Level Up

Uvijek, nekako, krajem ljeta Mali Zeleni pozvizde!
Eno, puna mi ih je kuhinja!
Ne znam zašto, što je razlog, ali polude za bijelim, osvjetljenim zidovima i letaju, letaju, letaju.... i onda uginu...
Danima mi je pod prepun njihovih malih, beživotnih tjelešaca.
Baš bih voljela znati zašto to rade?
Ulaze u stanove, hodaju po zidovima i onda uginu. Male, zelene bubice slične skakavcima!

Bilo je korisno, zanimljivo i zabavno!
Saznala sam puno novosti i čula hrpu tračeva!
Ne zanam zašto je to pravilo, ali tako je. Gotovo svi jedni druge tračaju! Pitam se ponekad, što govore o meni dok nisam s njima.
Ma tko ih šljivi...
Idem dalje...

Uzbuđenje raste!
Potočnica broji dane na kalendaru, a i ja skupa s njom... Početak škole!

Dok se ne vratim ostavljam vam još jednu (meni) lijepu sliku. Pronašla sam ju na Webshotsu.

Sutra me čeka raaanooo ustajanje, jer moram do 9 stići u Kraljevicu.
Danas imam posla preko glave, treba opeglati veš, završiti nedovršene poslove... malo počistiti i spremiti se za put.
E to spremanje mi je najgora tlaka.
Pogotovo kad je ovakvo vrijeme.
Idem na dva dana, ali nemam ideju što da ponesem. Tanku ljetnu robu ili deblju jesensku. Ono što znam je da sigurno nosim kišobran.
Ak ponesem cipele, a bude vruće, umrijet ću dva dana u njima. Ak ponesem sandale smrznut ću se ak zapuše bura... ista je stvar i s majcama. A nekako mi se ne da nositi pun kofer stvari. aaaaaa.... mrzim pakiranje

Ovih dana imam puno posla, iako ne idem na posao, već radim kod kuće. Sve se više zahuktava moj ritam života. Posao, seminari, sjednice i hop… gotovi praznici.
Ove će mi godine početak biti zabavan, jer moj kabinet još nije do kraja uređen, al se nadam da će ipak biti sve u redu i da neću morati raditi na hodniku.
Ove će mi godine početak biti zanimljiv, jer Potočnica kreće u prvi razred. Opet jedna promjena u životima.
Ove ću godine kao i obično sve te poslove riješiti na vrijeme… jedino mi je muka kad se sjetim ranog ustajanja.

na mom blogu!
Za to su kriva Tri mudraca!

Šećući gradom, stigla sam i do dućana prepunog kućnih sitnica, prekrivača, polica, stolnih lampi, ogledala, lustera i slika. I tada sam ju vidjela.
Sliku!
Sliku koju bih rado imala u svom novom domu.
Velikog formata, koja bi odlično pristajala u dnevni boravak. Sliku koju bih rado gledala i u kojoj bih uživala…. Ali…. Skupa je, preskupa!
Pokušala sam se cjenkati s prodavačicom. Al ona kaže «To je cijena. Ovdje nema cjenkanja. To je umjetničko djelo.» Ha….. cmizdr… i što???
Ak kupim sliku, neću imati dosta love za isplatiti majstora koji mi radi kuhinju…
Ak idem u debeli minus, neću tako skoro iz njega izaći…
I reče mi moja Prijateljica «Kupi ju, ak ti se sviđa!» a ja odgovaram «Ne mogu! Preskupa mi je!»

I svjesna sam toga, da gotovo cijeli svoj život kupujem samo ono što mi treba, što mi je nužno, bez čega ne mogu; a da cijeli svoj život štedim na sebi. Danas radije potrošim za Potočnicu ili Harda, nego za sebe. I svjesna sam da bih trebala kupiti tu sliku, i znam da ju ipak neću kupiti jer… ima nešto potrebnije što moram kupiti.
Tako je i sva lova od honorara uložena za kuhinjski namještaj, Potočnicine potrepštine, klopu… nisam sebi kupila nikakvu sitnicu, niti MP3, niti nakit, niti novu torbicu, niti sandale….
Trebala sam!
Nisam!

Jedna od najneugodnijih pojava!
Mući me danas cijeli dan. Hard me zeza da i zub boli kad je šupalj, a ja si mislim kako on poima nema. Na njegovu sreću, on glavobolje ima rijetko, rijetko...
Lako se njemu zezati. Meni je već mućno od te mukle boli koja mi bubnja u glavi.

