Karota ludens

Imam streptokok. Finiji naziv za gnojnu anginu. Kao klinka se nikako nisam mogla rijesit istog. Prvo je bio streptokok, onda stafilokok, pa onda oboje. Od milja sam ih zvala Strepi i Stafi. Poslali su me na inekcije, mislim da su me te godine izbadali kao nikad u zivotu. Em to em vadjenje krvi za sistematski plus ono sranje od testa na tuberkulozu i naravno, cjepivo. Ne mogu ja proci bez toga.

Sinoc sam se porezala u pokusaju da prepolovim zbilja konjsku tabletu koju sam dobila za lijecenje ovog sranja. Mislim da su majstori farmaceuti bili na nekom opakom tripu kad su odlucili napraviti tabletu velicine kovanice od 50 lipa i debljine cetiri takve kovanice za nas jadnike koji imamo problema s gutanjem puno manjih i bezazlenijih stvari kao sto je to npr. caj. Jucer mi se cinilo da sa svakim gutljajem progutam jednog morskog jeza, a danas kamion. Da se vratim na temu. Fibrozna i polusnena, u ponoc, odlucih prerezati tabletu prljavim skarama za papir (naravno da se to sranje od tablete ne da ni prelomit ni pregrist) po sistemu "uzmi prvu stvar koja ti se nadje pri ruci" i cap - ode koza na prstu. Samo mi je jos to trebalo!

Odjurila sam u banj i gurnula prst pod mlaz hladne vode. Krvarenje nije prestajalo, a trebalo je jos negdje pronaci flaster. Pustila sam da curi. Krvi je bilo posvuda. Majke mi, kada je u jednom trenutku izgledala kao da sam zaklala neku svinjicu. Uhvatila me panika. Sto ako ne prestane? Sto ako sam prekinula neku vaznu zilu? Da zovem hitnu? Iskrvarit cu dok oni dodju! Koja glupa smrt, iskrvarit kroz prst... aaaaaAAAAA!

Sad dolazimo do onog vaznog dijela. Polagala sam prvu pomoc u nekoliko navrata i svaki put bih je ili pala ili se provukla na lijepe oci. Tupa sam, ubijte me, ali meni to jednostavno ne ulazi u glavu. Jedino na sto znam tocno odgovoriti je kako unesrecenog okrenuti na bok i izvuci mu jezik iz usta zbog toga sto sam u osnovnoj skoli glumila zivu lutku na kojoj je to isprobavao cijeli razred.

Zadnji put na vozackom su mi (srecom) dosla pitanja na koja sam znala odgovor. Bilo je nesto kako izvaditi unesrecenog iz auta ako mislimo da mu je povrijedjena kraljeznica (treba ga iscupati iz auta zajedno sa sjedalom). Odmah sam zamislila nekog Skegru kojem stomak pritisce volan i sebe, pinku od metar i po i 45 kila kako pokusava tu masu sala izvuci van zajedno s foteljom. Da i ne govorim da nemam pojma kako bih uopce otkacila fotelju sa svog mjesta u autu. Samouvjereno sam prasnula odgovor misleci kako moram ponuditi i neko alternativno rjesenje. Ustogljeni birokrat od ispitivaca je bio zadovoljan i pohvalio me s jednim "bravo" iako bi jedan pogled na moju figuru bio dovoljan da shvati da je traziti od mene da izvucem Skegru iz auta ekvivalentno trazenju mrava da odvuce les slona u mravinjak. U ostalim odgovorima sam uspjesno improvizirala tako da sam sigurna da sam prosla zahvaljujuci ovom krasnom odgovoru sa Skegrom i zadatku kojeg ne bih uspjela ispuniti. Viva birokracija.

