O Mrkvi:
Mrkva je razmazeno i djetinjasto stvorenje kao stvoreno za kucnog ljubimca. Voli puno pricati, gnjaviti ljude, biti u centru paznje, cinicno grintati, smijati se svemu i svacemu, citati knjige, gledati filmove i spavati. Najlakse ju je pripitomiti ceskanjem.
O blogu:
Apsolutno je zabranjeno bilo sto napisano ovdje shvacati ozbiljno.
Ne morate ih citat, ovo nije lista za vas nego podsjetnik za mene :)
Reklamiram (ponekad se ovako osjecam):
Puše jak vjetar, i makar je toplo, čini mi se da će me taj vjetar otpuhati kao maslačak, pa stišćem kaput jače oko sebe, i stojim tamo, u sivom odijelu i crnim čizmicama i u tom finom crnom kaputu, i nekako osjećam da i nisam drugo nego taj kaput - sva ona koža i meso ispod, to je neka prazna ljuska, a ja, ona prava ja, pretvorila se u kaput i stoji pod sivim zagrebačkim nebom dok na zapadu sjaje oblaci boje ciklame i svjetla u stanovima nekih visokih novogradnji tamo negdje oko Vukovarske, a iznad svega toga svijetli crveno svjetlo na vrhu nekog industrijskog tornjića, kao oko apatične kamere koja snima, iako nitko neće gledati taj film.
Rutvica
1 Pavement
2 The Beatles
3 M. Ward
4 Carter the Unstoppable Sex Machine
5 The Clash
6 Pearl Jam
7 Hang on the Box
8 Eddie Vedder
9 The Velvet Underground
10 of Montreal / Wire / Radiohead
Citati
ja bi ekshli htio bit emotivno zrela osoba, to je onak dost... korisno.
ali nisam siguran kako se to postize, a nemam nekog interesa za istrazivanje
-Boris -
stan sad blista, kao šta kod mojih mladića sve blista baš kad raskinemo. tako naprimjer počnu pit ili se drogirat ili se seksat i postanu skroz naskroz zabavni tek nakon šta se rastanemo. to me činilo, a izgleda da me i dalje čini razmjerno nesretnom.
-Rusulica-
zato ja mislim da bi trebalo promijenit bonton i naložit da ljudi kad sretnu nekoga na ulici krenu pričat o sebi ako im se priča, i da nikako ne pitaju druge kako su oni, jer to je nepristojno.
-Rusulica-
Pogo je vjerojatno nastao kao oblik kretanja pijanih pankera u pokušaju da dođu od točke A do točke B
-Rutvica-
Iskreno vjerujem da je tip koji bi mogao koncentrirano ševit dok ga sa svakog raspoloživog mjesta na zidu gledaju lemuri, tuljani, morske krave, zebre, krokorafe i ostala živinčad zreo za terapiju.
-Alexxx-
Ucitelj, to je zanimanje. Uciteljica, to je dijagnoza.
-Michal Viewegh-
I bit ce nam lijepo, a ne kao zadnji put kad smo svi umirali od straha
-(K)Ana-
da li svaki put
kad na neki odnos nalijepimo etiketu
na kojoj piše što je on točno
ustvari
stavljamo taj odnos u neku kutijicu
u kojoj ne smije rasti
ni smanjiti se
da bi odgovarao
nekakvoj definiciji
ni mijenjati oblik
ništa.
-Alexxx-
Kako me naci?
Crtice iz ljubavnog zivota:
° udavace :))) (oh da, tu sam)
° vjencanje citati (ne razumin ovu formulaciju, sta oni traze, zavjete?)
° bracni citati
Hrana:
° pitalica za kukuruz (da mi je znat sta mu je ovo... idem googlat)
° blitva
° plijesan konzerva
° alergija na mandarine (jel s vrhnjem?)
Medjunarodna suradnja:
° ima li pankera u turskoj
° crtezi karikatura meksikanaca
° bosanski ekonomisti u Danskoj (wft?)
Priroda i drustvo:
° madagaskarski siktajuci zohar
° duh iz cantervillea
Zivot:
° fetiš priče
° snuuf (helou, mozda mislis na snuff?)
° nemogu proć prvu pomoć (potpuno ga razumijem, samo mi nije jasno zasto to upisuje u trazilicu)
Prvi dan jeseni.
(svake godine)
Ispit za uvjet.
(danas)
Kratkotrajna amnezija.
(preklani)
Rijetko ime najdražeg mi prijatelja zapisano na papiriću.
