Bog je mrtav, rekao je Nietzsche. Skakutali smo one zime po Palama. Nekoliko puta smo bacili Nininu lutku u snijeg. Ljutila se. Njena sestra je povracala musaku. Ja palacinke. Igrali smo na karte. Trcali po hotelu, zajebavali konobare. Vlasnik nam je pokazao sobu njegove kceri. Predivno potkrovlje, kroz krovne prozore ulazila je svjetlost zvijezda. Nina je htjela sobu za sebe, rekli su joj "dogodine". Zajebavali smo je da ce je dobit kad se uda za Mihajla, konobara s klempavim usima kojeg nismo voljeli jer nam nije htio odnijeti tanjure s juhom koju nismo htjeli pojesti. Isli smo u Sarajevo. Posjetili Zetru. Posjetili S i I u njihovom domu. Ljetni prijatelji u svom zimskom gradu. Nina je te zime pricala o Isusu, o muci na krizu, o vodi koju mu nisu htjeli dati. Nisam znala nista o Bogu. Zamisljala sam ga kao Biokovo. Tu je, velik, postojan, i sve vidi. Sjedile smo kod Lane u hodniku i zatvorenih ociju pokusavali proniknuti tajnu one svjetlosti koja se vidi u daljini. Kako imati vjeru kad je izgubis cim je naslutis?
Te godine mi je umrla teta i ostavila za sobom desetogodisnjeg sina i sestogodisnju kcer. Ljude koje sam voljela najvise na svijetu. Svemoguci i pravedni nije ucinio nista da to sprijeci. Godinu dana poslije umro je i dida. Poceo je rat. S i I su se jedva izvukli iz Sarajeva. S Pala se pucalo na njihov grad. Sreli smo ih u nasem gradu, opet jednog ljeta, njih dvojicu nasmijanih djecaka, ovog puta blijedih poput papira i mrsavih poput kakvih izgladnjelih leseva. Jedva sam ih prepoznala.
Te godine Bog je bio mrtav.
Bila sam premlada za Nietzschea, citala sam Andersena: Pozlata svud otpade, svinjska koza ostade.
Da, stari, ovdje si odavno prekrizen. Nema te, ne postojis. Zato odjebi sa svojom kozmickom pravdom.
Post je objavljen 19.09.2005. u 20:02 sati.