Mislim da je mom prolazu prve pomoci na vozackom uvelike kumovao pad na prvoj pomoci u planinarima samo par mjeseci ranije zbog kojeg sam je morala nauciti jos jednom. Pitali su me sto bih ucinila da vidim covjek krvari iz ruke. Glupo pitanje. Nije u nesvijesti, neka si pomogne sam.
Rekoh, stavila bih mu flaster.
Ali ne, on jako krvari, flaster mu nece pomoc.
Onda zavoj, kazem.
Clanovi ispitivacke komisije kolucu ocima.
Joj, pa, da, treba prvo pogledati ide li mu krv iz zile kucavice, vadim se ja.
Bravo, konacno suvisao odgovor, kazu oni, a kako ces znati da je iz zile kucavice?
Pa lijepo, kazem, pristisnut cu mu ruku pa ako iz nje strca mlaz na sve strane onda je garant zila kucavica.
Clanovi ispitivacke komisije su bili zgranuti, ali cini se da su mi odlucili dati jos jednu priliku.
Dobro, kazu, to se bas tako ne radi, ali neka ti bude. Zakljucila si da je zila kucavica, sto ces dalje uciniti?
Paaaaa... upotrijebit cu onu narkomansku gumu.
Jesi ti normalna?! Covjek malo krvari, a ti bi mu odmah amputirala ruku?! Vaaaaan!!!


Idem ca. Vrijeme je za novu dozu antibiotika i jos rezanja ekstremiteta.

Zamisljam tepih. Recimo, 2 kvadratna metra. Nije bitan tepih, bitna je povrsina. Negdje visoko. Na pedesetom katu, u zicari, na visokoj stijeni. Vazno je samo da se moze pasti. Po svom tepihu mogu hodati bez problema, nece mi se noga okliznuti na parket. Sjedim na stolici prekrizenih nogu, po turski. Ne padam. Stovise, spavam na krevetu te povrsine i ne padam. Svojevremeno sam radila zvijezde na visokoj gredi. I zasto mi je onda bed pustiti da mi vise noge s prozora? Cemu taj blesavi strah od visine?

p.s. Krivi, hvala za Vucka. Sad vise ne lupam prstima u steker :*

Sjecam se kako smo prijateljica i ja bile iznenadjene kad smo prvi put dosle u neko zagrebacko kino.

Prvo i osnovno, cini se da ljudi u Zagrebu idu gledati filmove u kina. U Splitu se recimo, u kina ide jesti. Sto mastovitiji izbor hrane, to bolje. Kakve kokice! Nose se bomboni, chips i smoki, zatim kikiriki u ljusci, maruni (to su vam kesteni), kukuruz, topli sendvic, sladoled, a ponekad i cevapi. Piknik, jebateled. Samo sto se sarma ne donese u loncima. Piti mozete bilo sto. Pivo, recimo. Fino je i garantira podizanje raspolozenja gledate li neki glupi film, ali ima jednu sitniju manu - ucestale odlaske na wc. Raj zemaljski... gledate film, zderete cevape i pijete pivo i tako bi rado zapalili cigaretu... nema problema, splitska bahatost ima rjesenje i za to. Nalazite li se u kojem od zadnjih redova kina Marjan, mozete slobodno smatrati da ste u odjelu za pusace. Dok se izbacivac dotegli do tih redova, stignete ugasiti cigaretu/joint, strpati cijeli pak zvaka u usta i nakapati okice Visineom. No dobro, ako vam je neugodno, uvijek mozete otic zapalit u predvorje. Ili wc.
Gdje smo stali? Aha, da, hrana u kinima. Naravno da svo smece bacate na pod. Tko ce jos pazit i na to. Pod je linoleumski i poprilicno veselo izgleda nakon projekcije. Dva centimetra smeca, ljuski od kikirikija i bucinih kostica i masnih papira, a sve to fino zaliveno ljepljivim tekucinama poput soka ili kole. Jupiiii... mozda je sad jasnije ono smijanje tepihu s pocetka price.

Kazu mi zagrebacki prijatelji da bi ih smetalo suskanje. Vidi, stvarno, oni poshize kad tamo negdje netko u prvim redovima ima onu groooznu kartonsku vrecicu u kojoj stoje kokice. Medjutim, Split... glasni razgovori (oh, da, pa i na mobitel izmedju treceg i sedamnaestog reda u kinu), smijeh, svadjanje s glavatim bikom koji sjedi ispred vas ili bacanje kape klincu koji sjedi do vas samo su dio tog cirkusa u koji ste svojevoljno pristali doci. Smece se ponekad zna bacati preko pola dvorane (ih, di ces veceg gusta nego itnit papir negdje u prve redove). Zatim, zabavno je sms-at se u kinu i pogadjat vip-ove nagradne pitalice. Svijetlit Darth Vaderu laserom po faci. Zaderat se da je Brus Vilis mrtav nakon 15 minuta Sestog cula.