(1974.)
poslije kiše
Gle, tu nesto piše! Velikim štampanim slovima visokima gotovo cijelu širinu pločnika. Kredom. Moglo bi pisati i "prije kiše", ionako će se isprati. Prije ili poslije?
kao naranča na grani
Pa toga ima još!
ta rijec je bila tako svježa
Pjesmica. Kredom. Na pločniku. Hodam od kraja prema početku. Tko zna gdje je? Na Zvijezdi? Kod tunela na Sljemenu?
reče: "u jesen"
Vadim olovku i papir s isprintanim ispitnim rokovima i trčim za stihovima. Ili za njihovim pocetkom. Brzo, brzo. Samo da stignem prije kiše.
zanesen
sjedne.
ne veli ni: "zdravo"
(Zdravo Ružice, 23.9.2005.)
cijelu sobu mi namirise kišom
moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
prozoru priđoh, a vani jesen
obukoh se
Zdravo Ružice, tko god da bila. Hvala na kredom napisanom tekstom na plocniku. Prije kiše. Nije puno, ali čovjeka veseli.
Jutros sam se probudila s idejom da je Zemlja peti planet u Sunčevom sustavu. Al dobro je. Danas je moj dan. Nekako ZNAM da će sve biti u redu.
Prije par godina, nasla sam nesto sasvim osobno. Mamin dnevnik. Ne citam tudja pisma, tudje sms poruke, tudje dnevnike. Stvari mozete ostavljati kod mene na stolu, na podu, sirom otvorene, zatvorit cu ih i necu procitati niti jednu jedinu recenicu. Kruska je ostavila svoj dnevnik kod mene u sobi kad se vracala s prijemog. Tu je i dalje, stoji na polici zajedno s mojim knjigama. Nije mi palo na pamet otvoriti ga, a kamo li prolistati ili procitati pokoju recenicu.
Smijem li citati mamin dnevnik? To su njene misli iz razdoblja kroz koje sad prolazim. Pjesme. Neizgovorene recenice i emocije upucene ljudima koje voli. Pisma. Pisem slicno, znam. Na slican nacin, slicne stvari, slicno me muci, opterecuje, zabrinjava. O slicnome mislim, o slicnome sanjarim. Znam to po nekim drugim stvarima. Ali to nije vise ona, to je ono sto je ona nekada bila. Nije li to isto kao gledati tudje stare crteze? Ili naci neki drugi dnevnik, nesto drugo, nesto sto moze posluziti kao svjedocanstvo vremena?
A je li u redu tako gledati u tudju intimu?
Kad sam ga tek bila pronasla, procitala sam jednu pjesmu. Zatvorila i spremila natrag u ladicu. Mislim da se mama ne bi bunila da joj kazem da sam ga citala. Cini mi se cak da sam joj tada spomenula da sam ga nasla i da ju je obuzela neka doza sretne nostalgije. Citala je i moja sestra moje stare dnevnike, i neka je. Ne smeta me. Nije mi problem nisiti se s mislima i osjecajima koje sam nekada imala. Odavno nisu vise moji.
Jutros sam ga opet izvadila iz ladice. Otvorila. Procitala pocetak pisma upucenog mom ocu. Zatvorila.
Sto se to mene tice? Sto me se tice ista osim onoga sto mi ljudi zele reci o sebi? S godinama sam saznala neke obiteljske tajne. Nisu to sad ono bas neke strasne stvari, ali dogodile su se i jasno mi je da ih nisu bas rastrubili na sva zvona. Mislim da je ista situacija postoji i u drugim obiteljima ili medju prijateljima. Jasno mi je i da smo sestra i ja morale pricekati odredjene godine i doseci odredjenu zrelost prije nego sto smo o tome poceli razgovarati. Kruska je nedavno na neke informacije reagirala sa "sto ja sve necu saznat". Sto ne znas, ne boli te. Toga sigurno ima jos. Neke stvari uvijek ostaju neizrecene. Nisu bile bitne ili su pak bile previse bitne.
