Level Up

Sule!!!!!!!!

Bravo!
Čestitam!
Priznaje se i 5007, budući da se 5000 nije javio!

btw. jeste li znali da sam gotovo stigla na top 100 po broju postova ;-)

Tko će ponijeti titulu 5000tog otvaranja mog bloga?
Nagrada je...
nemam pojima... to tek moram smisliti!

Sparina i toplina me ubijaju!
Sva je sreća da nikud ne moram ići, ili, ne daj Bože, voziti se autobusima i tramvajima...

Ima li što ugodinije, nego poslije ručka malo odspavati? Nema...
No nije to uvijek lako izvesti... Potočnica i Hard imaju neke druge ideje... pa dobro... valjda ću već naći vremena da se malo odmorim.


Malo, po malo, ali sve češće, pitam se trebam li dalje pisati ovaj blog?
Gubim volju, ne vidim više smisao njegovog postojanja ...
Do sada nisam uspjela u njemu izreći svoje skrivene misli... ne usudim se. Pisala sam već o kočnicama koje me sputavaju da pišem sve što i mislim... čuvam svoje tajne kao zmija noge... nikome ih nedam... a trebala bih.

Na brezi, ispred našeg prozora, nastanila se sova! Ja govorim velika a Hard tvrdi da je mala.
Gledali smo je s prozora. I danas je još uvijek tamo.
No taj dan, kad je došla, Potočnica je u strahu došla kući jer je neka susjeda govorila "Nije to dobro. Kud je baš tu došla. Sova donosi nesreću!". I kako sad, nakon takve dramatične objave, objasniti djetetu što su praznovjerja... Pokušali smo, no djelovanje te izjave urezalo se u njeno pamćenje...

Sjetih se sebe, dok sam bila dijete.
Stalno su mi govorili kako je moju Seku i mene donijela roda kroz dimnjak. A na moje pitanje "Kako se onda nismo zapalile?" (govorim o vremenu kad su u kuhinjama prevladavale peći na drva) odgovarali su smijehom... i slijeganjem ramenima. Nisu se niti potrudili da mi odgovore.

Hajde da razmotrimo ovaj problem?
Rješenje znam, vidim ga gotovo svaki dan oko sebe, ali i kod sebe... Pretvaram se u babu!!!

«Na seminar u rujnu ići ćemo mojim autom.» izjavila je moja Kolegica neki dan.
Ok. Pomislih, lakše je, bit će brže i nećemo biti vezane na vozne redove. No s druge strane, kako da joj objasnim da mi se nimalo ne dopada kako ona vozi. Vrlo je oštra, ne zbog brze vožnje, već zbog trzaja pri koćenju, mijenjanju brzina, skretanju… uglavnom, kad god se s njom vozim imam mučninu.
Moj najveći problem je što ne mogu uvijek niti osmah osobi reći takvu istinu. Zašto joj to ne mogu reći otvoreno? Ne mogu se prisiliti. Luđak, eto to sam, radije trpim, pijem tablete protiv mučnine, nego da kažem ono što mi je u mislima… možda ipak smislim način da ju odbijem.

Moj su problem mučnine pri vožnji.
Automobili mi nisu dragi. Prvo što na mene djeluje je osjećaj skučenosti u kabini, zatim onaj poznati (grozni) miris automobila, gume, plastike, tapicirunga i benzina. Ako vlasnik još «upikne» neki osebujni miris da bi u autu bilo mirisno… doživljaj je kompletan… mučnina ubrzano slijedi. Ako je vožnja kraća, mogu se kontrolirati i izdržati sve te izazove, no ako je vožnja duža… nastaju problemi.
Samo je nekoliko osoba s kojima se volim voziti i gdje mi se mučnina nikad ne dogodi.

