Karota ludens

...oko 11 sati. Napokon!
No ovaj put samo zelim napisati da su upravo objavili na radiju da opet nece biti vode izmedju deset i podne. Jupiiiiiiii!!!
Hvala bogu da dolazim iz ove Elitne Vukojebine u moju dragu provinciju u kojoj ima vode, ima struje i ne prekopavaju ulice.

p.s. Neonsko svjetlo koje skakuce po Bacvicama sam ja ;)

Znate li kad nesto dugo zelite, radite na tome i to na kraju dobijete, a svi se oko vas ponasaju kao da to niste zasluzili?
Nije to jedini razlog, ali eto, zao mi je kad vidim da mi neke od najvaznijih osoba u zivotu ne pruzaju podrsku, i ne samo to, nego ignoriraju moj uspjeh smatrajuci moje zelje obijesnima i sebicnima. I da, smeta me sto me vlastiti otac nazvao zadnji put prije tjedan dana samo da se izdere na mene sto sam pala ispit. I sto se ponasa kao da je moj ulazak u prvih 10% najbolje napisanih prijemnih nesto sto sam namjerno napravila da napakostim jednoj drugoj dragoj osobi. I umjesto da se veselim, ja se osjecam jebeno krivom.
Nemojte me krivo shvatiti. Znam da je delikatna situacija i ne ocekujem fanfare ni slavlje, daleko od toga. Ocekujem samo jedan jedini poziv kojim bi mi pokazao da me ne smatra izgubljenim slucajem kojem se posrecilo.
Danas sam trebala ici kuci. U Split. A eto, cini mi se da sam tamo nepozeljna.

...moja prva ljubav.

Osmi razred. Ne, oprosti, kraj sedmog. Naslonjen na ogradu, ona plava kosica do ramena, paf. Svijet mi je stao na sekundu, dvije, tri... mislim da sam zastopala red na vratima, izgurali su me van. Te okice, taj pogled.. mda, mladji brat Brad Pitta, huljo umisljena, a znao si to. Kaze ona "neka mala plave duge kose"... tuko, nista ne razumijes, to je bio The One. Neo. Da nisi slucajno dirala tu kemijsku, s njom se on potpisao na skale... ostavit ces svoje prljave otiske prstiju preko toga! Tko zna bi bi bilo tako slatko da nismo oboje bili tako smotani. I ono kuliranje, i one zbunjoze... pa opet treci srednje. Nikako te izbacit. Ajmo se ljubit. Ajmo. Glupaco, on ima curu. Jel? A nije mi to rekao. Di ti je cura, pitam. Na Bracu, kaze smotano. Bas me briga. Svejedno se ljubimo. Sjetila sam se jucer, lazem, sjetila sam se P. I satora, i bazena i teniskog igralista i Here od Pavementa, one gitare, one... i pisma, da, pisma. Pa sam se sjetila i tebe. Uvijek ta glupa pisma. Pojeo ih je e-mail. Pojelo ih je vrijeme. I pisma i olovku i dnevnik i tvoju gumicu za kosu. I kosu. I onaj ruksak. I natpis pred skolom je odavno izblijedio. Potpisuju se neka druga djeca. Zdravo, prva ljubavi.

Sretan ti rodjendan.

