Trcimo po trgu, trazimo muzej, sest manje deset je, izlozba radi do 6, ma necemo stic pogledat ali mozda nas puste... evo nas! Ogroman plakat MoMa, mora da je to! Nekakva zubata i plava sredovjecna Njemica na vratima. Neumoljiva, dakako. Nije cudno da je bas taj narod iznjedrio naciste.
- Mooolim vas, pustite nas na izlozbu, znamo da je gotovo, znamo da ne mozemo sve stic pogledat u 10 minuta, ali samo tih 10 minuta.
- Nein.
- Pa platit cemo kartu. punu cijenu, alo, vidi, petero nas je.
- Nein, muzej je zatvoren.
- Ali tehnicki ne cinite nista lose, jos nije sest.
- Nein, zao mi je. (mos mislit)
Gledam svog prijatelja, glumac, suzice u ocima, samo sto ne kleci na koljenima pred Helgom, Hildom, Gertrudom ili nekim drugim imenom za tog neumoljivog birokratskog stvora koji nas ne zeli pustit u muzej. Posljednji pokusaj:
- Mi smo dosli iz Hrvatske samo radi ovoga...
Nein, naravno. Ma zar smo mogli ocekivati drugaciji odgovor? Odlazimo s kosog trga, najtuzniji na svijetu, sretosmo poznanika, pita zacudjeno zasto nismo dolje. Gdje dolje? Pa dolje, u Miesovoj Nationalgalerie. Vidi stvaaaarnoooo! MoMa je dolje, u staklenom paviljonu, naravno, a ne u onom ruglu od fasadne opeke u koji smo htjeli uci. Tamo je samo plakat...
Pogledasmo opet. Helga je cuvarica nekakve izlozbe keramike. Smijemo se vazama, zamisljamo sto bi bilo da nas je ipak pustila i ponavljamo onu famoznu recenicu: "Mi smo dosli iz Hrvatske samo radi ovoga..."