Marketing
Dnevnik. Mamin.
Prije par godina, nasla sam nesto sasvim osobno. Mamin dnevnik. Ne citam tudja pisma, tudje sms poruke, tudje dnevnike. Stvari mozete ostavljati kod mene na stolu, na podu, sirom otvorene, zatvorit cu ih i necu procitati niti jednu jedinu recenicu. Kruska je ostavila svoj dnevnik kod mene u sobi kad se vracala s prijemog. Tu je i dalje, stoji na polici zajedno s mojim knjigama. Nije mi palo na pamet otvoriti ga, a kamo li prolistati ili procitati pokoju recenicu.
Smijem li citati mamin dnevnik? To su njene misli iz razdoblja kroz koje sad prolazim. Pjesme. Neizgovorene recenice i emocije upucene ljudima koje voli. Pisma. Pisem slicno, znam. Na slican nacin, slicne stvari, slicno me muci, opterecuje, zabrinjava. O slicnome mislim, o slicnome sanjarim. Znam to po nekim drugim stvarima. Ali to nije vise ona, to je ono sto je ona nekada bila. Nije li to isto kao gledati tudje stare crteze? Ili naci neki drugi dnevnik, nesto drugo, nesto sto moze posluziti kao svjedocanstvo vremena?
A je li u redu tako gledati u tudju intimu?
Kad sam ga tek bila pronasla, procitala sam jednu pjesmu. Zatvorila i spremila natrag u ladicu. Mislim da se mama ne bi bunila da joj kazem da sam ga citala. Cini mi se cak da sam joj tada spomenula da sam ga nasla i da ju je obuzela neka doza sretne nostalgije. Citala je i moja sestra moje stare dnevnike, i neka je. Ne smeta me. Nije mi problem nisiti se s mislima i osjecajima koje sam nekada imala. Odavno nisu vise moji.
Jutros sam ga opet izvadila iz ladice. Otvorila. Procitala pocetak pisma upucenog mom ocu. Zatvorila.
Sto se to mene tice? Sto me se tice ista osim onoga sto mi ljudi zele reci o sebi? S godinama sam saznala neke obiteljske tajne. Nisu to sad ono bas neke strasne stvari, ali dogodile su se i jasno mi je da ih nisu bas rastrubili na sva zvona. Mislim da je ista situacija postoji i u drugim obiteljima ili medju prijateljima. Jasno mi je i da smo sestra i ja morale pricekati odredjene godine i doseci odredjenu zrelost prije nego sto smo o tome poceli razgovarati. Kruska je nedavno na neke informacije reagirala sa "sto ja sve necu saznat". Sto ne znas, ne boli te. Toga sigurno ima jos. Neke stvari uvijek ostaju neizrecene. Nisu bile bitne ili su pak bile previse bitne.
Bilo kako bilo, mamin dnevnik je jos uvijek u ladici. Ne mogu ga se tako lako rijesiti. Kad je tamo imam osjecaj da imam jedan mali privatni dio moje mame prije nego sto je postala onakva kakvom sam je cijeli zivot dozivljavala; to je Sanja prije nego sto je preuzela ulogu zene i majke. Mama kao ja, u vrijeme dok si je jos mogla dozvoliti kapriciozne musice, skidati masku neranjivosti pred zrcalom i pustiti da je muce sasvim obicne i sasvim neobicne misli. Kao da je dio mene, kao da je preteca mene i prijateljica u isti mah, kao da mi govori vidis, bila sam jednom kao ti i sve je ispalo taman kako treba. I ne trebam ga otvoriti da mi to kaze, ne trebam kopati po njenoj intimi pa makar ona bila stara i 30 godina. Cudno je to. Imati mogucnost zaviriti u tudje misli, a biti zadovoljan samom cinjenicom da su tu, pored mene. I misli, i mama, i prijatelji, svi sa svojim mislima, pretocenim u pjesme, zarobljenima na papiru ili jednostavno izgubljenima u glavi... samo da su tu. Rastvaranje njihove intime bez njihove privole i bez feedbacka daje mi samo osjecaj ispraznosti. Ispraznost nije sastojak ljubavi. Barem ne bi trebao biti.
Post je objavljen 22.09.2005. u 16:15 sati.