Mozda nije politicki pogodan trenutak, ali naisla sam na ovaj clanak. Prvo, zgranuta sam kolicinom zemalja za koje trebamo vizu. Mislila sam da se to uglavnom odnosi na anglofonske zemlje, a ne i na raznorazne selendare.
Drugo, sokirana sam time da nam zbog glupih Amera trebaju vize za zemlje srednje Amerike u kojima je standard milijun puta nizi od naseg i to samo zato sto se oni, Amerikanci, panicno boje da bi se imigranti ilegalno useljavali preko stajaznam, Kostarike. I ne ljuti me toliko sto nam treba viza za Kostariku, a sto covjeku iz Kostarike ne treba, nego to sto za doci u tu Kostariku treba putovati preko SAD-a i sto je za to potrebna tranzitna viza iako se ne izlazi iz aviona. Strah od imigranata, strah od terorizma... ma sve ja to razumijem, ali ne cini mi se da su ovakvim restrikcijama nesto puno postigli. Ili se varam?
I kao slag na kraju, glasnogovornica britanskog veleposlanstva u Zagrebu objasnjava kako je Hrvatima potrebna viza za Veliku Britaniju jer smo po nekim statistikama 5. zemlja u svijetu po ukupnom (!) broju emigranata. WHAT THE FUCK?! Bilo kuda, Hrvati svuda. Hvala bogu, posvuda u svijetu su poznate hrvatske cetvrti kao npr Croat town u New Yorku ili famozni lanci hrvatskih restorana koje mozete vidjeti po filmovima. Poznato je da je Francuska nedavno izglasala zakon da se, osim feredze, ne smiju nositi nikakva hrvatska obiljezja kao sto su to npr majice nogometne reprezentacije ili bilo sto na crveno-bijele kvadratice. I tako, mi Hrvati ispred Alziraca, Marokanaca, Kineza, Turaka, Kurda, Meksikanaca, Indijaca...
Tessa, duso, ti si jedan retardirani kotacic u birokratskom aparatu i zao mi je sto se, umjesto podmetanja bombi po londonskom metrou i ranjavanja neduznih ljudi, nitko nije sjetio da tebi i slicnim ti spodobama gurne jednu rucnu granatu u analni otvor. Eto.

Prvo sto sam vidjela jutros je bila moja krasna koza na tocke zbog koje sam u prvi mah pomislila da sam neka vrsta ljudskog leoparda. Onda sam se sjetila da se ta kozna bolest inace zove Johnson's body milk za samotamnjenje. A tako je lipo mirisalo jucer i tko bi mogao pogoditi da se od toga samotamni. Mislim, istina je da pise na kutiji, ali tko to jos cita?
Onda sam jurila po gradu, prijavila sestrinu prijateljicu za agronomiju. Baba iz referade Agronomskog fakulteta me pitala za njeno mjesto stanovanja u Zagrebu.. mislim, kao da svi imaju kod nekoga bit za vrijeme prijemnih?! Te babe_iz_referade su neka posebna sorta. Sve su nadrkane, neljubazne i s losom trajnom (osim onih iz moje referade, njih obozavam i kad diplomiram kupit cu im pola cvjecarne i deset kila Mozart kugli). Mislim da babe_iz_referade uzgajaju u staklenicima odmah do ZET-ovaca i policajaca.
Zatim smo letile na Filozofski fakultet na Kruskin predprijemni. Tamo smo joj pokusale prijavit brodogradnju. Pokusale, kazem, jer referada radi do jedan (a mi smo dosle 15 minuta ranije) i do jedan se mogu prijaviti za prijemni, ali papirnica s upisnim materijalima radi do podne. Bravo, brodogradnja, cista petica!
Usput, od ovog silnog hopsanja po fakultetima primijetila sam da se jedino na Filozofskom brinu za svoje buduce brucose. Imaju info centar, pojacanu sluzbu u referadi, blagajnu na fakultetu, obavijesti na svim mogucim mjestima, danas su cak imali polijepljene putokaze za prostorije u kojima se pisu predispiti. Na mom fakultetu nema nicega, naravno. Tamo su studenti niza bica koja samo smetaju po hodnicima, a na buduce se valjda uopce ne treba ni obazirati. Jos uvijek mi je smijesno kad se sjetim kako svake godine pristupnici dobivaju iste olovke koje je koristila prosla generacija. Ma koliko kosta jedna olovka? 5 kuna, ako i toliko. Stvarno su za taj razredbeni postupak mogli svake godine kupiti nove olovke. Skrtice.
Onda sam jurila kod ortodonta i sad imam jacu zicu i zute gumice (prosle su bile narancaste). Kaze sestra da je ona na kraju imala trostruku zicu. Mogli su mi odmah stavit neku prst debelu sajlu, mozda bih ovo cudo u kljovama nosila krace.
I onda isla na postu poslat jedan paketic. I u ducan kompjuterske opreme po nove tonere. I po trake za depilaciju. I po spizu u Konzum.
A sad idem popit neki fini cokoladni napitak, izvalit noge pred televizor i jebat mater al-Qaedi i Bushu za pizdarije koje se dogadjaju po Londonu. Mislim, moglo se ocekivati... zbilja se moglo ocekivati, ali mene takve stvari svejedno uspiju svaki put sokirati. Jos uvijek ne vjerujem da se to dogodilo. Ljuta sam i tuzna istovremeno. Mislim, prva sam koja bih se veselila da Bushu uspiju smjestit dva metka u celo, ali to ne opravdava ovakve stvari. Sijanje straha, panike i ubijanje civila. Strahota.

