< | kolovoz, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vaša Mrtva Spisateljica...
Ime:+Anamarija+
Nick:+Malena+
Datum rođenja:+19.7.1993+
Volim:+emocore+gothic stil+crnu,ljubičastu i bloody boju+mjesečinu+krv+paranormalne stvari+psihologiju+medicinu+
Hobi:+Pisanje+psihologija+
Uzor:+E.A.Poe+Anne Rice+
Škola:+SŠ Viktorovac Sisak+
Smjer:+Medicinska sestra+
My angel...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
MOJI NAJDRAŽI BLOGERI... ;-)
Kardaki (Lexus Cro Fan Blog)
lostfreckle1
kissemoboy
Seka Nelly
lord i pacijent
dripac:)
HIMlovemetal
Braco
Bene
Snow White Queen
Lokahin(Najljepše fotorafije u svijetu blogera...)(Zahvaljujem na dopuštenju za korištenje fotografija...)
Moj najdraži Lutak
Vampirich Fran
Mračni
Our Love
Loves memory has traced our outline in this place.
But will the spider remember, or the sun?
Did the water capture our faces in permanence?
Does the wind create us anew as it blows?
Did the shadows from the trees record our passage beneath them?
Our secret been revealed.
Yet I have told no other.
I write these words in silence, in mute testimony
To what once was.
But our image remains alive in this place.
It can not be removed.
You, me,
We then,
Were here.
We saw the day and hoped for tomorrow.
We caught a brief glimpse of love's promise.
We were not liars,
But thieves of time.
For now time has now forgotten us,
Yet our memory lingers, and love remembers
This place that was ours.
Falling Away
I am bored with love
and it's passionless limbs
that drape over my bed
in a lethargic state of impotence
while wearing the same red heart
my soul picked up hitchhiking
off highway serendipity
Now here we are
alone in togetherness
trying to build dreams
with two by fours and glue,
but even a home
won't tie us together
when our hearts live alone
Poetic vows cliched
into nothingness
like all words do, eventually
and we allowed
our bodies to become
another pair of hollow shadows
that make love to a wall
instead of each other
and we wonder why
the roses are dying
Your Lies
Funny when things never change
Even when you say they will
But while your off s(rewing her
My life is standing still
You tell me that you love me
When I go to leave
You tell me I'm your only one
And I let myself believe
I know that you are using me
But you'll never let me go
I know that you don't love me
I know I'm just for show
I don't know If I can stand
To see you love another girl
You know that you broke my heart
You know that your my world
But while your standing by my side
I'll believe your lies forever
Cause everything seems so perfect
When we are together
Autumn Times
Autumn breeze frigidly touches ailing dreadful lives
Harshly darkness quietly surrounds the broken souls
Mellow serenades that once played between hearts
Pathetically have transformed into bitter sad songs
Somewhere beyond the flossy clouds
Cupid has lost his romancing arrows
Plays sad sonorous tunes on his bow
Dedicated to all weepy lonely hearts
Howling chilly wind blows through the mist
Sounds of sorrow spread allover the place
Fuzzy humid air submerges the inner lust
Lives decay slowly as the autumn leaves fall...
Ples s vampirom
Povukla sam te svilene rukavice na mojim rukama,
Kao da sam znala tu žudnju za dodirom njegove hladne kože...
Popravila sam bijelu haljinu,namjestila kopču u kosu već zamršenu od vjetra...
Noć je bila ukrašena nebom posutom sićušnim cirkonima...
Mirna...Netaknuta...
Tek koji netopir bi lepetom svojih krila uznemirio tišinu...
Dodir nota me natjerao da se okrenem...
Susrela sam dva čokoladna oka...
Glazba...Sjetna...Za ples...Obavile nas lamete sjajne poput polarne svjetlosti...
Mjesec se povukao,ostavivši boje zore...
Purpurnu...Žutu...Crvenu...
Vjerojatno je čuo brze uzdahe mog srca,
Gotovo nečujne....Snažne...
Vinuli smo se u visine...
Dotaknuli smo tu crvenkastu maglu jutra koja nas je doticala...
Osmjehnuo mi se princ noći...
Zatitrala su mi moja bijela krila uskladivši pokrete s njegovima...
Laganim koracima ispunili smo prazninu zraka...
Ugledala sam zlatni rub u daljini kako se diže u nebesa,
I njegov poslijednji osmjeh mi je bljesnuo pred očima...
Klizio mi je iz ruku,a ja ga pustiti nisam htjela...
Strgnula mi se rukavica,ostala u njegovoj hladnoj ruci...
I pala na to suho tlo,kada se on pretvorio u prah...
Zlatni bodeži
Ostaviše mi mrvice na puteljku,
Da se znam vratiti sama...
Zli vjetrovi ih pomeli...Pomeli ih svojim dahom...
Gotovo je...
Nemam kamo poći,a vratiti se ne znam...
Plesala sam kako ste vi svirali...
Udarali ste me notama...I to najniže što možete...
Do kraja decreshenda sam već bila na koljenima...
Plešući na prstima u tim mramornim hramovima,
Otkrila sam čari samoće...
Samoće,kao pojma gdje nikada ne očekuješ da će netko doći,
A onda ne dođe..Ni ne prilazi ti...
Zlatni bodeži...
Te oštre latice cvijeća zavjere,
Koji svoj pelud šire poput sjemena zla...
Tako magično...Čudesno...Zavodljivo...
Zlačani bljesak...
Slijepo slijedim to svjetlo...
Vodi me samo prema krvavoj sudbini...
