Sranje, sranje, sranje i još sto sranja! Ni u Windhoek-u nisam dobio južnoafričku vizu. A računao sam da ću u Namibiji to riješit. Nemam pojma šta ću. Zadnja šansa od mi je Gaborone, glavni grad Botsvane, koji je blizu južnoafričke granice. Ako ni tamo ne dobijem vizu, nek ide sve u tri p.... m.......

Evo sam jučer stigao u Windhoek, glavni grad Namibije. Moram otić do ambasade Južnoafričke Republike da riješim vizu. Mogu kazat da se Namibija drastično razlikuje od Zambije, Tanzanije, Kenije itd. Namibija je i razvijenija i ima kudikamo bolje ceste. Na moju žalost, i skuplja je. Našao sam smještaj za 150 kuna (soba bez kupatila). Uglavnom, ja sam dobro a pravi mail sa slikama šaljem za par dana. Neznam samo di ću večeras gledat utakmicu Hrvatska - Australija?!

Pozdrav svima od Motorobija.

Zambija III

Vjerovali ili ne, iako je Celina u pedesetm godinama života, nevjerovatno pedantno prati hrvatske sportaše a i sport uopće što mi je malo neobično za ženu. Prati sve hrvatske sportaše koje može gledati preko satelitske televizije kod kuće. Tenis, nogomet, rukomet, skijanje itd. Doduše, i Jozo i djeca prate ali ne tako temeljito kao Celina. Ona vam je živa enciklopedija hrvatskog sporta. Međutim nije to sve. Znate li vi da Jozo i Celina svaki dan čitaju Večernji List (dokaz je i ova slika). Jest da ga plate malo više od 4 dolara ali ga čitaju svaki dan. Štos je u tome što neka tiskara u Lusaki ima valjda dogovor sa Večernjim pa im oni pošalju valjda preko interneta kompletno cijelu novinu. Tako vi dođete i naručite današnji Večernji List i nakon desetak minuta čovik vam da friško otiskan Večernji.

Šta reći drugo doli živili svi hrvati na cilome svitu a kad smo već kod hrvata vjerovali ili ne u Lusaki ima i jedna ulica koja je dobila ime po jednom hrvatu a taj hrvat se zove Josip Broz Tito. Ulica se zove Tito Road (opet vidi sliku). Eto toliko iz Lusake. U četvrtak 08. lipnja ujutro oko 8 sati pozdravio sam se sa Jozom, Celinom i Marjanom, zahvalio im na gostoprimstvu koje su mi pružili i oni i svi ostali hrvati zajedno sa našim svećenikom don Slađanom Ćosićem te sam se uputio za Livingston i Viktorijine slapove na rijeci Zambezi.

Do Livingstona ima oko 480km. Stigao sam oko 15 sati jer sam putem malo i snimao. U Livingstonu sam se smjestio u Jollyboys Backpackers a sobu bez kupatila sam platio 25 dolara što je ipak preskupo. Ja stvarno neznam šta je ovima u Zambiji. Cijene prave zapadnoeuropske (litra benzina - 9 kuna, limenka fante od 0.33 8 kuna u jednom nazovimo restoranu na putu za Livingston itd). Konstatirao sam da je Zambije poprilično skupa kad se sve zbroji i oduzme. Ne razumin koja je to ekonomska filozofija da 90 posto ljudi u Zambiji može jednu bocu piva smatrati čistim luksuzom. U tom kampu u Livingstonu sreo sam jednog češkog bajkera koji također putuje prema Cape Town-u a na put je krenuo u rujnu 2005. godine i išao je sličnom rutom kao i ja. No, on je više vozio makadamskim cestama za razliku od mene koji sam izbjegavao makadam jer ne volim voziti makadamom. Smatram da to i nije neka fora. Više se satareš nego uživaš.

Sutra dan kad sam se ustao, lipo sam spakovao sve stvari na motor i oko 8 sati se zaputio do ulaza na Viktorijine slapove. Cijena ulaznice je 10 dolara i ja sam nekih sat i po vremena bio oko slapova. Nakon što sam opalio par slika i malo snimao sjeo sam na motor i uputio se prema Sesheke, točnije, za Lusumission. Što se tiče slapova, stvarno prekrasan kutak prirode. Čak ima i most nedaleko od slapova koji je napravljen prije stotinjak godina i dan danas je u funkciji. Sve u svemu, Viktorijini slapovi su nešto za viditi. Čovjek se stvarno može diviti toj ogromnoj količini vode koja se slijeva u vodopad. Zbog te ogromne količine vode, stalno je nekakva magla koja dolazi od dna vodopada a kroz maglu se vidi duga. Također, kad se dođe blizu vodopada onda doslovce rominja kiša koju stvara vodopad i morate obući kabanicu da biste ostali suhi. Ili kao ja naprimjer, da uopće ne silazite dolje.

