Unatoc postojanju poveceg broja japanki i sandalica u mom ormaru, dok sam u Zagrebu ne izlazim iz starki. Razlog - trivijalan. Uvijek gledam one zene koje sljapkaju okolo u japankicama i pitam se kako im uspijeva odrzat noge cistima. Moje nakon petnaestminutne setnje izgledaju kao da sam se cijeli zivot druzila s bosonogim Romima. Crnilo s nogu ne da se oprati ni namakanjem u nekom superekstracistilu tipa Vanish. Prije ce mi nestati stopala nego prljavstina s njih. Sad sam dosla doma i sve iznad gleznjeva (onaj dio koji viri iznad starki) je krasne sivkaste boje, kao posprejano nekim lakom koji sadrzi smog i prljavstinu u tekucem obliku. Prosle godine sam jednom bosa dosljapkala doma. Nesto sto inace s gustom radim svako ljeto u Vukojebini (lazem, zadnjih par godina bas i ne jer je Vukojebinica pocela dobivat opaki kompleks grada i vise se ne smatra primjerenim ici niti u slapama na plazu). Naime, Krusku i mene je zahvatio megapljusak stotinjak metara od kuce i nije prestajao unatoc nasem upornom nadanju da bi mogao otpjevamo li sve pjesme kojih se mozemo sjetiti, a koje u sebi sadrze rijec "kisa" u bilo kojem obliku. Na koncu smo morale otici iz zaklona pod kojim smo stajale prije nego su sto nas gnjevni vlasnici odlucili potraziti i napasti kosilicom zbog milozvucnih melodija koje su se orile par metara od njihovog prozora. Kako su mi se japanke klizale, skinula sam ih i odsetala do kuce. Taj uzas, ta strahota, ta stopala koja kao da su gazila po svjezoj sipi ili hobotnici, ljudi moji, to je trebalo vidjeti. A ja pazim, ko fol neka pedikura i ta sranja, a nakon toga prljavstinu ne mogu ostrugati ni spatulom.
Drugi problem u svezi i glede nosenja otvorenih sandalica je povratak doma kroz gnijezdo najvecih zohara u kvartu i uzoj okolici. Otkad sam otkrila te gigante ispred pecenjarnice u ulici kojom moram proci nema sanse da ih vise preskacem. Nenenene. Nosit cu i nacisticke cizme ako treba, samo da mi ta gamad ne prolazi preko prstiju. U Splitu mi je jednom na telefonskoj govornici na pazaru (predmobitelska era) preko noge protrcao stakor i to me manje smetalo od preskakivanja ove "king size" gamadi. Nije lijep osjecaj, ali uglavnom zbog toga sto negdje duboko u mojoj glavi postoji svijest o stakorima kao prenosnicima raznih bolesti koji, kad su stjerane u kut, napadaju, skacu i grizu. Ali mala krznena loptica sa svojom mekanom dlakom, barsunastim repicem i nogicama je definitivno stvorenjce za koje bih puno radije da mi trci preko stopala nego neka odurna sesteronozna hrskava bubetina s ticalima. Osim toga, malisani stakora su slatki. Jesu. Totalno. Kad bih znala da iz toga nikad nece odrasti shugava mrcina s velikim zubima koja se lijeno gega uza zid, garant bih posvojila jednog.
Je, je, ja tu sad hvalim stakore naspram zohara, ali to vrijedi samo za zivot izvan kuce. Da mi sad tu proseta jedan zohar prvo bih ga mlatnula nekim novinama, a onda se dala u potragu za unistenjem mjesta odakle te bestije izlaze. Da mi kojim slucajem protrci stakor, istog trenutka bih vristeci odjurila, ma sta odjurila, skocila kroz zatvoren prozor ako treba na ulicu i odlucila postati beskucnik.
Fuj zohari, fuj stakori i fuj prljave noge. Fuj grad, fuj asfalt. Hocu na moreeeee...
p.s. Moje odusevljenje Madagaskarom, pjescanim plazama, lemurima i sumskim jezevima boje badema naglo je nestalo kad sam u zagrebackom zooloskom vrtu vidjela nesto glomazno, polucrno-poluprozirno, nesto ljigavo sto me gledalo (GLEDALO!!!) i ticalima mi slalo poljupce kroz staklo... ta tiha jeza od bestije zove se Madagaskarski siktajuci zohar. Siktajuci. Osim sto se majka priroda okrutno poigrala s njegovim izgledom, to stvorenje, taj Gregor jos i sikce. Nemam rijeci.