Sjedim doma, pada kisa, pizdim na antibiotike, ne mogu pit. Sedam je sati. Ma jebe me se za Stripese, pada kisa. Ali ako ne odem, pojest cu se ziva. Kad smo vec kod antibiotika, upravo sam progutala jedan, nije mi ga se dalo rezat i progutala sam ga u komadu. Lose. Zapeo je u grlu, sad klizi kroz jednjak... fuj, fuj, fuj. Grdosija antibioticna. Boliiiii... vodeee. Nego, vratimo se mi na Strajpse. Sedam... osam, kisa je prestala. Pojest cu se ako ne odem na koncert. Propustila sam No means no. I propustit cu ovo. A ispit mi je odgodjen za ponedjeljak. 200 kuna. Ma fak i 200 kuna, ovako i onako cu ih spizdit na kave i alkoholiziranje. Devet. Okej, to je to. Zovem Pticu, ispred je, kaze, cekam te, aj. Zovem frenda, kaze, upravo krecem, jesi s autom, jesam, super, pokupi me. Moram kupit cigarete. Frend nepusac pizdi. Zovem Pticu opet, jesu poceli, nisu, kaze. Stajemo po moje nikotinske stapice. Devet i po, ulazim na koncert. :)
Lipo bogami. Stage predivan, bijele palme, Jack skakuce u crvenim hlacicama, Meg mlati po crvenim bubnjevima (popela sam se na neki VIP zidic inace ne bih vidjela nista od toga; frendovi su me zajebavali da je za mene karta trebala bit 100 kuna kad ne vidim pola koncerta), razglas fenomenalan. DDrtndrndndrn... i gotovo? Pa jemebumater, uru vrimena?! Sviraj doma u Detroitu uru vrimena, papcino! Komunikacija s publikom nula. Razglas, doduse, odlican. I smijala sam se onim tipovima u odijelcima koji su trckarali okolo i nastimavali mikrofone. Ma dobro, bilo je lipo, ali je prekratko trajalo. Jos dvadeset minuta i bilo bi okej. Ovako :( al sta smo drugo i mogli ofcekivat? Svejedno bi mi bilo zao da nisam otisla.
Na povratku nazad skupili smo neke simpaticne pijane strance - jednog Amera i jednog Škota. Smijeh. Mislim da cu se do prekosutra smijati Joshovim slapicama. I hvala Daveu koji je rekao da ce me spominjat ucenicima u skoli zbog izjave da su profesori tu da nas nauce ucit, a ne da nas nauce gradivu. Pijana posla.
E da, moram se pohvalit da znam tipa kojeg je Jack zvao na stage da otpjeva s njim Seven nation army! Eugene, faco, legendo!!!

Unatoc postojanju poveceg broja japanki i sandalica u mom ormaru, dok sam u Zagrebu ne izlazim iz starki. Razlog - trivijalan. Uvijek gledam one zene koje sljapkaju okolo u japankicama i pitam se kako im uspijeva odrzat noge cistima. Moje nakon petnaestminutne setnje izgledaju kao da sam se cijeli zivot druzila s bosonogim Romima. Crnilo s nogu ne da se oprati ni namakanjem u nekom superekstracistilu tipa Vanish. Prije ce mi nestati stopala nego prljavstina s njih. Sad sam dosla doma i sve iznad gleznjeva (onaj dio koji viri iznad starki) je krasne sivkaste boje, kao posprejano nekim lakom koji sadrzi smog i prljavstinu u tekucem obliku. Prosle godine sam jednom bosa dosljapkala doma. Nesto sto inace s gustom radim svako ljeto u Vukojebini (lazem, zadnjih par godina bas i ne jer je Vukojebinica pocela dobivat opaki kompleks grada i vise se ne smatra primjerenim ici niti u slapama na plazu). Naime, Krusku i mene je zahvatio megapljusak stotinjak metara od kuce i nije prestajao unatoc nasem upornom nadanju da bi mogao otpjevamo li sve pjesme kojih se mozemo sjetiti, a koje u sebi sadrze rijec "kisa" u bilo kojem obliku. Na koncu smo morale otici iz zaklona pod kojim smo stajale prije nego su sto nas gnjevni vlasnici odlucili potraziti i napasti kosilicom zbog milozvucnih melodija koje su se orile par metara od njihovog prozora. Kako su mi se japanke klizale, skinula sam ih i odsetala do kuce. Taj uzas, ta strahota, ta stopala koja kao da su gazila po svjezoj sipi ili hobotnici, ljudi moji, to je trebalo vidjeti. A ja pazim, ko fol neka pedikura i ta sranja, a nakon toga prljavstinu ne mogu ostrugati ni spatulom.

