200000 razloga za...
|
Bili smo neku večer u posjetu kod prijatelja, bračnog para liječnika, zaposlenih doduše u farmaceutskoj firmi, al eto - na palačinkama i čašici razgovora. A pošto je i meni žena doktorica, razgovor se ubrzo zavrtio oko medicinskih tema. Donosim izvadak iz jedne od njih. Dr A (naš domaćin): - Naši bi ljudi trebali shvatiti kako je gotovo sa besplatnim liječenjem. Pogledaj one penzionere, kojima 80 kn dopunskog osiguranja mjesečno pokriva veliku većinu medicinskih usluga, lijekova, pa čak i medicinskih pomagala, pa opet nisu zadovoljni. A kako bi bilo da im je kao vani, gdje ti polica osiguranja pokriva samo onoliko koliko si uplaćivao. Zamisli da sad tebi treba operativni zahvat na otvorenom srcu - i dođe ti Croatia osiguranje i kaže: molim lijepo, to košta 200000 EUR, a tvoja polica pokriva samo 10 ili 20%, a ostatak izvoli platiti sam. Ja: Što to košta 200000 EUR? Dr A: To su troškovi jedne operacije na otvorenom srcu. Operacija košta 200000 EUR. Ja: A zašto? Koja je struktura tih troškova? Što košta koliko? Dr A: Pa evo, ruke kirurga, liječnički tim, aparati, sestre, lijekovi, dvorane, hladni pogon... Ja: Čekaj malo, nisam te pitao kolika je vrijednost operacije. To što mi pričaš su troškovi koje bismo imali kad bismo skupili kirurga i njegov tim, iznajmili aparate i prevezli ih, šta ja znam, u Ugandu, tamo postavili operacijsku salu i operirali nekog njihovog diktatora. Ili kad bi ti kao stranac iznajmio privatnu bolnicu, tim i kirurge negdje, šta ja znam, u Americi i tražio da ti obave tu operaciju. Dr B. (supruga dr A.): To ti je tako svugdi - uzmi Dansku, koja je još socijalna država, ti tamo možeš birat kirurga koji će ti izvest operaciju, ali se zna, on je vrhunski, i njegov ćeš tim platit 50000 EUR. Ja: Pusti Dansku. Mene zanima koliko će od tih 200000 EUR dobit naš kirurg. Mislim, kad on obavi tu operaciju, dobije li 5000 EUR po pacijentu, ili 1000, ili koliko? Ne dobije ništa, jer je ionako na plaći. Dr B: Ali on ce od tebe uzet 10000 EUR mita. Ja: Pusti mito, ono nije u uračunato u ovih 200000 EUR troškova operacije. Sad smo rekli: ruke se kirurga ne plaćaju posebno, svi ti doktori, asistenti, sestre i čistačice ionako su zaposleni i primaju plaću iz proračuna, čak i da nemaju pacijenata. Bolnica radi dvorane su sagrađene, strojevi i aparati kupljeni... Dr A: Ali znaš li ti koliko košta takav aparat? Ja: Nemam pojma, pretpostavljam da je pun kurac skup. Ali ti ga nećeš kupiti za svaku operaciju: on će trajat 10 godina i radit će na 1000 pacijenata, pa će se troškovi podijeliti. Dr A: Nije ti to baš tako... Znam ja da nije, ali nije ni onako kako kaže moj prijatelj, dr A. Stvarni su troškovi operacije negdje između. Dakle, ja nisam liječnik, niti imam ikakve veze s medicinskim managementom, ali hajdemo se malo igrati brojkama. Recimo da je naš medicinski tim osposobljen i opremljen za zahtjevne operacije na otvorenom srcu, recimo da su kupljeni skupi aparati i lijekovi, i spičkana pusta lova na organizaciju. Kolika je cijena jedne operacije? Poslužimo se primjerom: recimo da sam vam ponudio posao: tražim od vas da mi u Wordu pretipkate 10 stranica teksta npr. nečijeg maturalnog rada, s formulama i tablicama (da ne ispadne skroz jednostavno). Koliko ćete mi naplatiti? Vjerojatno ćete reći: jedan sat mog vremena stoji 50, 100, 200, ili koliko već kuna, pa puta onoliko sati koliko će tipkanje trajati, plus materijalni troškovi, plus faktor tlake - vjerojatno cifra neće premašiti 1000 kn. Cijenu vašeg rada sigurno ne obračunavate tako da zbrojite nabavnu cijenu vašeg kompjutera sa cijenom uvođenja struje, vode i interneta u vašu kuću, pa onda zbroj pomnožite s vlastitim godinama učenja slova i brojki, te rada s kompjuterom. Dio je odgovora i u razlici između privatnog i javnog zdravstva. Ako sam ja vlastitim sredstvima izgradio bolnicu, uveo aparate i zaposlio liječnike i osoblje, ako vlastitim imenom i materijalno - moralno - krivičnom odgovornošću stojim iza usluga koje moja