Inače ovdje na Viktorijinim slapovima imaju još dosta toga u ponudi (obilazak nacionalnog parka itd) a i može se dosta još obilaziti oko slapova, međutim ja nisam imao baš ni volje ni vremena istraživati temeljito slapove a pogotovo nacionalni park jer sam se nagledao do sada dovoljno nacionalnih parkova, divljih životinja i ostalih momenata. Nakon grandioznih Viktorijinih slapova, kao što rekoh, uputio sam se kod don Borisa Dabe, našeg hrvatskog misionara u selu Lusu na obali rijeke Zambezi.

Pozdrav od Motorobija.

Zambija II

Međutim, kad sam došao u veleposlanstvo ovdje u Lusaki, kao što rekoh, ovi još luđi. Kaže meni tip isto što i onaj kreten u Harareu. Da se moram vratiti nazad u Hrvatsku. Ništa! I njega ja počastim sa par biranih hrvatskih riječi i odem ća u kamp da operem rusak koji mi je bazdio na benzin jer mi se malo benzina prolilo iz kanta. Nakon pranja rusaka odem ja u taj pansion što ga drži bosanka Nena i kod nje naručim čevape i "ukopčam" se na internet. da vidim da li mi je jedan naš svećenik kojeg je don Boris Dabo obavjestio da će hadžija, to jest ja, ovih dana prolaziti kroz Zambiju, poslao mail. Čim sam pročitao mail, odmah sam pitao Nenu da mi objasni gdje je Apostolski Nuncijat odnosno veleposlanstvo Vatikana u Lusaki. Kako Nena nije točno znala gdje je, nazove jednu hrvaticu koju poznaje i kaže joj da je kod nje jedan hrvat koji je došao s motorom u Lusaku pa ako zna možda gdje je nuncijat da joj kaže.

Ta hrvatica, čim je čula da je riječ o hrvatu koji se zatekao na svom putovanju motorom u Lusaki, momentalno je došla u Nenin pansion da vidi šta mi treba. I tako, dođe Celina Žeravica. Kad me ugledala, žena se, naravno, ugodno iznenadila. Nakon što smo popili piće, kaže meni Celina da odemo kod nje u kuću i da ćemo od tamo nazvat tog svećenika. Kad smo stigli kod Celine u kući je bio njezin muž Jozo te Anđelka, žena od Jozinog brata. Dok smo čekali svećenika, malo smo onako ćakulali i kaže meni Jozo da su on i još tri njegova brata s obiteljima već preko 30 godina u Zambiji i da svi imaju autoprijevozničke firme. Inače Jozo je iz rodom iz Vrlike kraj Knina a njegova žena Celina je iz Iloka kraj Vukovara. Imaju dva sina, Roberta i Marjana koji imaju oko 30 godina. Robert je oženjen i ima sina Luku. Ono što je jako zanimljivo, i Marjan i Robert govore tečno hrvatski a kaže Celina da će i mali Luka govoriti hrvatski jer ga ona čuva svaki dan i sa njim govori hrvatski.

I Jozo i njegova braća i sva njihova obitelj koja živi u Zambiji su zambijski državljani ali rodna Vrlika i Ilok se nisu zaboravili naravno a ni hrvatski običaji. Kad je došao svećenik, bio sam dosta iznenađen. Naime, svećenik se zove don Slađan Ćosić i radi kao tajnik u vatikanskom veleposlanstvu. Don Slađan je u Zambiju došao prije nekih godinu i po dana i odmah počeo da okuplja hrvate koji žive rade u Lusaki. Tako smo ćakulali svi skupa sve do uvečer. Šta reći?! Ima toliko toga zanimljivoga da nije sve to lako ni opisati. Na primjer, sutradan u subotu, don Slađan je došao po mene pa smo otišli u poslovni centar na piće. U poslovnom centru jedan hrvat porijeklom s otoka Brača drži restoran pa smo naravno baš kod njega išli da popijemo piće. Taj bračanin se zove Jakša a zanimljivo je da ima 68 godina i rodio se u Južnoj Africi. Tko zna kad je njegov ćaća došao u JAR. Zadnjih godina živi u Lusaki.