Uvijek samu sebe iznenadim kad vidim kako me se lako može preveslati. Pogotovo ako sam na odmoru, sjedim u hladu i pijem kavicu.
S jednim uhom slušam Svekrivu, s drugim slušam pjesmu s radija, jednim okom gledam na prezrele smokve kad zazvoni mob.
Tko će prije? «To je sigurno Tata!» juri Potočnica, ne bi li uhvatila mob prije mene… «Pa hajde, ak je tata ti se javi»
e…da… a tko mi je kriv što je to tako bilo…. Jer nije bio tata…. I da sam pogledala tko zove ne bih (ma vraga ne bih) tako razgovarala.
Nakon pozdrava shvatim da je to Tajnica…
«Bok! Gdje si?»
«Nisam u Zagrebu, na moru sam s Potočnicom»
«Kad dolaziš?»
«U nedjelju»
«E baš dobro, onda bi trebala doć u ponedjeljak da pomogneš spremačicama iseliti stvari iz tvog radnog prostora.»
?????? (ovo su perjanice oko moje glave, nezadovoljstvo u trbuhu, ljutnja na sebe… ma zašto ja neznam šutit... zašto sam uvijek tako iskrena … misli… misli… trebala si reć da te nema još pet dana….)
Uglavnom... od tog dana Potočnica ima pristup mobu koji zvoni samo da mi ga donese, da prvo provjerim tko zove!

Baš sam se spremala opisati moj današnji radni dan na godišnjem... ali... spajanje ne ide pa ne ide...
klik... jedna konekcija... ništ
klik... na drugi konekšn... opet ništ... Cancle... Deal... Cancle... Deal... ništ
klik na treću
(pa nije moguće da su svi operateri na godišnjem.... zakaj se nemrem spojit)
klik... ništa........... klik... ništa.....
KLIK... NIŠTA NIŠTA.....!!!!!!!!
Ok, samo mirno!
Ajmo redom!
Klik... propertis... klik... kvačica tu, kvačica tam... pa to je sve u redu... Ajmo opet .... klik.... dial... ništ... ništ... klik klik
PA KOJI MU JE SAD???? tEK SAM GA OSPOSOBILA DA RADI, PROMJENILA MU RAM I MATIČNU ... ZAKAJ SAD NEĆE SPAJATI... (lupam po tipkama, bacam miša kroz Windowse...)
Ok, samo mirno! Idem pogledati kaj je još pošlo u krivo... klik... propereties... cancle... klik... ništ....
aaaagrrrrhhhhhhhh.... ljutito vrištim pred monitorom.....
a pogled mi se svrne na metre žica ispod stola....
"TKO JE ISKLJUČIO TELEFONSKI KABEL???????"

Hard iz kuhinje, proviruje, trepće okicama i nedužno mi se smješi i objašnjava nešto o prašini, o usisavaću i kak me htio razveselit, ali eto, jadan, zaboravio je upiknuti sve te žice na mjesto.... aaaagrrrhhhhhh....

Ja sam sigurno jedini luđak... no dobro nisam baš jedini, jer dolazi i moja kolegica... koji za vrijeme godišnjeg mora ići na posao.
Tamo neka gospoda odlučila su započeti građevinske radove baš ovaj tjedan i to baš od našeg radnog prostora, pa eto, nek se mi pojavimo da pomognemo prostor i isprazniti, kako bi "gospoda" mogla početi raditi... grrrrr.... aaaaaa....
a naše tajništvo... (he, he, ha, ha, cirkus)... kad sam pitala gdje ćemo pospremiti svu tu opremu, stvari i predmete... nisu mi znali reći... Ah, danas će biti veselo. Ne znam niti što da obućem za to prašinjanje, a čak razmišljam da postavim zahtijev da mi se isplati dnevnica za dolazak na posao u vrijeme godišnjeg.

Konačno!!!
Stigla sam danas kući! Iz toplijeg u toplije... dok smo s busnog kolodvira (bem mu gradilišta u Zg za vrijeme ljeta) stigle do doma izznojile smo, ziher, najmanje dvije litre znoja... i kak da ne smrdim po znoju nakon četiri i pol sata vožnje busom s mora i još sat i nekaj sitnog vožnje zetom do doma... Zet je predodređen da i oni koji su friško oprani moraju smrdjeti po znoju... no o tom drugom prilikom...
Odmorila sam se!
Ma, ne!!! I nisam se baš previše odmorila! (A tko me tjero da odmor provedem kod Svekrive?)
Naigrala sam se!
oH, DA! Isplivala, naigrala i uživala s Potočnicom!!! Postala je "veliki" plivač... nema straha od vode... roni, igra se, možemo se potapati... a ako se i naguta malo morske vode nema frke... smijale smo se i zabavljale... užitak čisti!

