Znate li kad nesto dugo zelite, radite na tome i to na kraju dobijete, a svi se oko vas ponasaju kao da to niste zasluzili?
Nije to jedini razlog, ali eto, zao mi je kad vidim da mi neke od najvaznijih osoba u zivotu ne pruzaju podrsku, i ne samo to, nego ignoriraju moj uspjeh smatrajuci moje zelje obijesnima i sebicnima. I da, smeta me sto me vlastiti otac nazvao zadnji put prije tjedan dana samo da se izdere na mene sto sam pala ispit. I sto se ponasa kao da je moj ulazak u prvih 10% najbolje napisanih prijemnih nesto sto sam namjerno napravila da napakostim jednoj drugoj dragoj osobi. I umjesto da se veselim, ja se osjecam jebeno krivom.
Nemojte me krivo shvatiti. Znam da je delikatna situacija i ne ocekujem fanfare ni slavlje, daleko od toga. Ocekujem samo jedan jedini poziv kojim bi mi pokazao da me ne smatra izgubljenim slucajem kojem se posrecilo.
Danas sam trebala ici kuci. U Split. A eto, cini mi se da sam tamo nepozeljna.
Post je objavljen 18.07.2005. u 20:02 sati.