Kad sam prije davnih 15 godina upoznala Harda bila sam uvjerena u dvije stvari. Da nikad neću upoznati muškarca za kojeg bih se udala i da Hard, iako je jako simpatičan, nije moj tip muškarca.
No, nakon 10-tak dana neprestanog razmišljanja, dvoumljenja, bilo mi je jasno da u njemu ima nešto, jer mi njegov lik nije izlazio iz misli. Kad smo se ponovno sreli, bila sam vrlo zbunjena svojim osjećajima i nedoumicama. Hard ih je sve uspio otkloniti svojim ponašanjem, riječima i djelima… Uglavnom, vrlo brzo nakon što smo ponovno vidjeli počeli smo zajedno živjeti u mojem iznajmljenom stanu.
Tada nismo razmišljali o ženidbi, ne da nismo o tome govorili, jednostavno u našoj vezi je sve funkcioniralo kao u braku. Nismo smatrali važnim da imamo vjenčani list. No, godine rata, nedostatak love, problemi i mnoge sitnice utjecale su na naš život i prisilile nas da se odselimo k njegovoj mami. Tu su nastali prvi problemi u kojima je pred «šalterskim» djelatnicima trebalo dokazivati našu nevjenčanu bračnu zajednicu, rješavati pitanja stana, kredita i drugog, pa smo zaključili da će biti lakše ako pribavimo taj papir. «Hajmo napravit svadbu!» I od skromnih sredstava koje smo imali, pripremili smo veselicu za najuži krug rodbine i prijatelje.
Na današnji dan zbio se taj «famozni» događaj i zato smo si organizirali «malo» obiteljsko slavlje. Samo nas troje. Lijepo smo se obukli, prošetali, otišli na ručak u restoran, poslije na kolače u slastičarnicu. Zabavljali se i pričali Potočnici kako je to bilo na našoj svadbi. Njenim pitanjima nije bilo kraja, a nama nije bilo teško pričati, jer smo se i sami dobro nasmijali kad smo se sjetili kako je to izgledalo, tko je što radio i kako smo se zezali.
Post je objavljen 01.07.2005. u 23:12 sati.