Mosorov manifest
Par uvodnih riječi o meni. Ja u masu stvari ne vjerujem, a ni u one u koje vjerujem, nisam posve siguran. Nisam vjernik, ne vjerujem u boga (shvaćenog kao osobu ili osobe stvaraoce svijeta-i-svega-ostalog), štoviše, uvjeren sam da ga nema (nijedno od vjerovanja u njegovu egzistenciju ne doima me se, ne čini mi se nimalo elegantnim), ali kako priznajem da ne mogu dokazati da sam u pravu, pretpostavljam da me to čini prije agnostikom nego čistim ateistom. Volio bih reći da vjerujem u ljude, ali iskustvo proteklih 15-tak godina stvara mi sasvim opravdanu zadršku. Imaju ljudi potencijala, nismo mi tako loša vrsta, ali trebaju izuzetne okolnosti, i dosta vremena da bi se one ispoljile, a i tada samo kod pojedinaca. Ali govoriti o tim pojedincima je nešto sasvim drugo: imamo stvarno izvanrednih pojedinaca, a naravno i groznih šupaka. Ne mogu reći ni da vjerujem u sebe, jebi ga, jednog časa si faca na vrhuncu svijeta, a idućeg se, recimo, strmopizdiš niz stepenice i sjebeš trajno - kako ćeš u sebe vjerovati, kad si potencijalno podložan takvim promjenama? U šta još ne vjerujem? Ne vjerujem recimo u ove opsjenare na vlasti (ne sviđa mi se ni sam taj izraz - vlast, ali o tome drugi put), ne vjerujem ni onima u opoziciji, sve sama estrada i vrlo malo sposobnosti i integriteta, možda ih je 5% koliko - toliko upotrebljivih, neki samo jednokratno. Ne vjerujem da u političkom smislu idemo u pravom smjeru - ne vjerujem ni kormilaru, ni veslačima. Ali nadam se da se stvari još mogu promijeniti, iako tome ne pridajem velike šanse. I eto profila naivnog skeptika, cinika s ranjivim točkama, nekoga tko se spreman truditi za stvar koju unaprijed smatra prilično neostvarivom.  Ili smo možda kao klinci gledali previše kaubojskih? |
