< | lipanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vaša Mrtva Spisateljica...
Ime:+Anamarija+
Nick:+Malena+
Datum rođenja:+19.7.1993+
Volim:+emocore+gothic stil+crnu,ljubičastu i bloody boju+mjesečinu+krv+paranormalne stvari+psihologiju+medicinu+
Hobi:+Pisanje+psihologija+
Uzor:+E.A.Poe+Anne Rice+
Škola:+SŠ Viktorovac Sisak+
Smjer:+Medicinska sestra+
My angel...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
MOJI NAJDRAŽI BLOGERI... ;-)
Kardaki (Lexus Cro Fan Blog)
lostfreckle1
kissemoboy
Seka Nelly
lord i pacijent
dripac:)
HIMlovemetal
Braco
Bene
Snow White Queen
Lokahin(Najljepše fotorafije u svijetu blogera...)(Zahvaljujem na dopuštenju za korištenje fotografija...)
Moj najdraži Lutak
Vampirich Fran
Mračni
Our Love
Loves memory has traced our outline in this place.
But will the spider remember, or the sun?
Did the water capture our faces in permanence?
Does the wind create us anew as it blows?
Did the shadows from the trees record our passage beneath them?
Our secret been revealed.
Yet I have told no other.
I write these words in silence, in mute testimony
To what once was.
But our image remains alive in this place.
It can not be removed.
You, me,
We then,
Were here.
We saw the day and hoped for tomorrow.
We caught a brief glimpse of love's promise.
We were not liars,
But thieves of time.
For now time has now forgotten us,
Yet our memory lingers, and love remembers
This place that was ours.
Falling Away
I am bored with love
and it's passionless limbs
that drape over my bed
in a lethargic state of impotence
while wearing the same red heart
my soul picked up hitchhiking
off highway serendipity
Now here we are
alone in togetherness
trying to build dreams
with two by fours and glue,
but even a home
won't tie us together
when our hearts live alone
Poetic vows cliched
into nothingness
like all words do, eventually
and we allowed
our bodies to become
another pair of hollow shadows
that make love to a wall
instead of each other
and we wonder why
the roses are dying
Your Lies
Funny when things never change
Even when you say they will
But while your off s(rewing her
My life is standing still
You tell me that you love me
When I go to leave
You tell me I'm your only one
And I let myself believe
I know that you are using me
But you'll never let me go
I know that you don't love me
I know I'm just for show
I don't know If I can stand
To see you love another girl
You know that you broke my heart
You know that your my world
But while your standing by my side
I'll believe your lies forever
Cause everything seems so perfect
When we are together
Autumn Times
Autumn breeze frigidly touches ailing dreadful lives
Harshly darkness quietly surrounds the broken souls
Mellow serenades that once played between hearts
Pathetically have transformed into bitter sad songs
Somewhere beyond the flossy clouds
Cupid has lost his romancing arrows
Plays sad sonorous tunes on his bow
Dedicated to all weepy lonely hearts
Howling chilly wind blows through the mist
Sounds of sorrow spread allover the place
Fuzzy humid air submerges the inner lust
Lives decay slowly as the autumn leaves fall...
Te stihove mi je Darkman napisao kada mi je prvi puta rekao da me iskreno voli...Nikada ih neću zaboraviti...
Ljeto nije baš moje najdraže godišnje doba...Ali jedva čekam Darkyjev ročkas...30.7......Bit će to najljepši dan...Čak mnogo ljepši od mojeg ročkasa...Još da mogu biti s njim na taj dan i to bi bilo savršeno...
Ne mogu opisati taj osjećaj koji me obuzima svakog trena kada pomislim na njega...Svaka njegova riječ me dotakne i na neki ugodan način mi hladi kožu svojim dodirom...Znam da je ovo "nešto više"...Osjećam to...