privatna klinika obavlja, mogu i smijem računati i naplaćivati kakve god tarife želim, pod uvjetom, naravno, da na njih plaćam poreze - jedini regulator je samo tržište, koje će valorizirati kvalitetu mojih usluga s obzirom na njihovu cijenu. U javnom zdravstvu stvari, međutim, stoje drukčije. Velikoj većini naših liječnika dodiplomsko obrazovanje je bilo besplatno. Poslijediplomsko i specijalističko obrazovanje neki su doduše platili sami, ali se i ono mahom provodilo u javnim ustanovama, koje su podignute na račun građana ove zemlje. Bolnice i ambulante također su javno dobro, koje je izgrađeno iz rada građana, i to mahom onih koje dr A. proziva kao razmažene penzionere. Ovo sa razmaženim penzionerima tema je za sebe. Mene strašno iritira ta bešćutnost prema ljudima koji su stvorili sve ovo što još nismo uspjeli uništiti. Kad bismo htjeli biti zlobni, mogli bismo reći: ove su bolnice i ambulante podignute radom dojučerašnjih radnika, današnjih penzionera, i oni jedini imaju pravo u njima se liječiti. Vi drugi - izvolite, radite, izdvajajte i podignite svoje, ako želite zdravstvenu zaštitu. Vi sami znate koliko je novih javnih bolnica i ambulanti izgrađeno u zadnjih 20 godina. Ali nije dr A. kriv, nije on nametnuo pravila. On radi za jednu farmaceutsku firmu, i posao mu nalaže zadovoljavati hirove liječnika specijalista, kako bi oni zauzvrat svojim pacijentima prepisivali lijekove koje njegova firma proizvodi. Specijalisti su razmažena kasta, svi ih maze i bore se za njihovu naklonost. Ako vam posao dra A. zvuči nepošteno, dobro po vas. To znači da još uvijek niste izgubili osjećaj za moral, koji je dr A. morao potisnuti, kako mu se kruh svakodnevni ne bi zgadio. Nije dr A. rijetka pojava. (Fascinira prepotencija stručnjaka i nadristručnjaka, kao i lakoća kojom riječi pročitane u novinama i izgovorene na TV ulaze kao mantre u svakodnevni govor. O svemu odlučuju tržišni mehanizmi... Normalno je da će neki biti zakinuti... Solidarnost je preživjela kategorija... Nitko više nema siguran posao, ni mirovinu... Normalno je da nema sigurnosti... Pa ovo je kapitalizam, što biste vi htjeli?) Trebalo bi progovoriti o nekritičkom prihvaćanju stranih modela organizacije zdravstva, modela koji u matičnim zemljama danas nailaze na velike probleme. Nije ta nekritičnost slučajna: izbjegavanjem rasprave stvaraju se idealni uvjeti za klijentelizam i rodijačke dogovore, u čemu uvijek sudjeluju i političari. Nedavno se ravnatelj splitskog KBC dr. Dujomir Marasović nakon pokušaja da obitelji jednog unesrećenog malenog ruskog turista desetodnevno liječenje naplati 48 tisuća dolara proslavio izjavom kako bismo se trebali sramiti ako ne znamo cijeniti (i platiti) usluge njegove korumpirane medicinske ustanove. Imate li još uvijek predodžbu koliko je ova rečenica cinična, bešćutna i nehumana? Takvu bezobraštinu ne bi se smjelo dozvoliti ni bolničkom portiru, a podmitljivo govno od čovjeka kakvo je Marasović primjer je tipa liječnika kakvog bi trebalo našamarati čim zine. Nažalost, svi smo se navikli na ovakve hebrangovštine, ovakvi odgajaju nove generacije liječnika, i služe im kao uzor. Danas, uostalom, mladi liječnik/liječnica bez izravne političke/rodbinske veze može računati na specijalizaciju u splitskoj bolnici samo uz mito reda veličine 20000 EUR, pa vi vidite tko će vas sutra liječiti. Ako krenemo u smjeru odakle govno smrdi, vrlo brzo ustanovljavamo da sve ovo možemo zahvaliti 20 - godišnjem radu HDZ - a i čitave na nj oslonjene političke estrade na sustavnom urušavanju kriterija - stručnih, obrazovnih, etičkih, pa čak i zdravorazumskih - ovo će se ispostaviti kao još veći uteg od iznosa sredstava koja su pokrali i uludo ulupali. Prizivam lustraciju - nadam se samo da će jednoga dana njihovo ponašanje biti razotkriveno, a da će razni marasovići i njihovi mentori podnijeti zaslužen prijezir zajednice koju su toliko dugo unazađivali i sramotili. Ili to, ili će ih građani loviti po ulicama, a malo će ih se uspjeti sakriti. |
