Danas sam kupila cinkovo bjelilo. To je nekakvo cudo koje se mijesa s tutkalom (je li, Ane, jesam dobro rekla?) i onda se time (valjda) izbjeljuju slikarska platna. Ne pitajte mene.
Isla sam to poslati prijateljici slikarici u Split. Naime, Split je pripizdina sa stravicnim nedostatkom slikarskog materijala. Sjecam se, dok sam jos bila u srednjoj skoli, da sam prevrnula sve knjizare trazeci olovku meksu od 2B. Na kraju sam nasla 5B u "Dvanaest stolica" gdje sam je platila suhim zlatom. Jedne zime sam ponovo izvrnula sve knjizare trazeci šeleshamer (zna li itko kako se to pravilno pise?). Treba li uopce napomenuti da je bilo bezuspjesno?
Vratimo se mi na bjelilo. Kako mi je bilo malo neugodno slati vrecicu s kilogramom bijelog praha nepoznatog porijekla, otisla sam u Kraš i zamolila zenu da mi da neku kutiju. Draga i ljubazna teta prodavacica mi je zamotala bjelilo u praznu kutiju od bombonijere i zamotala u papir kao neki poklon. Nazvrljala sam prijateljicino ime na kutiju i odnijela cudnovati prasak na autobusni kolodvor. Hrvatske Poste, pozderite se, nitko vas ne koristi. Vozace autobusa ne zanima sto prevoze dok god im u ruku tutnete 10-20 kuna. Brko je uredno zaprimio posiljku i samo napomenuo da se moja "prijatelj'ca mora pojav't na vr'jeme jer on iđe dalje za Liiivno".
Iduci doma, mislila sam se... sto ce nama bombasi samoubojice kad mozete bombu poslati u autobus i bez covjeka? Kao i kilogram bjelila, kilogram heroina, kilogram antraksa...