Popodne smo išli također kod Jakše. Jer, svake druge subote se hrvati skupe kod nekoga od hrvata i pjevaju se crkvene i hrvatske pjesme i moli se Boga i njeguje se hrvatska tradicija. Tako je baš ovu subotu bio red da se okupe svi kod bračanina a naravno i ja sam došao jer tako nešto ne bi propustio za ništa na svijetu. Neopisivi doživljaj je bio viditi kako se u dalekoj Zambiji, u Lusaki gdje objektivno rečeno ima nekoliko hrvata, kako se ipak trude da se druže i da se održavaju naši hrvatski običaji. Tako smo negdje oko 3 sata pjevali i molili a Ursula, žena od bračanina (u kojoj je isto 50 posto naše blagoslovljene krvi pošto je njena majka također bračanka a otac irac) je cijelo vrijeme svirala piano. Ursula je profesor glazbenog. Nakon pjevanja i molitve, Jozo i Celina su me odveli na večeru u poslovni centar i tamo smo do kasno u noć ćakulali i jeli.

Sutradan, u nedjelju, je također bio nevjerovatno zanimljiv dan. Naime, svaku prvu nedjelju u mjesecu don Slađan organizira u jednoj kapelici misu za naše hrvate u Zambiji, a ove nedjelje nije bila obična misa nego je bila Prva Sveta Pričest. Od Jozinog brata Duje pričešćiva se sin Toni koji jed ujedno bio i jedini prvopričesnik. Šta kazat nego fascinantno. Zamislite tih, mogu slobodno reći, nekoliko hrvata u Zambiji itekako drže do starih običaja i hrvatskih vrijednosti. A što se tiče don Slađana, on je, kad su u pitanju hrvati u Zambiji, angažiran 300 posto. Točno se vidi koliko je bitno za hrvate u Lusaki što imaju hrvatskog svećenika. Nakon pričesti smo išli kod Duje na ručak. On se također bavi autoprijevozništvom kao i Jozo a također i ostala dva brata, Božo i Petar koji nisu trenutno u Zambiji. Inače, Duje se bavi i s lovom, odnosno Duje i još jedan hrvat koji se također zove Robert imaju lovište koje je veliko 4320 kilometara kvadratnih.

Mnogi bogati lovci širom svijeta dolaze u lov u njihovo lovište. Jedna informacija za hrvatske lovce. Da biste uzeli paket aranžman od 28 dana lova, a u tom paketu možete ubiti lava, leoparda, bufala, zebru i još pokoju rogatu životinju, treba vam 100.000 US dolara kako biste pokrili sve troškove. Najjeftinija kombinacije lova košta nekih 15.000 dolara. Tako mi kaže Duje. A Duje je strastveni lovac i kuća mu je puna trofeja dok njegovog brata Jozu lov nimalo ne zanima. Nakon što smo ručali još se dosta dugo ćakulalo i pilo. Šta još da kažem. Što se tiče Celine i Joze, ugostili su me vrhunski a mogu reći da su me također i iznenadili u stilu koliko su oni obični domaći ljudi, kao da su jučer došli iz Vrlike.

(nastavlja se)

Zambija

Evo smo ja i don Boris došli nešto u Livingston pa sam uhvatio priliku da pošaljem malo teksta i slika. Zambija je skupa k'o sam djava. Da nisam naišao na naše ljude i misionare ne bih stajao u njoj tri dana. Litra benzina je 9 kuna. Hamburger u malo boljoj gostioni 7 dolara a domaće pivo 0,33L 2 dolara. Spavanje u Backpackersu (to ti je kao jeftini kamp u kojem ima i jeftinih soba) 25 dolara za sobu bez kupatila. Kad bi u HR u takvoj sobi primio turiste, ja mislim da bi te turistička inspekcija poslala na doživotnu robiju. Kad uzmeš neke parametre u obzir, Zambija je trilijun puta skuplja od Norveške a švicarci imaju ultra jeftini zimski turizam. A Namibija i Botsvana su još skuplje!!! Ali, da se vratimo malo unatrag i nastavimo priču.