Bilo kako bilo, mamin dnevnik je jos uvijek u ladici. Ne mogu ga se tako lako rijesiti. Kad je tamo imam osjecaj da imam jedan mali privatni dio moje mame prije nego sto je postala onakva kakvom sam je cijeli zivot dozivljavala; to je Sanja prije nego sto je preuzela ulogu zene i majke. Mama kao ja, u vrijeme dok si je jos mogla dozvoliti kapriciozne musice, skidati masku neranjivosti pred zrcalom i pustiti da je muce sasvim obicne i sasvim neobicne misli. Kao da je dio mene, kao da je preteca mene i prijateljica u isti mah, kao da mi govori vidis, bila sam jednom kao ti i sve je ispalo taman kako treba. I ne trebam ga otvoriti da mi to kaze, ne trebam kopati po njenoj intimi pa makar ona bila stara i 30 godina. Cudno je to. Imati mogucnost zaviriti u tudje misli, a biti zadovoljan samom cinjenicom da su tu, pored mene. I misli, i mama, i prijatelji, svi sa svojim mislima, pretocenim u pjesme, zarobljenima na papiru ili jednostavno izgubljenima u glavi... samo da su tu. Rastvaranje njihove intime bez njihove privole i bez feedbacka daje mi samo osjecaj ispraznosti. Ispraznost nije sastojak ljubavi. Barem ne bi trebao biti.
Predstavljam vam post koji mi je danas izvukao osmijeh na lice: o Cosmu, o savjetima o seksu i dijeti, uz britke komentare jednog mladog, inteligentnog i dragog stvorenjca. I da, kakvi su to ljudi koji imaju poriv ukrasti instant kavu iz zatvorene poklon-vrecice iz casopisa umotanog u celofan? Ha?
Bog je mrtav, rekao je Nietzsche. Skakutali smo one zime po Palama. Nekoliko puta smo bacili Nininu lutku u snijeg. Ljutila se. Njena sestra je povracala musaku. Ja palacinke. Igrali smo na karte. Trcali po hotelu, zajebavali konobare. Vlasnik nam je pokazao sobu njegove kceri. Predivno potkrovlje, kroz krovne prozore ulazila je svjetlost zvijezda. Nina je htjela sobu za sebe, rekli su joj "dogodine". Zajebavali smo je da ce je dobit kad se uda za Mihajla, konobara s klempavim usima kojeg nismo voljeli jer nam nije htio odnijeti tanjure s juhom koju nismo htjeli pojesti. Isli smo u Sarajevo. Posjetili Zetru. Posjetili S i I u njihovom domu. Ljetni prijatelji u svom zimskom gradu. Nina je te zime pricala o Isusu, o muci na krizu, o vodi koju mu nisu htjeli dati. Nisam znala nista o Bogu. Zamisljala sam ga kao Biokovo. Tu je, velik, postojan, i sve vidi. Sjedile smo kod Lane u hodniku i zatvorenih ociju pokusavali proniknuti tajnu one svjetlosti koja se vidi u daljini. Kako imati vjeru kad je izgubis cim je naslutis?
Te godine mi je umrla teta i ostavila za sobom desetogodisnjeg sina i sestogodisnju kcer. Ljude koje sam voljela najvise na svijetu. Svemoguci i pravedni nije ucinio nista da to sprijeci. Godinu dana poslije umro je i dida. Poceo je rat. S i I su se jedva izvukli iz Sarajeva. S Pala se pucalo na njihov grad. Sreli smo ih u nasem gradu, opet jednog ljeta, njih dvojicu nasmijanih djecaka, ovog puta blijedih poput papira i mrsavih poput kakvih izgladnjelih leseva. Jedva sam ih prepoznala.
Te godine Bog je bio mrtav.
Bila sam premlada za Nietzschea, citala sam Andersena: Pozlata svud otpade, svinjska koza ostade.
Da, stari, ovdje si odavno prekrizen. Nema te, ne postojis. Zato odjebi sa svojom kozmickom pravdom.
Godinama brižljivo skupljan, pročišćen, koncentriran u bočici od 10 ml. Doziranje i način uporabe: jedna kapljica dnevno.
U većim dozama izaziva dezorijentiranost i halucinacije. Pomiješan s histerijom stvara ovisnost. Hlapljenjem gubi svojstvo brzog djelovanja i prelazi u melankoliju i blagu depresiju. Čuvati na hladnom i vlažnom mjestu. Rok uporabe: listopad 2005.
Navikli smo na sve učestalije engleske izraze u hrvatskom jeziku. Engleski se uvukao na mala vrata, u početku zbog nepostojanja adekvatnih prijevoda za računalnu terminologiju, a kasnije sve češćom uporabom softvera (hehe, ma tko još kaže omkešje?!) na engleskom jeziku. Internet je poprilično pripomogao cijelom procesu. Počeli smo govoriti fajl, sejvanje, kopipejstanje, topic i slično.
