Dražen Tomić, 02.11.2007.
Kako komentirate IPO HT-a, što je u njemu bilo dobro, a što loše?
- Vrlo je pozitivno da se Vlada odlučila za IPO. Na žalost, sama prodaja državnog udjela u telekomunikacijskom monopolistu (što, u situaciji bez stvarne regulacije tržišta, uključuje i samoinicijativno odricanje od suvereniteta nad strateški važnom telekomunikacijskom infrastrukturom) najblaže se može ocijeniti skandaloznom.
Malo oštrija ocjena možda bi istaknula činjenicu da prodaja vlasničkog udjela u HT-u, u ovom trenutku i u ovakvoj situaciji na telekomunikacijskom tržištu, izravno šteti javnome interesu.
Pad udjela države ispod 10 posto, ako dobro razumijem tekst prospekta, izgleda omogućuje DT-u i da gotovo nesmetano proda svoje većinsko vlasništvo (str. 235). To bi značilo da, ako ne postoje dodatne tajne klauzule i ako nešto nisam pogrešno shvatio, već sutra možemo imati novoga većinskog vlasnika telekomunikacijske infrastrukture.
Što mislite o načinu na koji je proveden sam IPO?
- Na žalost, način na koji su izvedeni alokacija i određivanje cijene u IPO-u Ine i HT-a diletantski je, neodgovoran i štetan.
Jedan od osnovnih ciljeva IPO-a jest da se odredi cijena koja će najbolje uravnotežiti ponudu i potražnju. Drugim riječima, cijena je dobro određena kad nema velikih skokova kad počne trgovanje dionicom.
Ipak, postoji niz razloga zbog kojih je logično očekivati početni skok cijene, koji u stabilnim tržištima rijetko prelazi 10 posto, a u pregrijanim tržištima može biti značajniji. Ti se razlozi kreću od banalnih, preko onih utemeljenih na asimetričnosti informacija o vrijednosti kompanije, do argumenata sličnih moralnom hazardu, u kojima ključni menadžeri svoje nagrađivanje u budućnosti vežu uz rast dionica kompanije, pa im je u interesu da početna cijena bude što niža.
No, svi ti standardni, dobro poznati razlozi ne mogu ni približno objasniti drastičan popust pri određivanju cijene dionica Ine i HT-a.
Razlozi niže cijene ipak leže negdje drugdje?
- Točno! Normalno, svima je jasno, a neke Vladine dužnosnike to nije bilo ni sram javno priznati, da je razlog nerealno niske cijene u kvazipopulističkom politikanstvu koje nema veze s osnovnim ekonomskim načelima. Posljedice toga "inovativnog" pristupa određivanju cijene jesu osiguravanje instantne zarade građanima koji su sudjelovali u IPO-u te vrlo ozbiljno oštećivanje državnog proračuna, jer je IPO cijena dionice, i u slučaju HT-a i u slučaju Ine, po svim ekonomskim zakonitostima morala biti puno veća.
No, čak i ako prihvatimo da je oštećivanje državnog proračuna u korist zarade građana smislen cilj pri određivanju cijene i alokaciji IPO-a, način na koji je to Vlada učinila u IPO-u Ine i HT-a dovodi u pitanje ili njihove intelektualne sposobnosti ili njihove stvarne motive.
Na što ciljate?
- Teško je racionalno objasniti zašto bi i institucionalni investitori trebali dobiti poklon iz državnog proračuna.
Možda se nekakav polusuvisli argument može naći u slučaju mirovinskih fondova koji upravljaju novcem velika broja hrvatskih građana, ali kako objasniti uskraćivanje alokacije domaćim institucionalnim investitorima da bi se pogodovalo stranim fondovima, kojima se znatna količina dionica Ine, kao i dionica HT-a, alocirala po duboko diskontnim cijenama?
Drugim riječima, zašto bi porezni obveznici subvencionirali strane investicijske fondove? Zar ne bi bilo bolje da je taj novac, ako se Vlada već htjela razbacivati, poklonjen hrvatskim građanima ili barem institucijama?
Možda je bilo i drugih modela da se novac dodijeli građanima...?
- Ako je namjera bila pokloniti novac hrvatskim građanima, zašto je trebalo ljude tjerati da stoje u redovima za upis, dižu kredite u bankama i otvaraju račune za trgovanje dionicama kod brokera?
U cijelom tom procesu nastao je znatan transakcijski trošak koji se dijelom prelio u džepove bankara i brokera, a da i ne govorimo o ukupnu broju radnih sati izgubljenih u redovima i ostalim administrativnim procedurama.
Zar stvarno taj novac nije mogao biti poklonjen a da se pritom stotine tisuća hrvatskih građana ne natjeraju na ulogu sitnih preprodavača dionica? Zar ne bi bilo elegantnije i neusporedivo efikasnije IPO napraviti po pravilima struke i alocirati dionice najboljim ponuđačima po najvećoj mogućoj cijeni, uključujući i građane koji istinski žele kupiti dionice HT-a, te onda, ako je namjera takva, jednostavno dio prihoda od prodaje podijeliti građanima?
No, čak i ako je politički cilj bio motiviran filozofijom Superhika, da novac treba podijeliti samo onima koji mogu pokazati da imaju 38 tisuća kuna, moglo se i to napraviti, a da se pritom znatni iznosi ne poklanjaju stranim fondovima, bez stvaranja nepotrebnog transakcijskog troška i profita bankama i brokerima.