Mislite da smeta? Kako se uzme. Ako ste ikad bili u NSB-u znate koliko uzasno iritira kad samo jedna osoba suska s bombonima. Kad se vozite tramvajem, iritantne su one dvije osobe koje pricaju "tako da ih svi moraju cuti". Smeta kad tisinu narusava jedna osoba. Kad je ta tisina vec narusena grajom, kad se pretvori u kakofoniju, vise ne smeta, postaje zabavna. Za primjer mozemo uzeti neki obicni kafic u kojem svi pricaju. Smeta li? Ne smeta. To ocekujete. Nitko se ne istice, nitko ne galami, svi bruje. Poanta je u rijeci "svi".

U Splitu se ne ide u kino uzivati u filmu. Tamo se ide u kino uzivati u atmosferi, u filmu, u grickalicama, u drustvu i u cirkusu kojeg pomazete stvoriti. Sve je to dio folklora.

Samo da vas obavijestim da je poceo Eurokaz. S obzirom na moju mrznju prema premijerama i otvaranjima festivala i slicnom (mrznju koje sam se sjetila tek pola sata prije nego sto je trebalo poceti otvaranje na koje sam ljubazno pozvana od ljupkog Mentala), ovo je bilo zacudjujuce dobro. Mozda zato sto smo zbrisali odmah nakon predstave, a prije navale kulturnjacke publike na besplatnu cugu i dosadnih kvazirazgovora o umjetnosti te small talka s ljudima koje dugo niste sreli, a zbilja ne znate sto bi im rekli.

Dakle, predstava. The predstava. Zapravo ne znam kome ovo pisem je pouzdano znam da me citaju ljudi koji ili zive u drugim gradovima ili su bili sa mnom na predstavi, ali ipak moram dati svoj osvrt i zamoliti vas da, ako je ikako moguce, 23.06. u 22:00 skoknete do Gavelle na predstavu jer je (blago receno) fenomenalna. Buduci da je bolje da ja tu ne iskusavam svoje kriminalne kriticarske sposobnosti, lijepo imate link gore koji ce vas odvesti na najavu. Ako se nekome ne da citati umjetnicka preseravanja, rijec-dvije ukratko o samom performanceu mozete procitati u sljedecim redovima. Streetdance povezan sa suvremenim plesom, predivna koreografija kojoj svaki plesac pristupa na individualni nacin, tehnicki izvedena tako da se smrznete (profesionalci, dovraga), a prica... prica o svijetu u kojem zivimo, o ulozi masovnih medija, televizije, o krivoj briji koju nam ona donosi, komentari zbivanja zbilje i zamisljene projekcije onoga sto se dogadja, a sve to nepretenciozno upakirano u pricicu o pingvinu, kornjaci, vojniku i astronautu i njihovom svemirskom ratu. Ma divno, divno, divno.
Cak je i moja prijateljica koja je uglavnom negativno nabrusena na vecinu kazalisnog izricaja ostala - paf. Ponavljam, sutra, 23. lipnja, u 10 navecer mozete otici na popravni ispit.

Dalje. Na Strossmayerovom setalistu (za neznalice i ignorante, to vam je gore kod uspinjace) svake veceri imate nekakvu svirku pod programom nazvanim Ljeto na Strosu (ili nesto slicno). Veceras je gostovala Batida, jinxasti bend s pjevacicom jako lijepog glasa (i stasa) za ciji sam vecerasnji koncert sasvim slucajno saznala, a vise o samom bendu mozete procitati tu i tu. Jebiga, tako je to kad ih svi hvale, a oni nemaju sluzbene stranice pa morate surfati okolo naokolo da nadjete nesto o njima. Cut ce oni mene jednom kad postanu poznati, a zbilja se nadam da je to samo pitanje vremena. No eto, tako da znate, ako pozelite cuti nesto veselo, lagano i neoptereceno, a cujete da negdje sviraju, skoknite, nista vas ne kosta (za sad, hehehe).
A ako zelite popiti koje pice u ugodnoj, ljetnoj, prirodnoj i terasastoj atmosferi, fizicki nedaleko, ali metafizicki daleko od gradske vreve i uzarenog asfalta gdje vas nitko nece tlaciti, Ljeto na Strosu traje jos nekih dva tri tjedna svaku vecer pa se vidimo.