U ponediljak, 29.05.2006., podigao sam vizu za Botsvanu i otišao u veleposlanstvo Južnoafričke Republike da se raspitam za vizu. Međutim, u veleposlanstvu sam dobio odgovor da mi ne mogu ovdje izdati vizu nego da se moram vratiti u Hrvatsku te tamo izvaditi vizu ili ako nema u hrvatskoj veleposlanstvo JAR-a onda u susjednoj zemlji gdje ga ima. Pokušavao sam objasniti službeniku o čemu se radi, da ja putujem sa motorom, tra la la, međutim, on mi je na to rekao da ga se to ne tiče nego da vizu u Harareu neću dobiti i točka. A ništa. Ja sam ga poslao u sto pizda materina na našem blagoslovljenom jeziku i otišao ća. Sutradan sam svratio u namibijsko veleposlanstvo i predao molbu za vizu. Što se tiče namibijske vize zanimljivo je da košta oko 3,2 dolara što je najjeftinija viza koju sam do sada platio. Sudanska viza je i dalje najskuplja, koštala me 100 dolara u Kairu.

Osim što sam se bakćao po ambasadama, uvečer bi se našao sa Dinkom pa bi malo ćakulali i pili pivo u kafiću od Bronte hotela. Nakon što sam dobio u srijedu vizu za Namibiju, sutradan ujutro sam već zaprašio za Lusaku. Što se tiče benzina (u Zimbabweu), dva dana prije sam našao benzin na jednoj pumpi pa sam natočio pun tank i još nalio u tri kante po 5 litara da se ima. Jer, zadnje šta mi triba to je da ostanem bez goriva u Zimbabweu. I tako, pođem ja u četvrtak za Lusaku. Ima nekih 480km a do granice oko 360km. Dok sam vozio, naravno, malo sam i snimao i opalio koju sliku a kad sam stigao na granicu počele su standardne zajebancije. tko si, šta si, di ćeš, šta radiš, imaš li vizu, čiji je motor itd.

Nakon birokratske zajebancije zaprašio sam dalje. Jedina zanimljiva stvar na putu od granice do Lusake je to što sam napokon, nakon dugo dugo vremena, vidio zmiju na cesti. Međutim, kad je zmija ugledala mene kako pičim na motoru prema njoj, dala je petama vjetra kao legendarni Eustahije Brzić. Pametna neka zmija. A koje je vrste zmija bila, Boga pitaj. Ajmo kazat da je bila Crna Mamba da moja priča bude zanimljivija. A možda je bila i obična smuculja. U svakom slučaju, nije to ni važno. Po dolasku u Lusaku, smjestio sam se u Cha-cha-cha Camp. Nakon što mi je recepcioner izjavio da je soba 25 dolara ja sam mu rekao da ću ja spavati u svojoj sobi (šatoru) a to košta 5 dolara. Tako sam prvi put nakon mog povratka u Afriku, razapeo svoj vigvam i napuhao madrac koji mi je prijatelj Ćosić kupio u Austriji. Mogu reći da sam spavao kao beba i zato se ovom prilikom zahvaljivam svom prijatelju Ćosiću što mi je poklonio dobar madrac. Alo Ćosiću, fala ti!

Nadalje, što se tiče Lusake, pa grad nije loš samo je Harare puno ljepši i razvijeniji. Ali pajdo, zato u Zambiji ima benzina u izobilju. Što se tiče novca, jedan američki dolar se mjenja za oko 3500 Kwacha zambijskih. Inače, cijene baš i nisu "afričke" kad su u pitanju kafići, restorani i dućani u Zambiji. Što se tiče pak hrvata u Zambiji, odnosno u Lusaki, naravno, i njih sam pronašao i to sasvim slučajno. Pazi sad! Prvu večer kad sam stigao u Cha-cha-cha Camp, odem ja za šank i naručim pićence. Nakon par minuta, priđe mi neki tip i upita me odakle sam. Ja mu doslovno odgovorim, iz prelijepe Naše a on meni da ima tu za šankom još jedan hrvat i upozna me s njim. Taj hrvat se zove Viktor Vidmar, otac mu je hrvat a majka zambijka. Uđemo tako ja i Viktor u priču i kaže mi on da ima još hrvata u Lusaki a da također ima i još dosta drugih ljudi iz bivše juge.

