Karota ludens

Danas sam kupila cinkovo bjelilo. To je nekakvo cudo koje se mijesa s tutkalom (je li, Ane, jesam dobro rekla?) i onda se time (valjda) izbjeljuju slikarska platna. Ne pitajte mene.

Isla sam to poslati prijateljici slikarici u Split. Naime, Split je pripizdina sa stravicnim nedostatkom slikarskog materijala. Sjecam se, dok sam jos bila u srednjoj skoli, da sam prevrnula sve knjizare trazeci olovku meksu od 2B. Na kraju sam nasla 5B u "Dvanaest stolica" gdje sam je platila suhim zlatom. Jedne zime sam ponovo izvrnula sve knjizare trazeci šeleshamer (zna li itko kako se to pravilno pise?). Treba li uopce napomenuti da je bilo bezuspjesno?

Vratimo se mi na bjelilo. Kako mi je bilo malo neugodno slati vrecicu s kilogramom bijelog praha nepoznatog porijekla, otisla sam u Kraš i zamolila zenu da mi da neku kutiju. Draga i ljubazna teta prodavacica mi je zamotala bjelilo u praznu kutiju od bombonijere i zamotala u papir kao neki poklon. Nazvrljala sam prijateljicino ime na kutiju i odnijela cudnovati prasak na autobusni kolodvor. Hrvatske Poste, pozderite se, nitko vas ne koristi. Vozace autobusa ne zanima sto prevoze dok god im u ruku tutnete 10-20 kuna. Brko je uredno zaprimio posiljku i samo napomenuo da se moja "prijatelj'ca mora pojav't na vr'jeme jer on iđe dalje za Liiivno".

Iduci doma, mislila sam se... sto ce nama bombasi samoubojice kad mozete bombu poslati u autobus i bez covjeka? Kao i kilogram bjelila, kilogram heroina, kilogram antraksa...

"Zelim razmisljati o ljubavi", rekao je Bare. Ja vise ne zelim razmisljati o ljubavi. Ljubav mi je toliko dalek i nepoznat pojam da se vise ne sjecam kako izgleda. Ostala mi je u mutnim filmovima i tek pokojoj bistroj slicici. Valjda se tako osjecaju Eskimi kad pomisle na ljeto. Slicice su tu, uvijek su tu. Kao u fotoalbumu. Spremljene na sigurno, treba ih samo izvuci na povrsinu. Koliko god je bilo zabavno izgubiti pamcenje na jedno jutro i koliko god sam postala svjesna toga da postojim ovakva kakva jesam i bez svijesti o svojim proslim radnjama, toliko uopce nije lose imati podsjetnik na te zaljubljene trenutke. Na malo plavo ispred osnovne skole. Na one crne okice koje sam danima krpala iz veselog pijanstva. Na pivo koje smo slistili na srednjoskolskom igralistu na prvom nesluzbenom sastanku kad sam ja, po obicaju, laprdala, a on, po obicaju, sutio. Ovaj potonji mi je nedavno rekao da je divna stvar kad su ljudi svjeze zaljubljeni i kad sute na telefon, ali da ja, je li, ne bih imala pojma o tome. :) U svoju obranu, reci cu samo da je moja omiljena pripadnica mrkvaste familije izjavila da mrzi ljude koji sute, da ne razumije tu potrebu i da suti samo s onima koji su joj dosadni. Pa sad vidite. Nisam jedina.

Razmisljala bih za promjenu o nekim novim okicama i novim osmijesima i novim pivama na igralistu. I tako bih voljela da mi se odsijeku noge i da dobijem one stravicne gropove** u zelucu koje neki nazivaju leptiricima (a tornado bi bio toliko bolji izraz) kad vidim osobu s okicama i osmijehom, al ne ide pa ne ide. Zaljubim se svaka tri mjeseca i onda se to ispuse kao neki jadni reklamni balon. Iskreno da kazem, ni ne pamtim sve veze u kojima sam bila zadnje tri godine. A trajale su duze od mjesec dana.