Zlatne rane,
Kroz moje vene će otrov uskoro poteći...
Sve te slike vidim u mislima...
Tako je oduvijek trebalo biti...
A sada lutam daleko od blještavila,ukrasa i mramora,
Čujem nešto što nikada neću znati prepoznati...
U ruci stežem zlaćane bodeže...
Stežem taj zlaćani buket boli...
Već mi se u kožu urezao...
Spazila sam mrvice na putu...
Tako su suhe...Moji koraci ih mrve...
Izvan mojih misli....Izvan mojih osjećaja...
Ne vraćam se kući...Idem u nepoznato...
Idem tamo gdje je bajka pošla po krivu...
(Slika kopirana s bloga Lokahin/vidi u linkovima/...Hvala na dopuštenju za korištenje)
Vrijeme je da napokon budem sretna...Ja sam tvoj anđeo s jednim krilom...
Samo zajedno možemo poletjeti...
Oči su mi cne...Ponovno...
Prolazim kroz maničnu depresiju...Bez litija...
Kroz te mračne prostorije odjeljene plaštevima lažnih osmjeha...
Molim te da ne pustiš moju ruku jer ti me vodiš
Poput blještavog svjetla u ove jutarnje sate bez svjetla...
I zora me zaboravila...
Bezlična prikazanja...
I to samo pod pritiskom kamenitog tla po kojem hodam...
Spoticanje...Padanje...Ali uvijek se iznova ustajem...
Ovaj puta ne...Ne više...
Ne osjećam te više uz sebe...
No neki čudan osjećaj me uporno prati iako je mrtav...
Pod prstima osjećam dodir prašine,
Da sam barem ja takva...
Da me barem samo mogu otpuhnuti i ja ću na trenutak nestati...
Ali uvijek ću se ponovno vraćati.
Vidim te...Ponovno...
Polazim za tobom...Bez oklijevanja...
Tvoje ruke...Tople...Meke...
Podižu me s tla...
I dalje nastavljaš zbunjeno...Bez mene...
Snažna sam na površini,ali duboko u sebi želim da znaš...
Želim da znaš da nisi samo uništenje ili običan plamen...
Ti si...Svjetlo!
Zagrli me čvrsto...Drži me blizu...
Naša krila će biti zajedno...Dovoljno da ti poletiš...
Dovoljno da više ne budeš anđeo s jednim krilom...
Vaša
Mrtva Spisateljica
Ne mogu shvatiti...Zašto jedino ja ne mogu do svog dečka,a svi ostali mogu...
I nije ih briga ni da su na kraju svijeta,nego idu k voljenoj osobi bez obzira na sve!!!Uf kako sam ljuta i tužna!
Ne želim ga izgubiti zbog udaljenosti!I baš me briga što će mi moja baka reći,i briga me hoće li mi uzeti komp i ne znam što napraviti,ja samo želim ići k njemu!!!Nitko ne shvaća!!!Zašto ne shvaćaju da on ne može doći,jednostavno ne može!A i što bi on tu kad bi došao?Ne bih ga mogla uvesti u kuću jer bi moja ljupka baka poludjela jer misli da do 20. godine ne smijem imati dečka!Uf!Jednostavno ne shvaćam u čemu je problem!Moglu jednostavno sjesti na vlak i otići na par sati i vratiti se isti dan i nikome ništa!A nitko ne bi ni skužio da me nema!Ionako ih nije briga!
Jedino što sada želim je otići do njega...Samo to želim...Zašto to nitko ne shvaća i nepodupire me u tome da budem sretna?Pa ja nikada nisam sretna,samo držim taj glupi lažni osmjeh na licu kako bi se pravila da je sve ok.E pa nije sve ok...
Koliko se god to glupo činilo,ja ne želim izgubiti Darkmana!Znam da imamo tek 15 godina ali baš me brigaaa!Ja njega volim i on voli mene...Znam da me voli...I znam da tu ima nešto više i nije to trenutna privlačnost!Zar trenutna privlačnost traje 4 mjeseca zaboga???!!!
Dosta mi je....
Da bar shvate koliko bi tih par sati s njim meni značilo...Nikada nisam ništa tražila,sve su mi uzimali,a sad kad želim nešto tako lijepo i nematerijalno imaju problema s time...Ne shvaćam to...Zašto se samo meni to događa...
Svi me uvjeravaju da ćemo se vidjeti,ali kako kad nemam ničiju potporu u tome?
Želim ga vidjeti...A znam da i on mene želi vidjeti...Rekao je toliko stvari o kojima nisam ni sanjala i nitko mi to nije rekao...Želim mu ispuniti tu jednu želju...I to ne zato što i ja to želim,nego zato što je to pravedno.
Želim da me napokon ima u zagrljaju...
Ne znam što da kažem ni kome da to kažem...Ali jedno znam...Ne želim ga izgubiti!I to neću dopustiti makar pobjegla tamo...Iako bi me se mama odrekla preko medija,a baka istjerala van,ali nema veze...Već sanjam odlazak k njemu i zaista nema ljepšeg sna od toga...
Ovo za mene i njega nije obična djetinjarija....
Volim ga...Zaista ga volim...
Heh...Ali to nije dovoljno da bi mogla otići k njemu...
Koja ironija...Pegla me kao Boschova pegla na paru...
Znam da je ovo čudan post i nikada nisam pisala ovako,ali morala sam se negdje ispucati jer ću poludjeti...
Možda ga obrišem...Tko zna...Ionako ga nitko neće pročitati...