Mah mah :)



p.s. Wow, pozitivan post. Eto vam na, da ne prigovarate kako samo kukam.

Kad bih trebala personalizirat svoje raspolozenje, rekla bih da je ono dikobraz.

Gotov je faks, popustio je stres, pocinje novi. Dovoljno sam se odmarala, toliko dovoljno da mi je dosadilo. Sad treba primit knjigu i zagrijat stolicu, a moram priznat da mi je to malo zesca tlaka. Doduse, ako nista ne radim, osjecam se beskorisno i eto me opet u zacaranom krugu. Obuzima me neko blago nezadovoljstvo i koliko god bih voljela da za njega mogu okriviti ocajno lose vrijeme (oh, da, opet), ne mogu kad znam da sam sama kriva.

Jos 5 ispita i mjesec dana do odlaska kuci.

Ostaje mi bazen u medjuvremenu.

Bojimo se papira.
Bojimo se njegove bjeline.
Bojimo se povlacenja prvih crta.
Ispisivanja stranica.
Bojimo se poceti.

Brisanje nije omoguceno.

- Senilna sam.
- Ma niiiisiiii.

Niste vi isli prijateljici po kavu bez mlijeka, sa secerom i donijeli kavu bez mlijeka i bez secera.
Niste nakon toga otisli po secer i napunit bocu vodom u wc i vratili se samo sa secerom, a zaboravili napunit bocu. Niste se vi probudili jutros pokusavajuci se sjetit gdje ste bili sinoc, da bi ispalo da je to bio jedan sasvim fini pristojan izlazak u kino na Madagaskar (joooooj, zivotinjiceee, pingvini rulaju). Niste se vi nakon toga mozgali dobrih 10 minuta sto ste radili ovaj vikend da bi ispalo da ste otisli par stotina kilometara istocnije i sasvim se fino proveli. Osijek, Zagreb, Osijek... ma sve je to isto. Mogla sam i na Madagaskar, sta mi to vrijedi kad se opet ne bih sjetila.

Ta glupa siva masa u mojoj glavi jedno vrijeme je pamtila sve, a onda je odlucila pamtiti nista. Lazem, pamtim svasta. Gluposti uglavnom. Detalje. Filtriranje je random.

Trcimo po trgu, trazimo muzej, sest manje deset je, izlozba radi do 6, ma necemo stic pogledat ali mozda nas puste... evo nas! Ogroman plakat MoMa, mora da je to! Nekakva zubata i plava sredovjecna Njemica na vratima. Neumoljiva, dakako. Nije cudno da je bas taj narod iznjedrio naciste.

Nein, naravno. Ma zar smo mogli ocekivati drugaciji odgovor? Odlazimo s kosog trga, najtuzniji na svijetu, sretosmo poznanika, pita zacudjeno zasto nismo dolje. Gdje dolje? Pa dolje, u Miesovoj Nationalgalerie. Vidi stvaaaarnoooo! MoMa je dolje, u staklenom paviljonu, naravno, a ne u onom ruglu od fasadne opeke u koji smo htjeli uci. Tamo je samo plakat...

Pogledasmo opet. Helga je cuvarica nekakve izlozbe keramike. Smijemo se vazama, zamisljamo sto bi bilo da nas je ipak pustila i ponavljamo onu famoznu recenicu:
"Mi smo dosli iz Hrvatske samo radi ovoga..."

Ne znam sto da kazem. Sve se mijenja. Pokusavam ne mislit, ali svako malo mi misli odlutaju...
Ne shvacam. Ne shvacam razloge. Ne shvacam da mozes zivot graditi na bilo kojoj karti, a ne racunati na rizik toga da ti je oduzmu. Ne shvacam da se ne moze okrenuti i reci "pocinjem ponovo". Bilo kad ponovo. Bilo kako ponovo. I to pitanje... da si znao, bi li to promijenilo tok dogadjanja. ŠBBKBB... a neki put ga jednostavno ne mozes izbjeci. Posljedice su prevelike.

Posudit cu recenicu od Kruske.

