Šećući gradom, stigla sam i do dućana prepunog kućnih sitnica, prekrivača, polica, stolnih lampi, ogledala, lustera i slika. I tada sam ju vidjela.
Sliku!
Sliku koju bih rado imala u svom novom domu.
Velikog formata, koja bi odlično pristajala u dnevni boravak. Sliku koju bih rado gledala i u kojoj bih uživala…. Ali…. Skupa je, preskupa!
Pokušala sam se cjenkati s prodavačicom. Al ona kaže «To je cijena. Ovdje nema cjenkanja. To je umjetničko djelo.» Ha….. cmizdr… i što???
Ak kupim sliku, neću imati dosta love za isplatiti majstora koji mi radi kuhinju…
Ak idem u debeli minus, neću tako skoro iz njega izaći…
I reče mi moja Prijateljica «Kupi ju, ak ti se sviđa!» a ja odgovaram «Ne mogu! Preskupa mi je!»
I svjesna sam toga, da gotovo cijeli svoj život kupujem samo ono što mi treba, što mi je nužno, bez čega ne mogu; a da cijeli svoj život štedim na sebi. Danas radije potrošim za Potočnicu ili Harda, nego za sebe. I svjesna sam da bih trebala kupiti tu sliku, i znam da ju ipak neću kupiti jer… ima nešto potrebnije što moram kupiti.
Tako je i sva lova od honorara uložena za kuhinjski namještaj, Potočnicine potrepštine, klopu… nisam sebi kupila nikakvu sitnicu, niti MP3, niti nakit, niti novu torbicu, niti sandale….
Trebala sam!
Nisam!
Post je objavljen 23.08.2005. u 23:04 sati.