Prije nekog vremena pozvali su nas u goste prijatelji, s kojima se dugo vremena nismo našli. Bili smo iznenađeni kad je V rekao:
«Dođite do nas. Malo ćemo se družiti, zabaviti, popričati.»
Bila sam uporna u pokušaju da saznam o kojem se povodu radi, no on je ostajao tajnovit i uporno je ponavljao istu rečenicu.
I tako… sredili smo se. Kupili poklone za njih i njihovu dječicu i s veseljem otišli u goste.
A kad tamo!
Nije se radilo ni o kakvom druženju. Bilo nam je to jasno odmah čim smo ušli u dnevni boravak, već o prezentaciji marketinga neke XY firme. Na stolu su između čaša, grickalica i pića, bili propagandni materijali. U sred sobe mali pomični pano za pisanje.
Domaćica M nas je odmah upoznala s desetak, nama nepoznatih ljudi, Potočnicu uputila na igranje u dječju sobu s njenom djecom.
I tako je započelo druženje. Hardu i meni je para izlazila na uši. Izrazito smo protiv ovakvih kućnih prezentacija, jer se nemamo namjeru baviti «zarađivanjem» velike količine novca na taj način. Pogledavali smo se i bezuspješno smišljali što učiniti. Najradije bismo se digli i otišli, ali to su, ipak, naši prijatelji… bilo bi nezgodno. Osjećali smo se prevareno, izigrano… grozno.
I odslušali smo tu prezentaciju. U zraku se osjećalo naše nezadovoljstvo i svima je bilo jasno da smo ljuti i nezadovoljni.
Pezentacija je trajala gotovo 2 sata i kad je završila započeo je dio «druženja» u kojem se podrazumijevalo da se raspitujemo kako bismo i mi mogli postati bogati. V je uporno pokušavao zainteresirati Harda i mene za posao, budući da se i sam u njega uključio, no mi se nismo dali. Zahvalili smo im se, pokupili Potočnicu i krenuli kući.
Osjećaj izigranosti pratio nas je cijelim putem. Pitanja i nedoumice. Jesmo li trebali odmah otići, a ne ovako glupo izgubiti dio svojeg slobodnog vremena?

Moj Dragi, najbolje kuha!
I ostvaruje želje!
Danas je odlučio pripremiti pravu feštu!
Naravno, bit će to Sunčani zraci s toplim vjetrićem u prilogu!
Ovo jelo, najbolje se konzumira na otovorenom. Po želji može i u hladu, ali nakon ovoliko dana jednolične hrane, ja preporučam sjesti negdje na otovreno i uživati!
Jer... tko zna, koliko dugo će Dragi imati volju za kuhanjem! Možda uskoro krene na zimski menu.

Da Beštijica nije pisala o sličnoj temi, ovu bih priču zaboravila!

Dragi, što ima za ručak?
Znaš ti dobro! Skuhao sam za više dana... i nemoj mi samo sad gunđati da svaki dan imamo isto. I tako si rekla da je zadnji puta ručak bio odličan.
Bljak! Ali meni je već dosta tog ljetnog specijaliteta s kišom! Ja bi nešto drugo, npr. sunčani zrak u toplom vjetriću.
Dobro, onda ti danas kuhaš.
Ali... ali... ali... kad ja ne znam kuhati!

... prije spavanja!

Danas se cijeli dan osijećam umorna, usporena i pospana. Hladno mi je i iako sam se dobro obukla, osjećam hladnoću. Nije pomogao niti topli čaj, niti debele čarape. Samo se nadam da nisam uhvatila prehladu.

Danas se vračam u prošlost! (čak sam umetnula arhivu bloga)
Pregledavala sam svoj blog, čitala ranije postove, čudom se čudila kako sam onda pisala i gdje su nestali svi ti Blogeri koji su mi nekada ostavljali komentare.
Život je takav! Promjenjiv, nestalan, iznenađujući! Da li sam ja postala zamorna, dosadna, nezanimljiva… ili su se i ostali zasitili Bloga!
Pa, razmišljam.
Koliko ti komentara ostavljaš?
Malo.
Nemoj onda očekivati, da ti se Blogeri javljaju.
OK! Ali mi je žao!
Potrebna mi je potvrda, poticaj. Potrebna mi je potvrda da to što pišem ima smisla… i nisam bila u pravu ranije, kad sam govorila da mi to nije važno.
Važno mi je!
Sada mi je važno, možda mi je prije bilo svejedno. Promijenila sam se u ovih godinu dana. Danas mi nedostaje povratna informacija. Da li me tko čita, da li sam ikome zanimljiva, zabavna… ili se radi samo o navici?
Blog je za mene mjesto gdje mogu zapisati svoje misli.
Blog je za mene mjesto gdje mogu čitati kako se drugi nose sa svojim problemima, mislima, nedoumicama.
Blog je mjesto gdje mogu napisati ono što javno ne bih odmah izgovorila.

Blog sam u početku smatrala glupim.
Onda sam ga počela čitati.
Onda sam ga počela koristiti.
Danas ne mogu bez njega i bez Blogera!

Ne mogu vjerovati da je već prošla godina dana!
O čemu pišem?
Pogledajte sami.

Povremeno pogledam statistike i nasmijem riječima pod kojima se moj blog pojavljuje u tražilicama.
Evo primjera:
sandale broj 42
spajanje audio u autu
more snova mp3
podoćnjaci na licu

Potočnica je došla kući, tj. ja sam ju jučer dovela.
Uz put smo bile u kinu i malo se zabavile, otišle na sladoled i našle se s Hardom na busnoj stanici, pa smo veselo i uz brbljanje krenuli kući.
I njoj i meni je pomogao ovaj predah...