Legla sam na pola sata i obuzeo me neki davni, jedva prepoznatljivi osjecaj. Nesto me vratilo u djetinjstvo, nekakav miris ili izmisljaj, na vremeplovski, a ne nostalgican nacin. Na trenutak sam ponovo osjetila sto znaci imati 4 godine. Nisam uspjela definirati sto, ali znam da je odjednom sve postalo drugacije. Lezala sam u krevetu i gledala fluorescentni sjaj zvijezda na stropu i ucinilo mi se da njihova svjetlost prolazi kroz plocu i dolazi izvana. Kroz zavjesu koja prekriva balkonska vrata vidjela sam visoku tresnju koja je prekrila pogled na susjednu kucu. A sve to okupano plavicastom svjetloscu, tocno onakvom kakvu sam zamisljala vizualizirajuci Virginijine nocne pejzaze nastale nakon sto joj je Cantervillski duh*, u ocaju sto njegove krvave mrlje nestaju pred svemocnim Pinkertonovim odstranjivacem, maznuo sve boje osim indiga i kinesko bijele. Volim ljetne veceri, volim nacin na koji me vracaju u zivot, volim sto razmisljam o poljupcima i mazenjima, volim haljinice na spaline, volim tresnje objesene na usi umjesto nausnica i volim ponovo osjetiti miris svoje kože, ljetnog nocnog zraka, volim cak i nocne zelenkaste kukce koji mi plaze po ekranu. Izostrila su mi se sva osjetila. Zima je definitivno otisla. Opet sam Maja, pcelica opijena ljetnim nocnim zrakom koji je nagoni na potragu za avanturama. Opet sam Adriana, protjerana morska medvjedica koja svojom pojavom nagovjescuje mir. Opet plivam medju kelpima. Opet sam ziva.

* Music log: The Coral - In the forest

** Link vodi na pricu Oscara Wildea "Duh iz Cantervillea". Britko, zastrasujuce i zabavno, sprda se sa slicnim pricama svojih suvremenika. Preporucujem.

Jedva sam se rijesila gremlina, a sad imam problema s nekom drugom vrstom stvorenja iz bajki: gnomovima. Naime, postoji tocno odredjena vrsta gnomova koja krade carape. Puna mi je ladica nesparenih carapica. Nema drugog objasnjenja. Nosim uvijek par. Par bacam na pranje. Par se susi. No negdje na putu do ladice jedna od carapica misteriozno nestaje. Uzasavam se pogleda na svoju tuznu ladicu i otkrivanja da se broj nesparenih modrih i crnih bicvica popeo na vise od 5. Da su bar samo te u pitanju. Fali i ona siva na Snoopyja. I roza na Garfielda. I plava na Homera Simpsona. *sigh*

I unatoc tome sto svaki mjesec kupujem ogromne kolicine carapa da bih ponovo imala parove, one se nekako uspijevaju raspariti i opet ostajem na magicnoj brojci 7. Prvo sam mislila da mozda jedna od carapica iz para sara okolo. Bracna nevjera i te spike. Ali bas da ide toliko daleko da ode kupiti sibice i vise se nikad ne vrati, ne samo u isti grad, nego i na isti planet? Nije bas da ih ostavljam okolo po mjestima gdje spavam. Pobogu, sjetim se ujutro obuci obje carape, a ne samo jednu tako da je ta mogucnost iskljucena. Gnomovi, kazem vam ja.

Ali zasto uzimaju samo jednu carapu iz para? Zasto ne bi uzeli obje?
I zasto trenutno u ladici imam vise rukavica nego carapica?
Idem na kompromisno rjesenje. Navlacim carape s razdvojenim prstima :D

Na stranu sad to sto sam nadrkana sto me zulja aparatic, sto sam nocas spavala samo dva sata, sto nisam predala program, sto vec 5 dana imam proljev, sto sam prisiljena jesti mekane splacine jer ne mogu zvakati kako treba i sto mi je rucak bio blago neuspjesni pokusaj tjestenine s gorgonzolom koju inace znam napraviti zmireci i usred noci, ali danas me eto, nije islo. Na stranu sad i to sto mi je propao prosli glomazni pjesnicko nadahnuti post koji sam pisala jer sam greskom ugasila browser. Ima nesto vaznije. Samo cu napomenut da opet nema vode. Opet. I opet nije bilo nikakve obavijesti sto znaci da mi se opet grijao prazan bojler. Ne znam jesam li ocajna ili samo ljuta. Imam komade manistre i plemenite plijesni medju bravicama. Divota.