Zatim se pojavila urbana "spika". Trebalo je svima pokazati da niste seljačina koja sluša Narodni radio nego Rejdijo uan-ou-uan na kojem ste svakodnevno mogli čuti fraze poput "Kreg Dejvid je nju entri na dvadesetom mjestu amerikan top tventi ljestvice". Mogli ste slušati njuz i zvati founboks ne bi li vas omiljena pjesma probudila in d morning.
S vremenom su i druge firme shvatila kako se radi business te preuzele english u reklamiranju svojih proizvoda. Marke su tako postale brandovi, događanja events, dućani shopovi, a proizvodi postoje since 19. century. Nećete valjda ici u kupovinu kad možete u shopping.
Neka, sve je to cool i hype, neka engleski izrazi potisnu hrvatske - obećala sam da neću puno grintat dok god mi se ne počnu nuditi strana stranja nauštrb domaćih.
Međutim, došlo je i do toga. Domaća (ili strana, ali već dugo prisutna) jela nam se nerijetko nude u stranim inačicama, kao da su ih prekjučer uveli u zadrtu Hrvatsku koja je toliko vremena odolijevala napadima stranih kuhara. Nedavno sam izazvala skandal u jednom objektu brze prehrane kad sam odbila pojesti BIG SANDWICH. Sandwich?! O mila majko, sve mi simpatičnije postaju one neznalice koje pišu Čevapčići i sendviĆ od ovih pokušaja da se jedno jelo (za koje je naziv, doduše, preuzet iz engleskog) učini stranim! Za koga, molim vas? Ona dva i po engleska i američka turista koji godišnje posjete Zagreb? Piše se s-e-n-d-v-i-č, stoko umišljena, i nema bolji okus samo zato što ste mu naziv napisali na engleskom! I nalazi se u pecivu ili lepinji, a ne nekom tamo istom sranju talijanskog naziva (ciabatta).
Već duze vrijeme grintam što se u Zagrebu ne mogu pojesti dobre i svježe krafne (blaženi moj Split s Gusićem i Preradom, jedeš toplu krafnu, tijesto ti se topi u ustima, a marmelada se rastapa niz grlo). Možete pojesti nekakvo masno pretvrdo gigantsko smeće (ljudi, krafne nisu velicine balote) kupljeno u samoposluživanju (a ne self-serviceu) ili odjuriti do najbližeg american donuta kako biste pojeli prekooceansku inačicu tog domaćeg jela s rupom u sredini.
Umjesto krafni imamo american donut.
Umjesto sendviča mozete pojesti sandwich (više je cool).
Umjesto palačinki imate Crepes de Paris.
Umjesto pljeskavice u lepinji jedemo hamburgere. Ajvar je postupno zamijenjen kečapom. Ponekad i ketchupom.
Umjesto tradicionalnih jela poput fritula, uštipaka i štrukli možete se hraniti lisnatim sranjem zvanim fornetti koje se prodaje na svakom koraku.
Zašto, ali zašto se nitko nije sjetio otvoriti kiosk na kojem bi se prodavale pofriguše, odnosno mišeki, odnosno langošice?
p.s. Pripazite na purgerizaciju. Fritule nisu jebeni uštipci, ma što vam o tome govorili na HTV-u.
Postojala je ta neka igra koju smo povremeno znali igrati na tulumima, raznoraznim okupljanjima na kojima smo prisiljeni dijeliti sobu s drugim ljudima (skijanje, kampiranje ili visednevni izleti u osnovnoj skoli) ili na obicnim mracnim pijankama uz stijene nakon sto bi istrosili sve strasne price o duhovima i morbidnim ubojstvima: boca istine. Dva su pravila: prvo, morate biti postpuno iskreni; drugo, nista sto se spomene ne smije izaci iz drustva ljudi koji igraju igru. Ovo drugo pravilo mozete zaboraviti.
Priznajem odredjenu dozu voajerizma - na kraju krajeva, gledam Big brother - ali nikad mi nije bilo jasno zasto bi mi trebalo biti zanimljivo tko se kome svidja, s koliko smo se godina prvi put poljubili, jesmo li se vec sevili s nekim ili nesto slicno. Nazalost, nakon prvih nekoliko glupih pitanja, netko od ekipe bi se osokolio i poceo prckati po puno intimnijim stvarima. Postoje stvari koje ne zelim pitati, postoje stvari koje ne zelim znati i postoje stvari koje ne zelim reci. Postoje moje male tajne, moje glupe male tajne, mali smijesni rituali koji su poznati samo meni. Postoje moje vece tajne, stvari koje se ticu mene i mojih prijatelja ili moje obitelji i koje znam zahvaljujuci njihovom povjerenju. Zadnje sto zelim je pricati o stvarima koje su bitne nekoj hrpici znatizeljnih poznanika.
