Zambija III
Vjerovali ili ne, iako je Celina u pedesetm godinama života, nevjerovatno pedantno prati hrvatske sportaše a i sport uopće što mi je malo neobično za ženu. Prati sve hrvatske sportaše koje može gledati preko satelitske televizije kod kuće. Tenis, nogomet, rukomet, skijanje itd. Doduše, i Jozo i djeca prate ali ne tako temeljito kao Celina. Ona vam je živa enciklopedija hrvatskog sporta. Međutim nije to sve. Znate li vi da Jozo i Celina svaki dan čitaju Večernji List (dokaz je i ova slika). Jest da ga plate malo više od 4 dolara ali ga čitaju svaki dan. Štos je u tome što neka tiskara u Lusaki ima valjda dogovor sa Večernjim pa im oni pošalju valjda preko interneta kompletno cijelu novinu. Tako vi dođete i naručite današnji Večernji List i nakon desetak minuta čovik vam da friško otiskan Večernji.
Šta reći drugo doli živili svi hrvati na cilome svitu a kad smo već kod hrvata vjerovali ili ne u Lusaki ima i jedna ulica koja je dobila ime po jednom hrvatu a taj hrvat se zove Josip Broz Tito. Ulica se zove Tito Road (opet vidi sliku). Eto toliko iz Lusake. U četvrtak 08. lipnja ujutro oko 8 sati pozdravio sam se sa Jozom, Celinom i Marjanom, zahvalio im na gostoprimstvu koje su mi pružili i oni i svi ostali hrvati zajedno sa našim svećenikom don Slađanom Ćosićem te sam se uputio za Livingston i Viktorijine slapove na rijeci Zambezi.
Do Livingstona ima oko 480km. Stigao sam oko 15 sati jer sam putem malo i snimao. U Livingstonu sam se smjestio u Jollyboys Backpackers a sobu bez kupatila sam platio 25 dolara što je ipak preskupo. Ja stvarno neznam šta je ovima u Zambiji. Cijene prave zapadnoeuropske (litra benzina - 9 kuna, limenka fante od 0.33 8 kuna u jednom nazovimo restoranu na putu za Livingston itd). Konstatirao sam da je Zambije poprilično skupa kad se sve zbroji i oduzme. Ne razumin koja je to ekonomska filozofija da 90 posto ljudi u Zambiji može jednu bocu piva smatrati čistim luksuzom. U tom kampu u Livingstonu sreo sam jednog češkog bajkera koji također putuje prema Cape Town-u a na put je krenuo u rujnu 2005. godine i išao je sličnom rutom kao i ja. No, on je više vozio makadamskim cestama za razliku od mene koji sam izbjegavao makadam jer ne volim voziti makadamom. Smatram da to i nije neka fora. Više se satareš nego uživaš.
Sutra dan kad sam se ustao, lipo sam spakovao sve stvari na motor i oko 8 sati se zaputio do ulaza na Viktorijine slapove. Cijena ulaznice je 10 dolara i ja sam nekih sat i po vremena bio oko slapova. Nakon što sam opalio par slika i malo snimao sjeo sam na motor i uputio se prema Sesheke, točnije, za Lusumission. Što se tiče slapova, stvarno prekrasan kutak prirode. Čak ima i most nedaleko od slapova koji je napravljen prije stotinjak godina i dan danas je u funkciji. Sve u svemu, Viktorijini slapovi su nešto za viditi. Čovjek se stvarno može diviti toj ogromnoj količini vode koja se slijeva u vodopad. Zbog te ogromne količine vode, stalno je nekakva magla koja dolazi od dna vodopada a kroz maglu se vidi duga. Također, kad se dođe blizu vodopada onda doslovce rominja kiša koju stvara vodopad i morate obući kabanicu da biste ostali suhi. Ili kao ja naprimjer, da uopće ne silazite dolje.
Inače ovdje na Viktorijinim slapovima imaju još dosta toga u ponudi (obilazak nacionalnog parka itd) a i može se dosta još obilaziti oko slapova, međutim ja nisam imao baš ni volje ni vremena istraživati temeljito slapove a pogotovo nacionalni park jer sam se nagledao do sada dovoljno nacionalnih parkova, divljih životinja i ostalih momenata. Nakon grandioznih Viktorijinih slapova, kao što rekoh, uputio sam se kod don Borisa Dabe, našeg hrvatskog misionara u selu Lusu na obali rijeke Zambezi.
Pozdrav od Motorobija.
Post je objavljen 21.06.2006. u 12:26 sati.