Drugi problem u svezi i glede nosenja otvorenih sandalica je povratak doma kroz gnijezdo najvecih zohara u kvartu i uzoj okolici. Otkad sam otkrila te gigante ispred pecenjarnice u ulici kojom moram proci nema sanse da ih vise preskacem. Nenenene. Nosit cu i nacisticke cizme ako treba, samo da mi ta gamad ne prolazi preko prstiju. U Splitu mi je jednom na telefonskoj govornici na pazaru (predmobitelska era) preko noge protrcao stakor i to me manje smetalo od preskakivanja ove "king size" gamadi. Nije lijep osjecaj, ali uglavnom zbog toga sto negdje duboko u mojoj glavi postoji svijest o stakorima kao prenosnicima raznih bolesti koji, kad su stjerane u kut, napadaju, skacu i grizu. Ali mala krznena loptica sa svojom mekanom dlakom, barsunastim repicem i nogicama je definitivno stvorenjce za koje bih puno radije da mi trci preko stopala nego neka odurna sesteronozna hrskava bubetina s ticalima. Osim toga, malisani stakora su slatki. Jesu. Totalno. Kad bih znala da iz toga nikad nece odrasti shugava mrcina s velikim zubima koja se lijeno gega uza zid, garant bih posvojila jednog.

Je, je, ja tu sad hvalim stakore naspram zohara, ali to vrijedi samo za zivot izvan kuce. Da mi sad tu proseta jedan zohar prvo bih ga mlatnula nekim novinama, a onda se dala u potragu za unistenjem mjesta odakle te bestije izlaze. Da mi kojim slucajem protrci stakor, istog trenutka bih vristeci odjurila, ma sta odjurila, skocila kroz zatvoren prozor ako treba na ulicu i odlucila postati beskucnik.
Fuj zohari, fuj stakori i fuj prljave noge. Fuj grad, fuj asfalt. Hocu na moreeeee...

p.s. Moje odusevljenje Madagaskarom, pjescanim plazama, lemurima i sumskim jezevima boje badema naglo je nestalo kad sam u zagrebackom zooloskom vrtu vidjela nesto glomazno, polucrno-poluprozirno, nesto ljigavo sto me gledalo (GLEDALO!!!) i ticalima mi slalo poljupce kroz staklo... ta tiha jeza od bestije zove se Madagaskarski siktajuci zohar. Siktajuci. Osim sto se majka priroda okrutno poigrala s njegovim izgledom, to stvorenje, taj Gregor jos i sikce. Nemam rijeci.

