Prije nekog vremena pozvali su nas u goste prijatelji, s kojima se dugo vremena nismo našli. Bili smo iznenađeni kad je V rekao:
«Dođite do nas. Malo ćemo se družiti, zabaviti, popričati.»
Bila sam uporna u pokušaju da saznam o kojem se povodu radi, no on je ostajao tajnovit i uporno je ponavljao istu rečenicu.
I tako… sredili smo se. Kupili poklone za njih i njihovu dječicu i s veseljem otišli u goste.
A kad tamo!
Nije se radilo ni o kakvom druženju. Bilo nam je to jasno odmah čim smo ušli u dnevni boravak, već o prezentaciji marketinga neke XY firme. Na stolu su između čaša, grickalica i pića, bili propagandni materijali. U sred sobe mali pomični pano za pisanje.
Domaćica M nas je odmah upoznala s desetak, nama nepoznatih ljudi, Potočnicu uputila na igranje u dječju sobu s njenom djecom.
I tako je započelo druženje. Hardu i meni je para izlazila na uši. Izrazito smo protiv ovakvih kućnih prezentacija, jer se nemamo namjeru baviti «zarađivanjem» velike količine novca na taj način. Pogledavali smo se i bezuspješno smišljali što učiniti. Najradije bismo se digli i otišli, ali to su, ipak, naši prijatelji… bilo bi nezgodno. Osjećali smo se prevareno, izigrano… grozno.
I odslušali smo tu prezentaciju. U zraku se osjećalo naše nezadovoljstvo i svima je bilo jasno da smo ljuti i nezadovoljni.
Pezentacija je trajala gotovo 2 sata i kad je završila započeo je dio «druženja» u kojem se podrazumijevalo da se raspitujemo kako bismo i mi mogli postati bogati. V je uporno pokušavao zainteresirati Harda i mene za posao, budući da se i sam u njega uključio, no mi se nismo dali. Zahvalili smo im se, pokupili Potočnicu i krenuli kući.
Osjećaj izigranosti pratio nas je cijelim putem. Pitanja i nedoumice. Jesmo li trebali odmah otići, a ne ovako glupo izgubiti dio svojeg slobodnog vremena?
Post je objavljen 19.08.2005. u 19:30 sati.