Reče mi da dvije ulice dalje ima jedna žena iz Bosne koja drži pansion i da ima bureka, čevapa, fažola itd u svom restoranu. Brale! Tako meni Viktor sve referira i dade mi svoj broj mobitela u slučaju da mi išta zatreba. Da se samo javim i no problem. Inače, Viktor ne govori baš skroz dobro hrvatski pa smo govorili malo hrvatski malo engleski. Što se tice Viktorovog oca, on je farmer čija je farma velika "simboličnih" 70 kilometara kvadratnih. Da, da, dobro ste pročitali. Sutradan sam ustao ujutro oko 8 sati i nakon marende otišao u veleposlanstvo JAR-a u Lusaki da pokušam dobiti vizu. Međutim, ovaj službenik ovdje je još luđi nego onaj u Harareu. Ja sam računao, možebiti u Harareu, kako je veliko veleposlanstvo JAR-a i ima jako puno ljudi koji čekaju na vizu (državljani Zimbabwea trebaju vizu za JAR dok državljani Zambije ne trebaju) da je tu možda kvaka i zato mi nedaju vizu.

Međutim, kad sam došao u veleposlanstvo ovdje u Lusaki...

(nastavlja se)

Brate, evo sam stigao u Lusumission kod don Borisa Dabe. To je 35km od Sesheke odnosno oko 240km od Livingstona. Jutros sam prvo otišao vidit slapove a tek onda sam otišao kod don Borisa. Inače, ovdje nema ni struje ni telefona pa ti ovaj mail šaljem preko satelita, preko neke sheme. Obzirom da naplaćuju za 1 megabajt podataka 8 američkih dolara, neću ti sada slati slike da ne "nabijem" astronomski račun njima u misiji, a ako bi ja plaćao onda bi momentalno bankrotira. Poslat ću solo tekst o ovim zadnjim danima, a slike šaljem kad se dočepam normalnog interneta. Kad napustim Lusumission, prvo ću ići u Namibiju pa onda u Botsvanu jer mi je tako ekonomičnije. Ja sam odlično. Pozdrav svima od Motorobija!

P.S.

Ja i cila džungla večeras navijamo za našu hrvatsku protiv brazila. Samo neznam kako ćemo to gledat!!!

Flashback

Na današnji dan, prije dvije godine, Robert Andrija Skejić se iz Stobreča kraj Splita uputio na legendarno putovanje motorom po africi, do njezine krajnje južne točke, rt Dobre Nade. Na svom putu do danas, Robert je posjetio mnoge države. Prvo odredište, je bio Portugal i Europsko nogometno prvenstvo 2004. Nakon toga je slijedio Gibraltar, britanska kolonija na ulazu u Mediteran, te Ceuta, španjolska kolonija u Maroku. Zbog nemogućnosti ulaska u Maroko, došlo je do izmjene plana i onda je ruta izgledala ovako: Grčka, Turska, Sirija, Jordan, Egipat, Sudan, Etiopija, Kenija, Uganda, Ruanda, Kongo DR, Burundi, Tanzanija, Zanzibar, Malawi, Mozambik, Zimbabwe te Zambija, gdje se trenutno i nalazi. U 570 dana provedenih na putu, motorom je prešao cca. 50.000 kilometara te uslikao više od 18.000 fotografija. Mnoštvo detalja, priča i situacija popraćenih slikama možete pronaći u 137 postova objavljenih u protekle dvije godine. Robert Skejić, svjetski putnik i Edvard Skejić, urednik ovog site-a, Vam žele dobru zabavu na Motorobi internet stranici. Do slijedećeg javljanja, pozdrav!

Zambija

Robi se kratko javio mailom. Stigao sam u Lusaku, glavni grad Zambije. Smjestio sam se kod Joze i Celine Žeravica koji su rodom iz Vrlike a ovdje su skoro 40 godina. Jučer je bila i sveta pričest malom Toniju koji je nećak od Joze i Celine. Ja sam, normalno, malo snimao i opalio par rafala fotoaparatom. U svakom slučaju, ovdje sam još dan ili dva pa onda idem za Livingston. Za koji dan šaljem tekst i slike. Ja sam dobro. Pozdrav svima od Motorobija!

P.S.

U Zimbabweu je puštena u opticaj novčanica od 100.000 Zimbabwe dolara s rokom trajanja do 31.12.2006. Znači, ako je do tada ne potrošiš, preostaje ti jedino da obrišeš guzicu s njom jer je WC papir skuplji (vidi post od 1. lipnja.).