Jučer me uhvatila kriza...I zamalo sam učinila nešto za što uporno tvrdim da su emachi prerasli i da to nije u njihovom stilu...Skoro sam Darkyju oduzela sebe(kako bi to rekao Edward Cullen u Sumraku)...Mislim da mi je to jako zamjerio i da mi to ne može oprostiti...Ali jednostavno sam željela ostati zatvorena među iluzijama i prestati govoriti suzama izdajicama da prestanu teči.Sve je teže u mom životu ostati normalna...Ja mislim da bi promjena sredine bila dobra za mene.I Ivan se slaže s time...Samo što se moja obitelj s time ne slaže...Ne slaže se ni moja mama(koju neizmjerno puno volim iako ona tavrlja neke gluposti...pusa mum...) da na jedan dan(ali na samo jedan dan) odem do Darkmana...Ovo nije materijalno...Niti je išta što ću moći zadržati za sebe...To je samo par sati s osobom koju volim neizmjerno...I znam da ne bih požalila ni na tren,pa makar ispala budala jer nije u redu da cura ide prva...Briga me za ponos,za tradiciju,za staromodnost...Ja znam da bih tog dana bila sretnija nego ikada prije...Smatram da je ljubav vrijedna svega...I da bi me tih par sati oraspoložilo i dalo mi snagu da nastavim dalje...Ja samo tako malo tražim,a to ne mogu dobiti...Rekla sam da ne želim ništa drugo...
Teško je trošiti riječi kada znaš da neće biti pročitane od strane onih koje se to tiće...
Trenutno razmišljam o nastavku romana...To bi trebala biti trilogija...Ali kako da to ostvarim kada mi netko stalno zvoca kraj uha dok pišem(a od toga mi nema goreg)...Zaista je to moj životni san i znam da ću ga kad tad ostvariti...Taj crni anđeo poluvampir Liah i smrtnica Andrea...Borba za živote palih anđela i vračanje Liaha na mjesto koje mu pripada...Tron u kraljevstvu vampira!I tragična Andreina sudbina...Predivni ljubavni opisi...Zajednički smrtni skok sa Stijena...Sve me to ponjelo duboko u moje maštarije iz kojih jednostavno ne želim van dok ih ne napišem na papir...I još kada shvatim da bez Darkmanove ljubavi od toga ne bi bilo ništa,pitam se-zašto da to ne završim dok mogu?-.Before my heart broke again,and I fall to pieces...To će se kad tad dogoditi...Ipak smo tek teenovci...
Napisala sam zato još jednu pjesmu...Ma to su zapravo misli složene u strofe...Ništa posebno...Ali htjela bih da vidite..._
Tihe misli u zaglušujućoj oluji
Kiša...
Grmljavina...
Spojile su se u oluju...
To smo nas dvoje...
Dva elementa...
Jedan bez drugog ne možemo...
Svaka kap je suza koju sam prolila jer ga nema...
A svaki prasak groma je njegov gromolik vrisak jer nisam kraj njega...
Slušam to bijesno pljuštanje ....
Taj paradoks svih osjećaja...
Tu grmljavinu što mrtva srca iz vječnog počivališta diže...
Strah od gubljenja...
Strah od nedostatka njega i njegovih riječi...
Strah od same pomisli da ga gubim...
Bljesak...
Poput njegovog pogleda...
Prodoran...
Sveta svjetlost u mojim mislima...
Nije dosta što krvarim ljubav iz rana na svojim rukama...
Samo jedan trenutak s njim trebam...
Samo jednu minutu njegovog glasa...
Samo sekundu koja je dovoljna da me dotakne...
Samo jednu priliku trebam...
Da mu pokažem što moja ljubav može...
Samo jednu noć oluje trebam...
Zašto uvijek uzimam te elemente?Pa zato što ja volim kišu ,a on grmljavinu...To mi na neki način znači da bez toga ne bi bilo oluje naše ljubavi...
Hvala Neli i Ratku što su bili uz mene i trpjeli me...Haha...Stvarno ne znam što bih bez vas...
Poljubac šaljem Darkmanu()
Vaša
Mrtva Spisateljica
Edgar Allan Poe-GAVRAN
Jednom jedne strašne noći,ja zamišljah u samoći,čitah crne,prašne knjige,koje staro znanje skriše,dok sam u san skoro pao,netko mi je zakucao
Na vrata mi zakucao-zakucao tiho-tiše
„To je putnik“ja promrmljah,“koji bježi ispred kiše“,samo ti i ništa više.
Ah da još se sjećam jasno,u decembru biješe kasno svaki ugarak,što trne,duhove po podu riše željno čekam ja svanuće,uzalud iz knjiga vućem spas od boli što me muće,jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske,od Lenore rastaviše,Ah,nje sada nema više.
Od svilenog,tužnog šuma iz zastora od baršuna nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;dok mi srce snažno bije,ja ga mrzim sve hrabrije:“Putnik moli da se skrije od te noći,bure kiše.Samo to je ništa više.
