Moram priznati da ste u pravu. I Potočnica i ja odlikujemo se vrlo jakom tvrdoglavošću... i ako nije onako kako smo si zamislile, nastaje "rat".
U zadnje vrijeme moja je uloga prešla u "gunđanje, prigovaranje, opominjanje, podsjećanje" ... uglavnom, čini mi se da me ona trenutno vidi kao dosadno gunđalo i prigovaralo. Ja se pak postavljam u tu ulogu jer ju želim naučiti da treba o sebi više brinuti. Da neću uvijek ja biti ta koja će za njom pospremati igračke, slagati razbacanu odjeću, ispunjavati svaku i najmanju željicu (stil kupi ovo, kupi ono)... te da je došlo vrijeme da i ona poćne brinuti sama o sebi.
Druga je istina, što ona mene kopira 100% u svemu, a ja nisam uvijek dovoljno svjesna koliko utjećem na nju. I kad pokušam razmisliti o situaciji, vidim zapravo, da njene ljutnje, neću-faze, odgovaranja i nervoze, zapravo prikazuju mene.
A ja...
Istina je da sam postala užasno nervozna, opterećena, ne mogu se opustiti, zabaviti, odmoriti, biti ležerna... sve mora biti po špagici i redu. Iz takta me izbace jednostavne sitnice, na koje bih zapravo trebala odmahnuti rukom... ali ne... ja se odmah naljutim.
Svjesna sam da sebe moram promijeniti, ali mi to još uvijek ne polazi za rukom... Počnem, trudim se... i odna puknem... pa opet sve po starom.
Post je objavljen 07.08.2005. u 20:45 sati.