«Dragi?! Što danas ima za ručak?»

Specijalitet ljeta:
Juha od kiše
Prženi kišni oblaci na sivo
Salata od vjetra, začinjena munjama i garnirana gromovima
Posluženo hladno, na jesenski način
A za desert:
Topla deka, dugi rukavi i zimske čarape.

«Hmmmmm! Zvuči odlično!»
Dobar tek, Draga!

Trebala bih otići frizerki!
Kosa mi je narasla, izgleda zapušteno i neodržavano.
A Frizerka je još na godišnjem. Najradije bih sama uzela škare i odrezala višak, ali se ne usudim... Mislim da bih onda izgledala još gore.

Update: ipak su škare radile... odrezala sam vrhove... i sve to sasvim dobro izgleda :))

Zahvaljujući ovom lijepom, ljetnom vremenu, navukla sam prehladu i sad unjkam i kišem i nemilice trošim papirnate maramice.
No, uz malo toplog čaja, meda i kuhane rakije, vjerujem da će i ova prehlada brzo proći.
Jučer je stigla Mama i odlučila odvesti Potočnicu do njih na par dana, nije niti svjesna koliko mi je pomogla. Imam sad par dana da se malo odmorim od "mama" dužnosti i posvetim se svojim "poslovnim" dužnostima. Vrijeme mi i prebrzo prolazi... a posao koji imam treba završiti do 29.
Čekaju me i nabavke opreme za moju Prvoškolku, uređenje kuhinje, savjetovanje... i nadam se da ću sve te poslove stići obaviti do 5. rujna... a onda započinje još jedna ludnica... Ove godine posebna za mene, jer imam jaki osjećaj da radovi na našem radnom prostoru neće biti gotovi kako je najavljeno. No vidjet ćemo, neću coprati unaprijed... a možda sam već zacoprala stvar.

Moram priznati da ste u pravu. I Potočnica i ja odlikujemo se vrlo jakom tvrdoglavošću... i ako nije onako kako smo si zamislile, nastaje "rat".
U zadnje vrijeme moja je uloga prešla u "gunđanje, prigovaranje, opominjanje, podsjećanje" ... uglavnom, čini mi se da me ona trenutno vidi kao dosadno gunđalo i prigovaralo. Ja se pak postavljam u tu ulogu jer ju želim naučiti da treba o sebi više brinuti. Da neću uvijek ja biti ta koja će za njom pospremati igračke, slagati razbacanu odjeću, ispunjavati svaku i najmanju željicu (stil kupi ovo, kupi ono)... te da je došlo vrijeme da i ona poćne brinuti sama o sebi.
Druga je istina, što ona mene kopira 100% u svemu, a ja nisam uvijek dovoljno svjesna koliko utjećem na nju. I kad pokušam razmisliti o situaciji, vidim zapravo, da njene ljutnje, neću-faze, odgovaranja i nervoze, zapravo prikazuju mene.
A ja...
Istina je da sam postala užasno nervozna, opterećena, ne mogu se opustiti, zabaviti, odmoriti, biti ležerna... sve mora biti po špagici i redu. Iz takta me izbace jednostavne sitnice, na koje bih zapravo trebala odmahnuti rukom... ali ne... ja se odmah naljutim.
Svjesna sam da sebe moram promijeniti, ali mi to još uvijek ne polazi za rukom... Počnem, trudim se... i odna puknem... pa opet sve po starom.

Dan koji je započeo tako lijepo, ležerno, mirno... završava s totalnom nervozom, svađom i ljutnjom.
Gdje griješim u odgoju Potočnice? Zašto se ne mogu oduprijeti toj ljutnji? Na kraju mi se dogodi da me totalno izbaci iz takta, počnem vikati i derati se... ne mogu se smiriti.
I što god više ja pokušavam na miran način, lijepo, razumno... ne ide, pa ne ide...

Konačno je došao i taj trenutak. Nacrte sam napravila, pronašla majstora i danas išla tražiti materijale za moju novu kuhinju….
Eh, a što ja znam pogoditi dan za obilazak dućana.
Uglavnom, pokisla sam ko miš… ali sam pronašla ono što želim, naručila materijale i s tri prepune vrećice okova, spojnica, panti i inih metalnih sitnica, plus kišobran, krenula kući.
Iako su vrećice bile teške, moj tekući je dobrano ispražnjen., a kako će tek biti kad isplatim majstora… ne smijem niti pomisliti.

Baš dobro da smo dobili obrazloženje... a ja sam već mislila da opet šteka moj komp!

Ne mogu to razumijeti!!!
Ljuta sam.
Zašto mi se stalno događa da ne mogu ostavljati komentare na blogovima?
A i otvaranje nekih blogova traje do beskraja... nikako, pa nikako. I onda kad se konačno otvori, ne mogu otvoriti komentare, A i ako ih otvorim, ne mogu ostaviti komentar - stalno javlja grešku.