Sjetila sam se par epizoda iz odgojno-obrazovnih ustanova u kojima su se nastavnici tu i tamo prisjetili da su ujedno i pedagozi pa bi za zadacu zadali nekakvu temu u kojoj su htjeli da se raspisemo o svom najvecem problemu. Mo's mislit koji me entuzijazam obuzima pri samoj pomisli da cu napisati dvije stranice teksta o svojim intimnim bljuvotinama, o vlastitoj nesigurnosti i neprihvacenosti, dvije stranice koje cu mozda poslije morati citati pred onih tridesetak idiota s kojima sam godinama dijelila skolske klupe, istih onih tridesetak idiota pred kojima sam trebala ostavljati sliku samopouzdane i kul osobe. Zato sam uvijek pisala sranja, a profesori su na to izludjivali. Jedan kojem sam svojedobno bila omiljena ucenica me izgadio pred cijelim razredom, kao "hahahaha, to ti je najveci problem?" Prvo, idiote, i da mi jest najveci problem, ti ga ne smijes na taj nacin omalovazavati. Drugo, ako nije, postoji dovoljan broj razloga (ili bolje da kazem SVi razlozi na ovom svijetu) da ti ne napisem koji je, shvati to.
Uvijek sam znala kako vrlo suptilno popljuvati postavljaca teme skolske zadace tog tipa i sad mi se, s odmakom, cini da je to bio jedini problem. Ne to sto se nisam otvorila, nego to sto bih od cijele njihove plemenite ideje napisala vrhunsku sprdacinu nad kojom je cijeli razred vristao od smijeha. "E pa draga", rekla mi je profesorica iz hrvatskog u prvom srednje, "ti si zlocesta, a ja ne volim zloceste ljude", pozvala roditelje u skolu i do kraja godine minirala sve moje pokusaje da iz premeta koji samo voljela najvise na svijetu dobijem ocjenu visu od dva. Da paradoks bude veci, nekoliko mjeseci nakon mature srela je moju majku u gradu i sa zaljenjem konstatirala kako se ona "oduvijek nadala da cu upisati knjizevnost". Oh, jos jednom joj zahvaljujem sto mi je tom odlicnom ocjenom omogucila da vec prilikom prijave prijemnog ispita do suza nasmijem sve odreda, od baba u referadi preko sastavljaca ispita do portira fakulteta.
Sjebala mi je karijeru i prije nego sto je pocela, a ja sam bila ta koja je zlocesta?!
Uglavnom... htjela sam reci kako sam jebeno presretna sto je moj pubertet zavrsio i sto je svojim zavrsetkom igre poput boce istine otplavio zajedno sa pokusajima odgoja u obrazovnim institucijama u nekakav truli zapecak moje svijesti. I hvala svima i svemu sto me nitko vise u zivotu ne tlaci sa slicnim sranjima. Amen.
Idem na Jarun na kavu. Htjela sam prvo uzet role, ali onda sam se sjetila da sam se lani tako prekrasno strmopizdila s njih da sam prvo mjesec i po dana bila u zavojima i cotala sa stakom, a poslije jos mjesec i po isla na fizikalnu terapiju. Ah, kakva je to radost bila. Ja i bakice! Kad bi terapeutkinja rekla "dotaknite nozne prste", ja bih jedina to tamo i ucinila! Wow. Tri godine gimnastike, jedanaest godina klasicnog baleta, godina dana suvremenog plesa te pusti pilatesi i slicna cuda, a ja nikad ni u cemu nisam bila tako dobra. Da dobra, najbolja u grupi! Prestat cu s ironicnim autocrnjenjem prije nego sto se rasplacem.
Svakako, rujan mi je omiljen mjesec. Em obicno imam toliko puno posla za faks da zapadnem u depresiju, em kad i nemam posla zapadnem u depresiju jer sam meteopat i padam u depresiju na prve nagovjestaje zime, em sam preklani izgubila pamcenje na jedno jutro, a lani sjebala ligamente za cijeli zivot... eh.
Mislim da ipak necu uzet role. Mozda necu uzet ni dicsman. Moram bit na oprezu. Mozda mi ove godine tresne satelit na glavu.