Već me nekoliko noći za redom muće ružni snovi. Budim se u strahu, srce lupa, misli nepozvezane... Ujutro leđa ukoćena, podočnjaci, bezvoljna, umor u mišićima, ljutnja zbog neispavanosti.
A onda i ta kiša...
Sutra idem do mora na par dana... Nadam se da će tamo biti manje kišno!

Ništa od parfema, MP3 playera, ništa od audio CD-i. Noćne lampe za spavaću sobu, perle, sandale će pričekati neko drugo vrijeme.
Za popravak kompa istovarila sam se poprilično... nova matična, nova memorija i još neke sitnice...
Tješim se da je popravak ipak bio jeftiniji nego da sam morala kupiti novo računalo.
Tješim se da su podaci ostali čitavi!

Slavlje može započeti!
Što slavim?
Svoju prvu godišnjicu na Blogu!!!
Današnji post posvećujem svima koji su često dolazili ili barem na kratko posjetili i čitali moj blog. Popis Blogera koji su ostavili svoj komentar je podugačak no ipak ga donosim u cijelosti. Neki od njih više nisu na Blogu, ili su prestali pisati.
Hvala vam što ste našli vremena za mene!

Računalo je primilo prvu pomoć, al izgleda mi da njegovo "zdravlje" neće dugo potrajati.
Kao i do sada moje računalo ne pati od nekih uobićajenih problema, već je problem u struji... malo radi malo ne... svi su dijelovi ispravni, svi su kablovi zamijenjeni, a ono svejedno pravi probleme i ne da se uvijek uključiti... i tako... dok traje traje... sutra ga ponovno nosim Noni da ga temeljito raskopa i pregleda... valjda će otkriti o čemu se tu radi.

Kad sam prije davnih 15 godina upoznala Harda bila sam uvjerena u dvije stvari. Da nikad neću upoznati muškarca za kojeg bih se udala i da Hard, iako je jako simpatičan, nije moj tip muškarca.
No, nakon 10-tak dana neprestanog razmišljanja, dvoumljenja, bilo mi je jasno da u njemu ima nešto, jer mi njegov lik nije izlazio iz misli. Kad smo se ponovno sreli, bila sam vrlo zbunjena svojim osjećajima i nedoumicama. Hard ih je sve uspio otkloniti svojim ponašanjem, riječima i djelima… Uglavnom, vrlo brzo nakon što smo ponovno vidjeli počeli smo zajedno živjeti u mojem iznajmljenom stanu.
Tada nismo razmišljali o ženidbi, ne da nismo o tome govorili, jednostavno u našoj vezi je sve funkcioniralo kao u braku. Nismo smatrali važnim da imamo vjenčani list. No, godine rata, nedostatak love, problemi i mnoge sitnice utjecale su na naš život i prisilile nas da se odselimo k njegovoj mami. Tu su nastali prvi problemi u kojima je pred «šalterskim» djelatnicima trebalo dokazivati našu nevjenčanu bračnu zajednicu, rješavati pitanja stana, kredita i drugog, pa smo zaključili da će biti lakše ako pribavimo taj papir. «Hajmo napravit svadbu!» I od skromnih sredstava koje smo imali, pripremili smo veselicu za najuži krug rodbine i prijatelje.

Na današnji dan zbio se taj «famozni» događaj i zato smo si organizirali «malo» obiteljsko slavlje. Samo nas troje. Lijepo smo se obukli, prošetali, otišli na ručak u restoran, poslije na kolače u slastičarnicu. Zabavljali se i pričali Potočnici kako je to bilo na našoj svadbi. Njenim pitanjima nije bilo kraja, a nama nije bilo teško pričati, jer smo se i sami dobro nasmijali kad smo se sjetili kako je to izgledalo, tko je što radio i kako smo se zezali.