Sjedili smo tako, nas tri musketira, na kavi/pivi/necemu i gledali se. Svatko sa svojim pizdarijama u glavi, danas, deset godina nakon pijane noci i kavice u Bisera. Nema Bisera, nema nas. Njoj istice viza, razmislja da ode u Juznu Ameriku s deckom. Dok je to pricala, decko joj se dolje pbrckao s maskom i perajama. On se vratio u Vukojebinicu, radi, ima curu, kaze, dok ja zavrsim faks propast ce Transibirska zeljeznica. Neke zelje ostanu za zivot... drugima se vise ni ne javljam. Nije to to, nije to vise moja Vukojebinica...