Nivo - usputno razmišljanje
 Na kraju se sve svodi na pitanje nivoa. Mjesec dana do izbora, a političari su pohrlili postati blogeri. Netko im je rekao kako je internet demokratičan medij, a blogovi apsolutni hit i stvar budućnosti, i evo ih. Pišu prigodne postove - pamflete i otimaju se za našu pažnju, nastojeći izgledati ljudski. Čak i neki koji su mi inače bili simpatični. Moš mislit ozbiljnosti. A provideri im izlaze ususret, stavljajući ih na naslovnice i proglašavajući ih coolerima. Razumljivo, riječ je o u najmanju ruku o dobroj reklami - blog kao medij u stvarnosti ni izdaleka nije popularan, niti utjecajan kako su političkim perjanicama rekli, ali pssst - nemojte da čuju. Gledajmo ih ispotiha i uživajmo - sve one koji će nas netom se uspnu u kulu nebesku vlasti ponovo zaboraviti na četiri godine. Neka se još malo blamiraju. Zabavimo se malo i reakcijama punokrvnih blogera, koji su sebe i svoje poslanje malo preozbiljno shvatili, pa su sate i godine uložili u izgradnju svog virtualnog blogerskog statusa. Ovih dana oni gunđaju protiv instant popularnosti došljaka sa izbornih lista i vele kako bi ih trebalo pustiti da se sami probiju do zvijezda - ne shvaćajući da se radi samo o veselom cirkusu i opet precjenjujući vlastitu važnost (kao da im barem polovinu impozantnog prometa na stranici ne rade slučajni posjetioci i oni sami, uređujući i odgovarajući na komentare). Nisu manje smiješni ni pompozni tipovi političara kojima je ovakva vrsta komunikacije tobože ispod časti. Sanader se vjerojatno drži prevažnim, ali je ne želeći propustiti akciju u prve linije isturio stoku sitnijeg zuba, trećepozivce. Zamišljam ga kako Kirinu kaže - "Od sutra pišeš blog." "Ja, šefe? Ali ja ne znam ništa o tome?" "Ti si to dolje zakuhao, pa sad kusaj. I nemoj mi tamo opet neke gluposti, jesi li čuo? Kad što napišeš, daji Mačeku da ti pregleda." U svemu je najmanje onoga što se najviše glumi: iskrenosti i stvarnog interesa za dobrobit izborne baze. Jedna je stvar doduše dobra - dosta će materijala ostati dostupno i kad cirkus otputuje - na istom tom demokratičnom internetu, kao materijalni dokaz, dostupniji od članaka u novinama. Nisam siguran jesu li političari toga svjesni. I jesu li svjesni da se ovakvim istupom izlažu više nego što su navikli? Na blogu Vesne Pusić tako se u par dana nasložilo na stotine anonimnih uvredljivih poruka, što na njen račun, što na račun stranačkog joj kolege Čačića. (O kukavnosti i šovinizmu komentatora govori i činjenica da takvog iživljavanja nema na Čačićevom blogu, kao ni na blogovima drugih muških političara - nekolicina koja stoji iza toga očito računa na njezinu ranjivost kao žene). Ali to je druga strana popularnosti - treba se znati nositi i s pljuvačima - u nastupajućim godinama hrvatski političari će osim stići i uteći trebati znati i na strašnu mjestu postojati. Možda bi drukčije bilo da smo malo kulturniji i obrazovaniji. Ali onda nam država ne bi ni bila u ovakvom kurcu. Kakav narod, takvi i političari, pa takva i demokracija. I obrnuto, nažalost - izgleda da nam se tako piše. Od sada i na blogu. |