Vodovodu, crkni.

Sjedim i tipkam ovaj post s naguranim komadima vate medju zubima jer to vrazje sranje zulja. Jos sam i gladna, a mogu jesti samo nekakve mekane splacine. Jucer sam rucala spinat. Trebali ste vidjet kako je to zelenje izgledalo medju mojim metalnim bravicama. Odraza u zrcalu sam se prestrasila vise nego Linde Blair u Egzorcistu.

Sve skupa me podsjeca na dane iz mladosti dok sam nosila jezivi mobilni aparatic koji bi svaku vecer, umjesto na mojim kljovama zavrsio u rasparanom trbuhu omiljene mi plisane zivotinje. Sad mi je jasno zasto je fiksna terapija uspjesnija. Ovo cudo se ne moze skinuti.

Sjedim u boravku i pokusavam citati novine. Pokusavam, kazem, jer baka ima potrebu komentirat svoju omiljenu sapunicu. Imam griznju savjesti sto je ignoriram pa tu i tamo postavim neko pitanje, reda radi. Onda se ona obicno nafunji jer joj zbog prepricavanja padne koncentracija pa propusti pokoju scenu. Na stranu sad to sto je serija na spanjolskom i sto ne razumije jezik nego cita titlove, "ona ne moze pratit radnju". Na stranu sad i to sto istu sapunicu gleda s razmakom od 6 epizoda na hrvatskoj i bosanskoj televiziji. Ma zanemarimo i to sto radnja tece tako sporo da mozes mirne duse preskociti 10 epizoda. Ona je propustila jednu scenu. Drama, bezobrazluk. A svejedno mi prepricava radnju, iako to nisam trazila. Dapace, zelim listati teve program i pokusavam do kraja procitati recenziju filma u kojem glume Christina Ricci i Johnny Depp, ali ne ide mi.

Dok traje sapunica sve je jos u kakvom takvom redu, ali kad krenu reklame dodje mi da pocinim harakiri. Taman sam se uzivjela u lik bezglavog jahaca, kad evo ti nje s nekakvom "preslatkom" animiranom patkom koja reklamira sredstvo za ciscenje zahoda. Hmmmm... Johnny Depp ili zahodi?
Uspijem se okrenuti, promumljati "aha" i vratiti se stivu u kojem Ichabod Crane... molim? Pervol black magic? Ona ide u crnom. Ona u svojoj minijaturnoj zenskoj torbici ima naguranu litrenku Pervola. Ona... pokusavam zamisliti kako bi izgledala faca potencijalnog brijaca da iz torbice izvadim omeksivac za rublje. Jadnicak bi pobjegao glavom bez obzira. Hmmmm, mozda je to rjesenje za one daveze o kojima sam pisala u pretposljednjem postu? Da dodam i Calgon tablete?
Sto je sljedece? "Fanta-sticna" reklama za Fantu? Mhm, kako iznenadjujuce. Kako kul. Kako su svi ti ljudi sretni i plesu. Kako im je dovoljna slatka ljepljiva bezukusna tekucina s baloncicima da bi im svijet izgledao jebacki veselije.
Rekao je Seinfeld jednom nesto tipa - ti jadnicak sjedis u kaucu pijuckajuci isti taj sok koji reklamiraju i mislis se kako oni to uspijevaju? Oko njih skakucu seksi zene u bikinijima, a oko tebe usisava tvoja mrzovoljna brkata zena. Bi kul. Pij Fantu. Plesi. Budi mlad.