Starija se presvlacila kraj prozora, zajebavale smo je da je trebala to cinit '91, sad generali nisu vise u modi. Jos ce cila familija zavrsit u Haagu zbog njenih sisa.
Mladju je uhvatio histerican napadaj smijeha prije prijemnog. Paradirala je okolo u kuci u preuskoj bakinoj spavacici. Pin-up djevojka.
U roku od 15 minuta po ulasku u kucu napravile su mi kaos. Starija je popizdila na svinjac i na smece koje je isla izbacit iz kuzine iako sam je ja i dalje uporno uvjeravala da smrdi nesto iz frizidera i da ga necu otvarat. Rekla je da ce me skartat iz kuce nastavi li bit ovakav nered i odnila smece van u kantu. Hodnik je i dalje smrdio. Kazem mladjoj, sad pogledaj kad nadje scenarij u smecu, a ona pocne pucat od smija. Starija se vraca i pizdi sta se ova smije da cuje cilo susjedstvo. Mladja gura glavu u kusin i smije se i dalje.
Tko ti je bio na rucku? Mogla si oprat sudje, ubit cu se s tobom. Pa zasto si ti ovdje, ja sam mislila da ces sad ti lipo prat sudje i kuvat. Necu, ja sam moralna podrska, sutra se vracam doma.
Onda upali bojler. Ugasi bojler. Jel gledas ti sta? Premrsava si. Ne gledas, ajmo opet. Nisi mi nista rekla kako sam smrsavila i proljepsala se. Ti si meni uvik ista, kazem. Nadurila se. Zanemari prist na bradi. I ti moj. Premrsava si. Nisam. Izvazi se. Vaga laze. 70 kila, ne laze garant. Laze, ja imam 45, nemam 45 nisam imala 45 od prve godine faksa. Nekidan mi je pokazala osam i po kila, laze garant. Premrsava si. Asti boga i gospu, otkad ste dosle tupite mi da sam premrsava. I ne hvali mi se s tom bojom koze, je, neonski svijetlim pa sta?
Nema paste za zube. Zaboravila kupit, jebiga. S cim da skinem sminku? S mlijekom za skidanje, fkors. Je, i s wc papirom? Tuko, ima pamuka, evo ti ga tu, sve moram sama, mrzim goste. Nemas gel za tusiranje. Nemam, jebiga, baka mislila da je to mlijeko za tijelo pa se natrackala, mos mislit, ispirala ga je dva dana. Kupiti pastu za zube i gel za tusiranje. I blazinice.
Otisle su lec.
*uzdah olaksanja*

Zbog glupe angine koja nikako da prodje propustam No means no u Ksetu, Brkove u Spunku, prijatelje iz Osijeka i jednu poluprivatnu veselicu. Ovo sjedenje doma me toliko ubija da sam se danas uspjela pokaciti s gotovo svim ljudima s kojima sam komunicirala. Neke teme mi se jednostavno ne da povlaciti, pogotovo ako unaprijed znam da ce doci do onog idiotskog obrambenog garda zbog kojeg uopce nece biti bitno sto se prica nego sto se misli da se prica. I tako, sutim, za divno cudo, a druga strana inzistira. Necu ti rec, kretenu, kuzis? I naravno, opet sam ja kucka jer se zelim svadjat. Ne zelim se svadjat, nisam uopce htjela nacinjati tu temu i ne zanima sto ti mislis da ja mislim. Ah, dovraga, sad jos ispadam i bezobrazna. A jesam, bezobrazna sam kad sam nadrkana i ispricavam se svima koje to pogadja. Ili ipak ne.
I razocarali su me neki ljudi danas. Mozda bi me razocaravali manje da u slicnoj situaciji nisam i sama postupila kao oni. Koliko ima istine u onome da nas najvise zivciraju postupci drugih u kojima vidimo sebe?
Da i ne govorim koliko sam ljuta na samu sebe zbog imbecilnog propusta. Sestrine srednjoskolske svjedozbe u ovom trenutku nisu kod mene nego kod osobe koja sutra odlazi iz Zagreba, a trebaju mi da u ponedjeljak prijavim njen predispit iz engleskog jezika. Sestri, ako kojim slucajem cita ove redove, porucujem da ne brine jer papiri dolaze za pola sata.
I vruce mi je.
I tlaka mi je ucit.
I ne mogu zapalit duvan.
Al prvenstveno mi je ubitacno dosadno. Mislim da sljedeca karikatura najbolje ocrtava moje stanje:



Autor iste je Dinko Kumanovic. U slucaju da nekoga zanima, njegov strip Priroda i drustvo mozete kupiti u bolje opremljenim knjizarama. Ispravljam se, nemam pojma sto su to "bolje opremljene" knjizare, al u nekim knjizarama ga imaju pa pitajte. Podrzimo domace strip autore, pogotovo ako su im likovi tako medeni kao ovi gore. Over & out.

Oprala je sporke pijate i cikare u ginekoloskoj ordinaciji spuzvicom kojom doktor prije dezinfekcije opere(?) one metalne zlice koje se guraju u pi***. Ne mogu se stat smijat vec dvi ure.