Chengeta Safari Lodge

Ne može se riječima opisati kakav je to osjećaj maziti male lavove i igrati se s njima, s tim malim stvorenjima koji već sada imaju poprilično velike šape i dosta velike zube obzirom da su stari tek 5 mjeseci. Naravno ja sam malo i gnjavio tu ženu sa svojim nekim pitanjima i evo kako nekako stvari stoje. Oni nemaju uvijek male lavove. Jer, lavica je okotila 4 mala lavića a opće je poznato da bi samo dva preživjela ako bi svi lavići ostali sa lavicom pa su stoga dva lavića (brata i sestru) uzeli i stavili posebno u jedan kavez da ih odhrane. Na moje pitanje zašto nemaju stalno male laviće u kavezu, jer bi to bila velika turistička atrakcija po meni, kaže mi šefica da je dosta skupo uzgajati male lavove kao i velike jer se dosta troši na cjepiva i ostale obaveze. Odnosno, nije to daj im samo mesa i gotovo nego da ima tu dosta obaveze i brige oko lavova.

Inače, odrasli lav jede nekih 10 kilograma mesa svako tri dana. Što se tiče lavića, oni sada imaju 5 mjeseci i kaže mi ta žena da ih se do nekih 9 mjeseci otprilike moze dolaziti maziti i igrati se s njima bez neke opasnosti a nakon toga oni već počinju postajati prave zvijeri. Zanimljivo je još nešto. U Chengeta Safari Lodge ima i jedna kao antilopa koja je pronađena kao siroče pa su je uzeli za othraniti. Ta antilopa se toliko navikla na šeficu Chengeta Safari Lodge da stalno ide za njom. Čak i turistima dođe bez problema. Međutim, zanimljivo je kad se približi kavezu sa malim lavovima kako ti 5 mjeseci stari lavovi već vide da im je to omiljena hrana i već zauzimaju lovački položaj ili šetaju tamo-amo jer im je muka što je ne mogu napasti i pojesti.

Znači, već se sada vidi u tih lavića zvjerski instikt iako su stari samo 5 mjeseci. Mene i Dinka su se isprve bojali malo ali su se kasnije oslobodili. Plaše se nepoznatih ljudi još, a kad dođe šefica Chengeta Safari Lodge oko nje skaču i igraju se. No, još par mjeseci i postat će kraljevi životinja i više se nikoga nikad neće plašiti. Što se tiče pripitomljavanja lavova u tom smislu da im se može prići i kad narastu, kaže šefica Chengeta Safari Lodge da je to moguće ali da se nikad ne može 100% biti siguran jer su lavovi zvijeri. Da bi pripitomio lava, moraš ga od malena uzeti i svaki dan ga moraš osobno hraniti i svaki dan ulaziti u kavez i onda kad naraste možeš mu prilaziti, davati hranu i maziti ga. Ali naravno, samo ti i nitko živ više. I opet nikad nisi siguran hoće li te napasti. Primjetio sam kad se šefica Chengeta Safari Lodge igra s lavićima, pa ako je ogrebu ili malo ugrizu, da ih odmah udari po njušci da znaju da to ne smiju raditi i na taj način ih učiš da te poštuju. Zanimljivo je kako lavovi imaju hrapav jezik. Kad me mali lav polizao po ruci imao sam dojam kao da mi je brusni papir prošao po ruci.

Jednako toliko fascinantno je bilo i jahanje slonova. Imaju 6 slonova koji su stari između 23 i 26 godina i teže prosječno oko 6 tona. Slon kojeg sam ja jašio zove se Neil a Dinko je jašio slona po imenu Samson. Koliko sam primjetio, najpopularniji slon je Rambo. Jahanje slonova je trajalo oko sat vremena. Kako smo uzjašili slona?! Na slona smo se popeli tako što ima rampa visine 3 metra otprilike pa se s nje popneš i sađeš. Naravno, na slonu ne jašis sam iz sigurnosnih razloga nego je još i rendžer s tobom koji ujedno upravlja sa slonom. Nakon jahanja, rendžer je rekao slonu da nas pozdravi i još par fora koje su mene toliko fascinirale da sam rekao rendžeru da ću im dati 5.000.000 Zim dolara (oko 20 US dolara) ako još par baza naprave. Da stvar bude luđa, nakon što su slonovi izveli svoje točke ja sam dao Rambu mac od 5 miliona Zim dolara u surlu i on ga je dao rendžeru. Ludilo!!! Nema šta. Ja i Dinko smo zaključili da nam je današnji dan bio malo je reći prekrasan. Naravno i jahanje konja i vožnja sa kanuom po jezeru je također bila super.