Ohrabrih se iznenada,ne oklijevah više tada“gospodine il gospođo,izvinjenje moje stiže!mene teški snovi prate,a vi nježno kucat znate,tako tiho i bez snage,vaši prsti vrata biše,da sam sanjiv jedva čuo“-tu se vrata otvoriše-
Mrak je tamo i ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio,čudno zastrašen sam bio,sumnjajući,sanjajući,svi mi paklenski se sniše;nedirnuta bje tišina,znaka nije dala tmina,rečena je riječ jedna,šapnuta od zvuka kiše;“Lenora ja šapnuh tiho,jeka mi je vrati tiše,samo ti i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih,cijelom dušom tad zaplamtih:nešto jači nego prije udarci se ponoviše,“sigurno“,ja rekoh,to je prozoru sobe moje;pogledat ću trenom što je,kakve se tu tajne skriše-vjetar je to-ništa više.
Prozorsku otvorih kuku,kad uz lepet i uz buku kroz nj uđe gordi Gavran,svetih dana što već biše nit da poklon glavom mahne,ni trenutak on da stane,s likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže i na kip Palade sleti,što se iznad vrata diže,sleti ,sjedne,ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu,nasmija mi tužnu maštu,teškim mrkim dostojanstvom,kojim čitav lik mu diše,“nek ti kresta jadno visi“,rekoh,“kukavica nisi,strašni mračni gavran ti si,što sa žala noći stiže,kako te na žalu zovu hadske noći stiže?“
Reče gavran:“nikad više“
Zaćudih se tome mnogo,što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu rijeći malo toga razjasniše
Ali priznat mora svako, ne dogadja da se lako,
Da živ čovjek gleda tako,pticu što se nad njim njiše, životinju ili pticu što se nad njim njiše s tim imenom „nikad više“
Al gavran sjedeć tamo,govori riječ jednu samo
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše
To je sve što on mi reče-dalje krila ne pokreće
Dok mj šapat mir presjeće:“svi me druzi oostaviše“.
Tad će Gavran „nikad više“
Dok ja stajah još zatećen-odgovor bje spremno rečen
„nema sumnje“,rekoh,“ta ja riječ tek trica,ništa više,
Od nesretnoga gazde čuta,kojeg je sudbina kruta pratila dok mu sve se pjesme sliše,
U tužaljke puste nade,koje teret u se zbiše,
Od“nikada-nikad više“
Al taj stvor u crnom plaštu,još mi u smjeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti,gdje se Gavran njiše,
Na baršun mi glava klone,a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne,bolne;kakvu meni sudbu piše grakčuć stalno: „nikad više“
Tražeć smisao toga,ne govoreć niti sloga ptici,čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone,pustih glavu da mi klone,i u baršun da mi tone,kojom svijetlo
Sjene riše,naslonit se na taj baršun,kojom svijetlo sjene riše,ona noće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade,name neki mirs pade,ko da anđel lakih nogu kadioik čudni njiše.“Ludo“,viknuh,“to su glasi Bog će posla da te spasi,bol i tugu da ti gasi,što te tako izmučiše,pij nepenthe,da u srcu zaborav Lenoru zbriše“.reče Gavran „nikad više“.
„zli proroče,ne znam pravo,dal si ptica ili đavo, dali te je saton poslo,il te bure izbaciše samo,al nezastrašena,u tu pustu zemlju sjena u dom ovaj opsjednutim,-zaklinjem te,ah,ne šuti reci,reci ima li melem jada,što me izmučiše?“.Reče Gavran „nikad više“
Zli proroče,neznam pravo,dal si ptica ili đavo,al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,smiri dušu rastuženu,reci dal ću u Edenu
Zagrlit svoju ženu,od koje me rastaviše,anđeosku tu Lenoru,od koje me rastaviše?.Reče Gavran „nikad više“.
„dosta ti govorih dadoh,crna ptico“!
Tad ustadoh,u oluje divlje bježi,što se kroz noć raskriliše!Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,meni je samoća draga,usne same dovršiše-iz mog srca kljun svoj vadi,nek ti trag se ovdje zbriše“.
Reče Gavran „nikad više“.
I taj Gavran,šuteć samo, još je tamo,još je tamo,na Palade kip je sjeo,što se iznad vrata diže oči su mu slika prava zloduha što sniva,spava,svijetlost,što ga obasjava, na dnu njegove sjene riše,moja duša iz tih sjena,što mi cijelu sobu skriše.Reče Gavran „nikad više“.
