Zambija
Evo smo ja i don Boris došli nešto u Livingston pa sam uhvatio priliku da pošaljem malo teksta i slika. Zambija je skupa k'o sam djava. Da nisam naišao na naše ljude i misionare ne bih stajao u njoj tri dana. Litra benzina je 9 kuna. Hamburger u malo boljoj gostioni 7 dolara a domaće pivo 0,33L 2 dolara. Spavanje u Backpackersu (to ti je kao jeftini kamp u kojem ima i jeftinih soba) 25 dolara za sobu bez kupatila. Kad bi u HR u takvoj sobi primio turiste, ja mislim da bi te turistička inspekcija poslala na doživotnu robiju. Kad uzmeš neke parametre u obzir, Zambija je trilijun puta skuplja od Norveške a švicarci imaju ultra jeftini zimski turizam. A Namibija i Botsvana su još skuplje!!! Ali, da se vratimo malo unatrag i nastavimo priču.
U ponediljak, 29.05.2006., podigao sam vizu za Botsvanu i otišao u veleposlanstvo Južnoafričke Republike da se raspitam za vizu. Međutim, u veleposlanstvu sam dobio odgovor da mi ne mogu ovdje izdati vizu nego da se moram vratiti u Hrvatsku te tamo izvaditi vizu ili ako nema u hrvatskoj veleposlanstvo JAR-a onda u susjednoj zemlji gdje ga ima. Pokušavao sam objasniti službeniku o čemu se radi, da ja putujem sa motorom, tra la la, međutim, on mi je na to rekao da ga se to ne tiče nego da vizu u Harareu neću dobiti i točka. A ništa. Ja sam ga poslao u sto pizda materina na našem blagoslovljenom jeziku i otišao ća. Sutradan sam svratio u namibijsko veleposlanstvo i predao molbu za vizu. Što se tiče namibijske vize zanimljivo je da košta oko 3,2 dolara što je najjeftinija viza koju sam do sada platio. Sudanska viza je i dalje najskuplja, koštala me 100 dolara u Kairu.
Osim što sam se bakćao po ambasadama, uvečer bi se našao sa Dinkom pa bi malo ćakulali i pili pivo u kafiću od Bronte hotela. Nakon što sam dobio u srijedu vizu za Namibiju, sutradan ujutro sam već zaprašio za Lusaku. Što se tiče benzina (u Zimbabweu), dva dana prije sam našao benzin na jednoj pumpi pa sam natočio pun tank i još nalio u tri kante po 5 litara da se ima. Jer, zadnje šta mi triba to je da ostanem bez goriva u Zimbabweu. I tako, pođem ja u četvrtak za Lusaku. Ima nekih 480km a do granice oko 360km. Dok sam vozio, naravno, malo sam i snimao i opalio koju sliku a kad sam stigao na granicu počele su standardne zajebancije. tko si, šta si, di ćeš, šta radiš, imaš li vizu, čiji je motor itd.
Nakon birokratske zajebancije zaprašio sam dalje. Jedina zanimljiva stvar na putu od granice do Lusake je to što sam napokon, nakon dugo dugo vremena, vidio zmiju na cesti. Međutim, kad je zmija ugledala mene kako pičim na motoru prema njoj, dala je petama vjetra kao legendarni Eustahije Brzić. Pametna neka zmija. A koje je vrste zmija bila, Boga pitaj. Ajmo kazat da je bila Crna Mamba da moja priča bude zanimljivija. A možda je bila i obična smuculja. U svakom slučaju, nije to ni važno. Po dolasku u Lusaku, smjestio sam se u Cha-cha-cha Camp. Nakon što mi je recepcioner izjavio da je soba 25 dolara ja sam mu rekao da ću ja spavati u svojoj sobi (šatoru) a to košta 5 dolara. Tako sam prvi put nakon mog povratka u Afriku, razapeo svoj vigvam i napuhao madrac koji mi je prijatelj Ćosić kupio u Austriji. Mogu reći da sam spavao kao beba i zato se ovom prilikom zahvaljivam svom prijatelju Ćosiću što mi je poklonio dobar madrac. Alo Ćosiću, fala ti!
Nadalje, što se tiče Lusake, pa grad nije loš samo je Harare puno ljepši i razvijeniji. Ali pajdo, zato u Zambiji ima benzina u izobilju. Što se tiče novca, jedan američki dolar se mjenja za oko 3500 Kwacha zambijskih. Inače, cijene baš i nisu "afričke" kad su u pitanju kafići, restorani i dućani u Zambiji. Što se tiče pak hrvata u Zambiji, odnosno u Lusaki, naravno, i njih sam pronašao i to sasvim slučajno. Pazi sad! Prvu večer kad sam stigao u Cha-cha-cha Camp, odem ja za šank i naručim pićence. Nakon par minuta, priđe mi neki tip i upita me odakle sam. Ja mu doslovno odgovorim, iz prelijepe Naše a on meni da ima tu za šankom još jedan hrvat i upozna me s njim. Taj hrvat se zove Viktor Vidmar, otac mu je hrvat a majka zambijka. Uđemo tako ja i Viktor u priču i kaže mi on da ima još hrvata u Lusaki a da također ima i još dosta drugih ljudi iz bivše juge.
Reče mi da dvije ulice dalje ima jedna žena iz Bosne koja drži pansion i da ima bureka, čevapa, fažola itd u svom restoranu. Brale! Tako meni Viktor sve referira i dade mi svoj broj mobitela u slučaju da mi išta zatreba. Da se samo javim i no problem. Inače, Viktor ne govori baš skroz dobro hrvatski pa smo govorili malo hrvatski malo engleski. Što se tice Viktorovog oca, on je farmer čija je farma velika "simboličnih" 70 kilometara kvadratnih. Da, da, dobro ste pročitali. Sutradan sam ustao ujutro oko 8 sati i nakon marende otišao u veleposlanstvo JAR-a u Lusaki da pokušam dobiti vizu. Međutim, ovaj službenik ovdje je još luđi nego onaj u Harareu. Ja sam računao, možebiti u Harareu, kako je veliko veleposlanstvo JAR-a i ima jako puno ljudi koji čekaju na vizu (državljani Zimbabwea trebaju vizu za JAR dok državljani Zambije ne trebaju) da je tu možda kvaka i zato mi nedaju vizu.
Međutim, kad sam došao u veleposlanstvo ovdje u Lusaki...
(nastavlja se)
Post je objavljen 16.06.2006. u 10:43 sati.