Puna mi je soba tih ispuhanih reklamnih balona. Mekdonalds, Esdepe, Kroacijaosiguranje, Hagespot, Obetamponi, Shoebedo, Njanjanja, Blablablabla... Hocu jedan pravi, onaj za prekooceanske letove, s kosarom. Pa i ako ispadnem, bas me briga. Spremna sam, zelim opet letjeti.


* Interpol - Slow hands
** grop=čvor
*** Radiohead - Talk show host

Uz ovaj tekst preporucujem pronaci strip Zlatka i princevi (4.epizoda) autora Kresimira Zimonica ("Zlatka", Oaza, 1998.)

Umalo sam Sida udavila pricom o svojim plisanim bestijama, ali onda sam se sjetila da imam ovaj prostor koji mi sluzi za napadaje skribomanije, nesuvislosti i nostalgicnog bljezgarenja koji je samo moj i na kojem nitko nije prisljen citati tekst koji slijedi.

Dakle, majmuncici. Mislim da nema stvorenja rodjenog kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih, a da nije imalo barem jednog takvog majmuncica. Crni, plisani, 20-ak centimetara visok, punjen nekakavim mrvicama, okrugle plasticne glave s velikim ocima, klempavim usima, crnim nosom i pjegicama, mogao je staviti prst u usta i primiti se za uho s drugom rukom, a mogao ih je i skupiti. Ja sam imala dva, vecu i manju verziju. Zapravo, tri, ali Boris je bio manji i plavi pa se nekako ne racuna. Moja najbolja prijateljica imala je malog i jedno ogromnog, skoro kao velika beba. Pripadnici iste generacije sjetit ce se i velikih beba. Nema djevojcice koja to nije imala ili bar htjela. Mislim da sam svoju jedva mogla podici. I strpati u kolica, naravno. Jer kako mozes imati veliku bebu ako nemas kolica?
Ah, te spolne uloge. Najsmijesnija stvar je da sam u djetinjstvu silno htjela peglu. Ja, pa peglu?! Strava.

Moj manji majmuncic zvao se Miki. Ne sjecam se je li to bila izvedenica od imena velikog ili je jednostavno pisalo na kutiji. Veliki se, naime, zvao Mikika. Prvo se zvao Kreso, ali na inzistiranje moje bake, promijenjeno mu je ime. Nekakav Ceh je trcao za nama na autobusnom kolodvoru i pitao "gde vi kupila mikaka?" i tako je moj Kreso postao Mikika. Majmuncici mog najboljeg prijatelja zvali su se Ciju-Ciju (netko je pogresno procijenio da je to mis) i Plis. Potonji je, siroce, imao etiketu s natpisom "plis" na dupetu i to je ga obiljezilo za citav zivot.

Zanimljivo je to s imenima. Ja sam svoje zivotinje uvijek imenovala po ljudima koji su mi ih poklonili. Bila je tu ovca Zdenka i janje Bobo, krpena lutka Danica, pas Danko, zatim Gordana koja je bila "neposlusna" pa smo je prijateljica i ja za kaznu osisale i jos mnogi drugi. Naslo se i par iznimaka - Presovana Macka i Prase Bum-bum dobili su imena nakon sto su nam rodjaci dosli na par tjedana (zbog elementarne nepogode koja je pogodila Vukojebinicu usred rata) pa smo se igrali gadjanja. Prase je bila kao atomska bomba.

Moja sestra nije bila toliko inventivna. Njene igracke zvale su se prema onome sto su predstavljale: Lavic, Plavi slon, Panda, Rozita (rozi medvjed), Bijelko (hmmm, bijeli medvjed), Polo (wow.. polarni medvjed!), Leto (leteci medvjedic)... e, da, puuuno kasnije je dobila jos jednog lava na poklon i nazvala ga mojim imenom. Cini se da joj falim tamo u Splitu. A mozda ga i davi pred spavanje. Ko bi ga zna.