E a sada ono što vjerojatno mnoge zanima a to je koliko smo to platili. Ajde sad bubnite cifru pa čitajte i vidite koliko ste promašili (ili pogodili). Cijeli taj provod, znači igra sa lavićima, jahanje slonova i konja, vožnja kanuom, ručak i svatko je popio po 4 pive, nas je koštao po glavi manje od tridesetpet dolara. Zaključili smo da je super jeftino s obzirom koliko nam je lijepo, ugodni i interesantno bilo. Inače, ako se uračuna i spavanje onda sve kompletno košta za dvije osobe 120 dolara po danu s tim da je tu uračunat i doručak, ručak i večera i sve ostale aktivnosti. Nadalje, kako smo ja i Dinko ostali zadnji, dočekali smo tako i večeru za laviće pa smo im mi osobno odnijeli večeru koja se sastoji od neke vrste griza koja je pomješana sa mlijekom i mljevenim mesom. Nakon što su lavići pojeli večeru mi smo se pozdravili sa šeficom Chengeta Safari Lodge, sjeli na motor i vratili se u Harare. Već nas je i mrak bio uhvatio ali to nam nije bilo ni bitno. Kad smo se stigli u Harare, popili smo još par piva u Bronte hotelu i onda smo otišli na spavanje.

Eto toliko za ovo javljanje. Još koji dan i idem za Lusaku. Ispalo mi je odlično ovo sa Chengeta Safari Lodge jer sada ne moram ići u Gweru nego mogu ići odmah za Lusaku i tako dosta uštedjeti na putu a Viktorijine slapove ću viditi u Livingstonu. Tako nekako ja to sve planiram. Veliki ozdrav od Motorobija.

P.S.

Za jučerašnji post. Onaj naš doktor u Harareu se ne zove Borislav nego Branko. Svaćaš?! He, he!

Obavezno upotrijebiti do...

A ništa kaže nama taj pandur u civilu da sjednemu nakraj hodnika među neke gajbe i postavi stražara s puškom da nas čuva. A onda su počela pitanja 'ko smo šta smo itd. Ja mu kažem da sam turista i da imam uredne papire itd a on meni zašto sam slikavao zgradu. Ja odgovorim da nisam slikavao tu zgradu nego onu nasuprot a kraj ove smo samo stali i da uopće nisam imao pojma da se ne smije slikavati. A on nama, da je ovo neki policijski objekat, ili šta ti ga ja već znam i kaže da čekamo. Pola sata nakon hapšenja dođe neka ženska pa nas i ona malo propita i opet mi ostanemo sjediti na tim gajbama. Nakon nekih opet pola sata dođe jedan pandur u civilu koje je izgleda šef svima i kaže mi da mu pokažem spornu sliku. Ja mu je pokažem i na njoj se malo vidio rub sporne zgrade jer objektiv je tako uhvatio.

Ništa, kaže taj tip da smo lišo prošli i da se ne zajebavamo više sa slikavanjem kraj državnih zgrada. Dobro nećemo više, kažem ja i on nas pusti. Čim smo izašli iz zgrade sjeli smo na motor i zaprašili nazad u lodge. Jeba ti više ovo slikavanje. Ovi nisu normalni. Tko je uostalom mogao i znati da je to neka važna državna ustanova. Doduše, pisalo je da se ne smije parkirati ali to piše i ispred ulaza u mnoge kuće i hotele pa te ne hapse zbog slikavanja. Kad smo došli u lodge ispričali smo radnicima i ostalim gostima što se dogodilo i to naravno komentirali. Šta kazati?! Zimbabwe je policijska država u kojoj vlada diktator i režim. Dočim nema goriva dade se zaključiti da nisu čista posla. Nije mi bilo svejedno kad me privela policija jer, jebiga, nema ovdje neke demokracije. Mogli su pomisliti da sam neki špijun pa me zbajboče na 20 godina itd.

