Karota ludens

Postojala je ta neka igra koju smo povremeno znali igrati na tulumima, raznoraznim okupljanjima na kojima smo prisiljeni dijeliti sobu s drugim ljudima (skijanje, kampiranje ili visednevni izleti u osnovnoj skoli) ili na obicnim mracnim pijankama uz stijene nakon sto bi istrosili sve strasne price o duhovima i morbidnim ubojstvima: boca istine. Dva su pravila: prvo, morate biti postpuno iskreni; drugo, nista sto se spomene ne smije izaci iz drustva ljudi koji igraju igru. Ovo drugo pravilo mozete zaboraviti.

Priznajem odredjenu dozu voajerizma - na kraju krajeva, gledam Big brother - ali nikad mi nije bilo jasno zasto bi mi trebalo biti zanimljivo tko se kome svidja, s koliko smo se godina prvi put poljubili, jesmo li se vec sevili s nekim ili nesto slicno. Nazalost, nakon prvih nekoliko glupih pitanja, netko od ekipe bi se osokolio i poceo prckati po puno intimnijim stvarima. Postoje stvari koje ne zelim pitati, postoje stvari koje ne zelim znati i postoje stvari koje ne zelim reci. Postoje moje male tajne, moje glupe male tajne, mali smijesni rituali koji su poznati samo meni. Postoje moje vece tajne, stvari koje se ticu mene i mojih prijatelja ili moje obitelji i koje znam zahvaljujuci njihovom povjerenju. Zadnje sto zelim je pricati o stvarima koje su bitne nekoj hrpici znatizeljnih poznanika.

Sjetila sam se par epizoda iz odgojno-obrazovnih ustanova u kojima su se nastavnici tu i tamo prisjetili da su ujedno i pedagozi pa bi za zadacu zadali nekakvu temu u kojoj su htjeli da se raspisemo o svom najvecem problemu. Mo's mislit koji me entuzijazam obuzima pri samoj pomisli da cu napisati dvije stranice teksta o svojim intimnim bljuvotinama, o vlastitoj nesigurnosti i neprihvacenosti, dvije stranice koje cu mozda poslije morati citati pred onih tridesetak idiota s kojima sam godinama dijelila skolske klupe, istih onih tridesetak idiota pred kojima sam trebala ostavljati sliku samopouzdane i kul osobe. Zato sam uvijek pisala sranja, a profesori su na to izludjivali. Jedan kojem sam svojedobno bila omiljena ucenica me izgadio pred cijelim razredom, kao "hahahaha, to ti je najveci problem?" Prvo, idiote, i da mi jest najveci problem, ti ga ne smijes na taj nacin omalovazavati. Drugo, ako nije, postoji dovoljan broj razloga (ili bolje da kazem SVi razlozi na ovom svijetu) da ti ne napisem koji je, shvati to.

Uvijek sam znala kako vrlo suptilno popljuvati postavljaca teme skolske zadace tog tipa i sad mi se, s odmakom, cini da je to bio jedini problem. Ne to sto se nisam otvorila, nego to sto bih od cijele njihove plemenite ideje napisala vrhunsku sprdacinu nad kojom je cijeli razred vristao od smijeha. "E pa draga", rekla mi je profesorica iz hrvatskog u prvom srednje, "ti si zlocesta, a ja ne volim zloceste ljude", pozvala roditelje u skolu i do kraja godine minirala sve moje pokusaje da iz premeta koji samo voljela najvise na svijetu dobijem ocjenu visu od dva. Da paradoks bude veci, nekoliko mjeseci nakon mature srela je moju majku u gradu i sa zaljenjem konstatirala kako se ona "oduvijek nadala da cu upisati knjizevnost". Oh, jos jednom joj zahvaljujem sto mi je tom odlicnom ocjenom omogucila da vec prilikom prijave prijemnog ispita do suza nasmijem sve odreda, od baba u referadi preko sastavljaca ispita do portira fakulteta.
Sjebala mi je karijeru i prije nego sto je pocela, a ja sam bila ta koja je zlocesta?!

Uglavnom... htjela sam reci kako sam jebeno presretna sto je moj pubertet zavrsio i sto je svojim zavrsetkom igre poput boce istine otplavio zajedno sa pokusajima odgoja u obrazovnim institucijama u nekakav truli zapecak moje svijesti. I hvala svima i svemu sto me nitko vise u zivotu ne tlaci sa slicnim sranjima. Amen.