Mozda davanjem imena personaliziramo te simpaticne komadice krpe i plastike. Uvijek sam znala da moje igracke nisu zive, ali svejedno sam se brinula da im ne bude zima, da nisu predugo usamljeni, plakala sam kad bi im se na nekom mjestu raspali savovi. Mama ih je morala jako pazljivo sivati. A pranje je bila posebna stavka. Ne mozes objesit medvjecice za usi, bozemoj, pa to ih boliiii!

Maja je bila posebna prica. Za primjere djecje ovisnosti trebalo bi uzeti mene i Maju. Toliko puta joj je mama sivala novo odijelce jer se staro raspadalo van svake mjere. Oci su joj se izlizale i nisu se vise vidjele. Nije bilo bitno. Jednom joj je otpala glava, koje su to nezamislive traume bile. Drugi put je ispala iz autobusa na aerodromu. Ima bit da sam toliko vristala da je jadan vozac mislio da je ispalo dijete, a ne lutka. Treci put je s koferom otputovala u Dubrovnik umjesto u Split. Ta dva dana sam patila od nesanice. Kako ce ona jadna tamo bez mene? Je li joj zima? Nitko je ne pazi, nitko je ne voli, zatvorena sama u mracnom koferu na hladnom aerodromu, sama, po noci... horor.

Nedavno smo se mama i ja pokusale sjetiti je li Kruska isto imala neku igracku koju je tako obozavala? Nakon sto smo nabrojale sve moguce i nemoguce zivotinje, sjetile smo se cime je bila opsjednuta - moja poslovicno rastrosna sestra obozavala je kasu! Ona kasu, ja peglu... dokaz da se covjeku svasta dogodi u procesu odrastanja.