Mislim da je najbolje što prije napustiti Zimbabwe. Inače tu večer smo ja, Dinko i još jedna ženska Nataša i jedan pajdo Miodrag, svi sa područja bivše Juge koji ovdje rade za neku humanitarnu organizaciju, otišli kod Borislava i Milene Svoren. Borislav je doktor u Harareu i ima dvije ordinacije. Živi u Harareu već dosta godina. Mogu reći da su nas ljudi stvarno ugostili, ono, i da je večer ugodno prošla. Sutradan sam otišao u ambasadu Botswane da mi daju vizu i tamo su mi rekli da moram čekati do ponediljka. A sad o nečemu što nikad niste čuli ni vidjeli, sigurno.

Na novčanicama Zimbabwea napisan je rok trajanja, kao da je mlijeko u tetrapaku, jogurt ili tako nešto. Svašta! Novčanica vrijedi do određenog datuma što možete vidjeti na ovoj slici. Što se tiče goriva i tu ima još zanimljivosti. Ne samo što pumpe zjape prazne i samo se na nekim može naći povremeno goriva nego su i cijene benzina na pumpi zanimljive. Jedan dan platim 230.000 za litru a dan poslje platim 280.000 za litru. Ovdje se ne zna ni 'ko pije ni 'ko plaća. Što se tiče goriva, vjerojatno na pumpi nabiju cijenu kad znaju da jedino oni imaju goriva. Živi kupus! Ima još zanimljivosti. Hm, 4 role toalet papira sam platio, kad se računa crni tečaj, oko 3 američka dolara. To znači da je jedna rola 0.75 US dolara odnosno oko 190.000 zim dolara. To je zanimljivo stoga što sam vidio novčanicu od 500 zim dolara. Iz toga svega sam zaključio da se više isplati u Zimbabweu brisati guzicu sa novčanicama od 500 zim dolara nego kupovati tariguz papir. Ne znam šta bi reka.

Tako lijepa zemlja a većina stvari ne štima. Navodno je uzrok svim problemima sadašnja vlast u Zimbabweu koja je čak prije ne znam ni ja koliko godina protjerala sve bijelce farmere i oduzela im zemlju. Možda je i bilo opravdanja za takav potez međutim otkada su protjerali bijele farmere zavladala je nestašica hrane. A to je danas toliko veliki problem u Zimbabweu da je čak, navodno, vlada poručila tim farmerima da se opet vrate. Zar to nije Bogu plakati. Da oni nisu u svojoj zemlji, koja je raj za poljoprivredu, uzgajati uspješno hranu bez bijelog čovjeka. Navodno je to ispalo tako što su nakon protjerivanja bijelaca farme podijelili visokim političkim i vojnim dužnosnicima koji, ne što nemaju veze sa poljoprivredom nego su i radnike koji su do tada radili na farmama i ipak znali nešto o poljoprivredi potirali i doveli neke svoje idiote koji nemaju veze s vezom. Pa je to navodno glavni razlog zašto je poljoprivreda desetkovana u Zimbabweu. Izgleda da se protjeranim bijelim farmerima ne vraća u Zimbabwe barem dok je sadašnja vlast.

U subotu su se Miodrag, Nataša i još jedna ženska koja radi s njima, vratili sa izleta i kad su nam ispričali kako im je bilo zanimljivo na izletu u Chengeta Safari Lodge ja i Dinko smo momentalno nazvali Chengeta Safari Lodge i rezervirali za sutra kompletni program za nas dvojicu. Tako smo oko 7 sati u nedilju 28.05.2006 ja i Dinko sjeli na moj motor i uputili se za Chengeta Safari Lodge. Kad smo došli odmah smo bili oduševljeni mjestom. Naime, u Chengeta Safari Lodge od ponude imaju, ne samo sobe za spavanje nego i jahanje slonova i konja, vožnja kanuom po malom jezeru, imaju jedan ogroman prostran kavez sa lavovima i ono što je mene možda najviše fasciniralo, imaju jedan kavez u kojem se nalaze dva mala lava stara 5 mjeseci. I taman kad smo jutros stigli, žena (bijelkinja) koja vodi Chengeta Safari Lodge je išla nahraniti te male lavove koji su ustvari brat i sestra. Naravno, Dinko i ja smo je zamolili možemo li i mi u kavez s njom na što je žena rekla da možemo da nema problema...

Nastavak slijedi (sa slikama životinja, naravno).