Je li možda u meni problem?
 S prijateljima se upravo vratili iz kazališta. Navodno željno iščekivana, a svakako danima unaprijed rasprodana predstava "Bambina". U ekipi svaki put drugi bira događaj za izlazak, ovaj put je birala moja žena. E sad, jednu stvar o meni morate znati: prilično sam trpeljiv, a kao prava Djevica i dosta škrt. Kad platim kartu, u pravilu ostajem do kraja. Dosadne knjige, ako ikako mogu, dočitavam. Ne preskačem dijelove snimljenih filmova. Ali ova stvar večeras, to je meni bilo negledljivo. I više od toga, riječima mlađeg don Corleonea, vrijeđalo mi je inteligenciju i prilično me naljutilo. Držao sam se solidno prvih desetak minuta, onda sam prestao gledati pozornicu i umjesto toga promatrao reakcije publike. Pa sam se povukao u pozadinu lože i neko vrijeme listao vijesti na mobitelu. Ali zvukovi s pozornice su nastavili stizati. Nakon još deset minuta, došlo mi je lupiti glavom o zid, što sam dvaput i učinio. A onda sam otišao, žena za mnom. Prijatelje smo sačekali poslije predstave. Nemam pojma zašto sam tako pukao. Jesu li me toliko raspizdili klišeizirani likovi, ispod razine amaterskih malomišćanskih kazališta? Preglumljivanje? Ili možda hrabri društveno - politički angažman predstave? Splitski se teatar u predstavi stvarno herojski narugao kriminalu u socijalističkom škveru, gdje generalni direktor Vlaj kupuje rumunjske cijevi i bugarske profile po njemačkim i francuskim cijenama, a razliku trpa u džep, skupa sa sekretarom komiteta - Srbinom, kojemu je svaka treća riječ "bre"? Kako vas nije sram danas uopće spomenuti škver, pičke? Kriminal, u državi Hrvatskoj u kojoj nema što nije pokradeno? Stabilizaciju i strane kredite građanima zemlje koja je danas deset puta više zadužena? Šuvarovu reformu u državi razjebenog školstva? Stambene liste ljudima koji sada po dvadeset godina otplaćuju stambeni kredit da bi ustanovili kako su u međuvremenu zbog promjena kamatne stope banci otplatili tek desetinu glavnice? Srbe, ljudima kojima pomalo sviće da su im svo ovo vrijeme neprijatelji - Hrvati? Što veći Hrvati, to veći neprijatelji. Samo jedna slika: zaplet se vrti oko mladog inženjera brodogradnje koji se tih crnih osamdesetih godina vraća sa studija u Zagrebu svojoj "društveno marginaliziranoj" samohranoj majci i bratu lijenčini - muzičaru u obiteljski socijalistički stan na Ravnim Njivama. Ovo je stvarno razorna kritika trideset godina jugoslavenskog socijalizma, nema šta, pogotovo kad ih usporedimo sa posljednjih trideset blistavih hrvatskih godina. Kako bi ta priča izgledala danas? Ide li danas dijete društvenih marginalaca studirati u Zagreb? Teško. Možda navigaje na strancu, ako ima sreće. Pa se vraća u rodni grad gdje zatiče roditelje i braću kao nezaposlene narkomane i dilere. Isti se mladić danas zove Filip Zavadlav. U obje priče jedina konstanta je socijalistički stan. Koji im je namro jebeni socijalistički mrak, i prokleta Titova Jugoslavija. Ili - najgore od svega - što ta stvar uopće nije duhovita, ni zabavna, ni zanimljiva. Vidi li to još itko? Ili je, dragi Lastane, problem možda u meni? Oznake: Predstava Bambina, kritika, HNK Split |