Danas sam željela započeti s legendarnim „Gavranom“.E.A.Poe je jedan od mojih najdražih pisaca i definitivno uzor u pisanju.Romantizam bih mogla nazvati svojim stilom.Obožavam te graciozne opise i tu osjećajnost koja izviruje iz svake riječi.Zaista se divim svakom piscu koji je iznimno dobar na tome području.Ja sam dovoljno dobra za svoje godine,ali čekaju me godine i godine usavršavanja.Pa...I nije to tako strašno...
Darkman nema na računu(a zapravo nemam ni ja) i sada mi je to malo teže za izdržati...Zato malo gnjavim Josipa(hahaha,nadam se da nisam dosadna....),pa malo gnjavim Ivana(A također se nadam da ni njemu nisam dosadna)...Nekako me oni izvuku kada mislim da se gušim...Josip je dosta razuman i slično razmišljamo...A Ivan je zafrkant i uvijek me uspije nasmijati.Ne znam zašto su mi tako zanimljivi,ali sigurno mi se čine boljim od ovih mojih ovdje.Definitivno...
Pokušat će Darky nagovoriti svoje roditelje da ga puste na jedan dan k meni,iako je to nemoguća misija.Ta udaljenost nas ubija i već ne znamo što napraviti...Ja sam pitala svoju mamu,ali ona se baš i ne slaže s time.Zna da ima i drugih problema osim toga da idemo s autom.Samo neka zna da je ovo malo ozbiljnije nego što sam ja mislila iako smo u vezi na daljinu.Moja želja za rođendan je da vidim Darkyja na par sati...Uf...
Ali to je nemoguće....
Pročitala sam post kod dečka s imenom bloga:roses are eternal,i shvatila da smo zapravo u sličnoj situaciji.Njegovi osjećaji su definitivno slični mojima.Osobito što su nam voljene osobe daleko...Ok,Darky je mnogo dalje...Oko 100km.
Završila je škola...Nikada više neću vidjeti ljude s kojima sam doslovce proživjela ovih dugih osam godina.Pitam se što za njih znači rastanak...
Nikada više nećemo biti osmaši...Nevermore...Nevermore...Nevermore...
Nikada više nećemo biti na okupu...Ali mi je drago što nikada više neću vidjeti Endymiona.
Ok,barem ne tako često...
Sve je nestalo...
Evo mene društvo...Vratila sam se...Imam jednu pjesmu koju sam napisala za Darkmana prije par dana,zaista se svima sviđa,pa eto...A on jedva čeka da je pročita pa eto...
MIRIS KIŠE...GRMLJAVINA...DA SMO BAREM SADA ZAJEDNO...
Miris kiše...
Znam da je sličan mirisu tvoje kože...
Te kapi...
Miluju me...Stojim vani...
Tako bi me milovao i ti...
Zvuk grmljavine je glasan poput riječi kojima te dozivam duboko u sebi...
Da smo barem sada zajedno...
Stajali bi vani na kiši...
Zagrljeni...
Ni ta otupljena hladnoća nam ne bi smetala...
Napokon bi se obistinile riječi kojima si mi opisao svoju želju...
I sada sklapam oči...Zamišljam da si tu...
Grliš me...
Napokon sam u tvojim rukama...
Dodirujem ti kožu....Mokru od kiše...
Ali unatoć tome tvoja toplina me smiruje...
Ljubiš me...
Predajem ti se bez imala straha...
Usnama mi dodiruješ lice...
A kada dotakneš moje,kroz poljubac mi šapućeš-Anđele...-
Osmjeh mi svako malo zatitra
Iz sna me prenula grmljavina...
Kiša sve jače pada...
Stojim sama u stavrnosti...
Grlim vlažan zrak a ne tebe ljubavi...
Ne dodiruješ me ti nego hladan vjetar...
Ne ljubiš me ti nego mi kapi kiše klize niz usne,,,,
Nema te...
Da smo barem sada zajedno...
Volim te...
Vaša
Mrtva Spisateljica
Dragi moji blogeri,neće me dugo biti(nažalost),tako da se ne ljutite ako ne odgovorim na komentare.
Hvala svima što mi komm-ate,zbilja to cijenim.
Znam da vas zanima sve o meni,ali samo rijetki će me imati "čast" (hahaha) upoznati me...