I tako, kad smo vec kod odurnih sokova, dosli smo i do teme iz naslova.
Moja draga uza familija je nedavno bila na alergijskim pretragama na hranu. Svi troje imaju nesto zajednicko - ne smiju kravlje mlijeko i psenicu. Vidim da se Kruska vec zalila na to. (Kruskice moja, aj ne cvili, za dvi tri godine bit ces ko stapic!) :D Nego.. kravlje mlijeko, ljudi moji... odmah sam zapala u ocaj iako me Medo Maajka pokusala oraspoloziti tvrdnjom kako to ne mora biti genetski. Ne, uopce. Samo su mi tri od tri clana uze rodbine alergicni. Po svoj logici, ja onda nisam. Mama, pa nemam dvije godine...
Razmisljam kako da se odreknem mlijeka. Zvuci suludo. Hej, to sam ja, mlijekofanatik! Ja, koja za dorucak popijem pola litre ledenog iz frizidera? Ja, kojoj 1/3 prehrane cine sirevi, jogurti, maslac, ab kulture, namazi i slicno? Kako?
Mislim da bih sa psenicom vec mogla lakse izaci na kraj, iako ona podrazumijeva izbaciti i tjesteninu iz prehrane, a to poprilicno volim. I njoke. Okej, nije to tako strashno. Kruska ne smije nikakav kvasac, a ne smije ni pivo. (Eh, draga moja, vino it iz.) :D
Doduse, sva tri clana familije smiju jesti svo meso, svo povrce, svo voce (osim ananasa), sve zitarice i sve plodove mora. Ziviliiiiiii!!!

Nego... taj test na hranu se radio u nekom laboratoriju u Spanjolskoj, a prvenstveno se radio u Americi. Ameri su ga i izmislili, sto se vidi po napomenama koje je stara dobila uz popis namirnica. Pise ovako:

Recimo da ovo za psenicu jos donekle shvacam, ali ovo:


Ma tko bi rekao? A ja bas mislila da se radi od mandarine...

Intelektualni razgovor je tekao nekako ovako...

- ne gledaš piramidu?
- rojs i neven ciganović su...
- ne mogu virovat koja kombinacija
-ludo je
i željko vukmirica
- ajme, njega ne mogu smislit
vidila sam danas u profilu onu knjigo od onog drugog idiota kojeg ne mogu smislit, a koji prica viceve
edo vujic, mislim
- o isuse
tema je gay barovi
a ciganović i rojs :))))))))
- ahahahahaha
isuse rojs je debil :)))
pomozimo homoseksualcima da se vrate na pravi put :))))
- ajme, ne mogu to gledat
- i ciganović uopće nije glup
bar do sad nije ispao
- al je ruzan
- a jbga
bar nije ružan i glup :D
ko rojs
- ah, sva trojica su ruzni
- sad je tema sotonizam
- sva trojica su ruzni ko sotone :D
imaju sta rec na temu
- koji je tebi? :D
- zasto? :D
- hm, pogledaj 5 tvojih zadnjih poruka :D
- :))))))))))))))))
inspiration moment
- ciganović ima sve napisano na papirima :( razočaranje :(
- ah
- ipak je glup
- ruzan i glup
- al ljepši od rojsa :D
- istina :D
- dakle rojs je top :D

...

- joj koja je nova tema
muž u kutiji, mir u kući
isuse, bolesno
- muz u kutiji?
- da. japanci to izmislili.
zvučno izolirana kutija od 2 kvadrata u koju se stavi muž
HAHAHAH ROJS
"TO JE JEDNA VRSTA SOTONIZACIJE"

...

- jebote rojs je POBJEDIO!!!
sa 64%
i sa stavom da homoseksualce treba liječit i da je franjo tuđman ne znam, otac domovine, heteroseksualni čovjek, a ne kao papak aleksandar veliki
ne, odbijam vjerovati da je pučanstvo tako glupo
- povratit cu
mislim da nije pucanstvo tako glupo nego emisija
i profil ljudi koji ju gleda
- ja nisam glup :)
- svakome se zalomi :D
moras pogledat sranje da bi znao da je sranje
- pa nije sranje bilo
- emisija mi nije dobra
ljudi koji gostuju mi nisu dobri
sta ces vise
- ali rojs i ciganović!
- trash
- pa da. zato je dobro.
- a 64% hrvata nije shvatilo da je trash :)
- to je onih 64% koji ne razumiju koncept trasha
- a mozda su i rojsovi stranacki kolege
hmmm, jedno podrazumijeva drugo
- strah me pomisli da rojs jednom bude predsjednik
- rojsovi stranacki kolege garant ne razumiju trash
- i ružni su :)