Prvo, sugavo je, stalno neka juzina. Veceras opet lije ka iz kabla. Naravno da nitko ne ide vanka. Ma i da ide, jebemese, uvatila me neka fibra i nisan od voje.
Drugo, solo sam u stanu sta je bilo zabavno jedno vrime dok mi je stan funkcionirao kao squat, ali zadnjih par dana mi vise nije neka baza. Ne da mi se kuvat, mrzin sama jest, pukle su cijevi od kanalizacije pa se tusiran u kanti, mojih nema i sve skupa... usamljena san. U ovom sugavom gradu u koji sam se vratila radi ucenja nema ni pasa. Tu mi je jedna prija koja ovih dana odradjuje praksu u bolnici i useljava u novi stan i nema vremena ni za okrenit se, a kamo li za visit sa mnom. Jadnicak, cilo lito se uspila okupat dva puta. Druga danonocno konobari. Ajde, treca je bila tu, ali ona je gotova s faksom i sad se zajebava i putuje sto ja, je li, zbog svojih sest (a mozda ih je i osam) krasnih uvjeta ne mogu. Ostali su se rastrkali po otocima.
Trece, bila sam u Vukojebinici i opet me nekako uhvatila tuga. Prijatelje s dicon nisam uopce stigla vidit. Onaj glavni, koji me vezivao za cilu ekipu ima shizofreniju i iako mi kazu da je bolje, nekako se nemam potrebu nac s njim. Samo bih se rasplakala. Ostali su svi po starom, a kad slusate iste price vec 10-11 godina, malo vam dopizde. Nisan nijedanput otisla s njima na plazu. Na moju plazu, na misto na kojen se kupan od 1. srednje. Mislin da to dovoljno govori.
Jedan dan sam spicila u Jos-vecu-vukojebinu pokraj moje Vukojebine i ono, ista prica kao i ovdje. Tuga i zalost. Nasli smo se nas troje koji smo zajedno tulumarili s nekih 16-17 godina i sad se gledamo. Jebote, da mi je netko rekao kako ce sve to izgledat za par godina ne bih mu virovala. Ona je sjedila na terasi i pricala kako ce joj sad istec viza. Dragi joj se u medjuvremenu brckao s perajama u moru i pokusava naucit plivat. Ne zeli se vracat u Hrvatsku. Wow, isla bi s njin u zemlju iz koje je on otisa da bi moga prehranit familiju. A M u Zagreb, M iz Zagreba, i tako vec godinama. Nista novo. Ima neku sezonsku curu vec tri miseca i svejedno mi zamjera sta mu se nisan nikako javljala gori. A svejedno idemo na ono putovanje. To su oni djecacki snovi, i iako sad svi imamo svojih briga, lipo je o tome mastati...
I za kraj, starci.. sutra se vracaju s broda. Nisan ih vidila cilo lito. Prvo je stara bila gori sve do upisa i bila je cila nervozna radi onih prijemnih. Onda su kidnuli u planinu, a sad su na brodu. Rodjendan im je za dva dana, a neman pojma sta cu im poklonit. Nisan ni razmisljala, priznajen. Oni meni nisu nista jer su bili zivcani radi prijemnih, a posli se nismo ni vidili. Krasan rodjendan, kad ti ga i vlastiti starci zaborave, onda znas da si debelo u kurcu. Fale mi, idioti, a vidit cu ih na jedan dan i onda iden u onaj depresivan kontinentalni grad s ruznon klimom strebat za tu gomilu idiotskih ispita da bih upisala zadnji semestar faksa koji ne podnosim.
I jedina jebena stvar koja me veseli, a zove se novi fakultet, je uejdno i jedina stvar o kojoj ne mogu ni sa kim razgovarat jer su jos svi sokirani mojim i sestrinim (ne)postignutim rezultatima; a i mater je u teskoj depresiji jer sad obje odlazimo od kuce.
Dobit cu veliku sobu, a necu moc skartat ni tapet ni jebeni stol za rucavanje sa 6 stolica. Pokazite mi onog jadnika koji u spavacoj sobi drzi dva kauca i stol sa 6 stolica, molin vas.
I tako, petak navecer, ja iman fibru, vanka pada kisa i osjecam se ko Pale sam na svijetu. Pun mi je kurac ovoga lita i da mi nije stalo vidit starce, ovi sekund bi spakitrala kufere i otparila u Zagreb.

p.s. Ptica, Ico i Gekko, vas troje ste najbolja stvar koja mi se ovo lito dogodila :*

Sjedili smo tako, nas tri musketira, na kavi/pivi/necemu i gledali se. Svatko sa svojim pizdarijama u glavi, danas, deset godina nakon pijane noci i kavice u Bisera. Nema Bisera, nema nas. Njoj istice viza, razmislja da ode u Juznu Ameriku s deckom. Dok je to pricala, decko joj se dolje pbrckao s maskom i perajama. On se vratio u Vukojebinicu, radi, ima curu, kaze, dok ja zavrsim faks propast ce Transibirska zeljeznica. Neke zelje ostanu za zivot... drugima se vise ni ne javljam. Nije to to, nije to vise moja Vukojebinica...

Navikla sam se na tusiranje u kanti.
Stan mi je postao squat.
Uvatija me novi momenat - svaku vecer sam na nocnom kupanju.
Vidjeh Pedera danas. Izgleda da me i ove godine prati po obali.
I mogu dignit jedro svaki tren i zapicit na otok.
Sutra je komiska festa. Jutros je bila neka juzina, a popodne okrenilo na buru. Zovu lipo vrime za vikend, mozda na kraju i otidjem na taj Vis.
Kaze Ma da je Vukojebinica ove godine prestrashna, da je ostao samo jedan kafic u kojem ne pustaju narodnjake. Mah... bit ce opet cuganje u Rokija uz Dark side of the moon... cini se da su i narodnjaci bolji od tga. Barem su veseliji. Suocimo se s tim: tko zeli slusat Floyde usred lita u petak navecer?
Svejedno cu otic.

Obozavan lito.