Pozz dečku s bloga -himlovemetal-,Neli,Bebachu(ei folks,žalim što se nećemo tako dugo čuti...),mojoj Bitchy,Dark Sister,Miss Ivich,Prcini,Pati,Dacyju,Škemi,Pavy,Nikky,najdražoj -lostfreckle-,Lodronu(Josipu) za kojeg se nadam da će biti "mailovno" sposoban uskoro,hahaha...Svim blogerima koji me vjerno čitaju...I svima koje nisam navela...
A Darkmanu šaljem veliki poljubac(čekam pismo ljubavi...)
Vaša
Mrtva Spisateljica
LINKIN PARK-IN THE END
It starts with lies...
One thing I don't know why
It doesn't even matter how hard you try
Keep that in mind I designed this rhyme
To explain in due time
All I know
The time is a valuable thing
Watch it fly by as a pendilum swings
Watch it count down to the end of the day
The clock ticks life away
It's so unreal
Didn't look out below
Watch the time go right out the window
Trying to hold on but didn't even know
Who wasted it all just to
Watch you go
I kept everything inside and even though I tried
It all fell apart
What it means to me will eventually be
Memory of a time when
I tried so hard
And got so far
But in the end
It doesn't even matter
I had to fall
To lose it all
But in the end
It doesn't even matter
One thing, I don't know why
It doesn't even matter how hard you try
Keep that in mind, I designed this rhyme
To remind myself how
I tried so hard
In spite of the way you were mocking me
Acting like I was part of your propertsie
Remembering all the time fought with me
I'm surprised...
It got so (far)
Things aren't the way they were before
You wouldn't even recognize me anymore
Not that you knew me back then
But it all comes back to me
In the end
You kept everything inside and even though I tried
It all fell apart
What it means to me
Will eventually be
Memory of a time when
I tried so hard
And got so far
But in the end
It doesn't even matter
I had to fall
To lose it all
But in the end
It doesn't even matter
I've put my trust in you
Pushed as far as I can go
For all this
There's only one thing you should know
I've put my trust in you
Pushed as far as I can go
For all this
There's only one thing you should know
I tried so hard
And got so far
But in the end
It doesn't even matter
I had to fall
To lose it all
But in the end
It doesn't even matter
Danas mi i nije neki dan za pisanje...Nisam ni planirala napisati novi post,ali eto...Vama za ljubav...
Čekala sam da smislim o čemu ću pisati,a onda mi je na pamet pala samo jedna riječ-POVJERENJE.
I sjetila sam se one pjesme od Linkin Parka čije stihove mi je Darkman jednom napisao(volim te ljubavi...)...
Ali sada ću govoriti o povjerenju na onaj nabolniji način...Kada ga se izgubi.Nema ničeg bolnijeg...Osobno,ja nikad nisam bila u toj situaciji.Svi mi kažu da sam predobra osoba i da nisu dostojni da se družim s njima.
Ali ja ipak mislim da mi je to jedna velika mana.Dobrota nije uvijek poželjna,osobito kada se radi o nečemu tako bitnom da više ne možeš samog sebe kontrolirati...
Ja sam samo jednom učinila kao što piše u stihu:"I've put my trust in you,pushed as far as I can go..."...I bila mi je to najveća pogreška u životu.
Tek sada sam shvatila da taj dečko ponovno želi sve ispraviti.Ali to se ne može ispraviti.Nisam zlopamtilo,ali njemu sam dala sve što sam imala...
A sada to kradem od njega i dajem onome koji to više zaslužuje(Darkmanu)....
Upoznala sam jednog dečka...Zove se Alen...Javio mi se sinoć.Ja sam vidjela njega i on je vidio mene....I upravo mi je poslao poruku:"Čudno mi te voljeti,ne poznajem te!Ali po svemu ovome volim te...Kada budeš imala na računu,javi se...pusa...volim te..."Ne vjerujem mu...Ja nisam ništa posebno...Ja sam samo djevojka koju su toliko puta iznevjerili da ponekad zaboravim što to znači biti odgovoran...Ja sam djevojka koja voli pobjeći u svoj vlastiti svijet kada mislim da me sve guši...Zar bi netko takav mogao biti zaista voljen?
Ne znam što da više napišem...Ostala sam bez teksta nakon one poruke...Samo mi je žao što tog dečka ne mogu voljeti ništa više nego kao frenda...Naravno,ako još ima nade da to postanemo...(Alene,ako budeš ovo čitao,javi se na gmail...Ne znam kako da ti objasnim...Možda nekako uspijem...)
DARKMAN VOLIM TE...
Vaša
Mrtva Spisateljica