moreplanina

utorak, 19.11.2024.

Via Adriatica 2 Ližnjan-Šegotići

Ovaj vikend smo nastavili Via Adriaticu.
Nastavljamo gdje smo zadnji puta stali, Ližnjan, uvala Kuje.

Današnja ruta je dužine cca 25 km i ide od Ližnjana pa do kružnog toka malo poslije mjesta Šegotići.

Opet Trio fantastico. Oni jesu fantastični, a ja ako ovo danas uspijem, oboriti ću vlastiti rekord.

Prošli put sam dobio žulj na peti pa sam dva dana prije pothvata išao skidati tvrdu kožu sa peta, pretpostavljajući da i od tvrde kože može doći žulj. Skidam tako ja žiletom tvrdu kožu sa pete pa malo sa palca, popusti mi koncentracija i jaoo.
Krv počne kapati, e baš sam kreten, skinuo sve do krvi. Kako ću sada na Via Adriaticu. Slično mi se dogodilo i kada smo išli na Triglav, večer prije sam čistio pete i to nije dobro. Koža je nakon toga osjetljiva, treba joj par dana da se oporavi.Evo drugi put sam ponovio grešku, ali ovaj put sam baš zahebo. Jedino što mogu je staviti flaster i trpiti bol.
Baš sam glava od kapuza, a na ovoj slici ima ih more smijeh

Staza ide 3,5 km uz more pa se diže na brdo Svetica ili Monte Madonna

Zanimljivo da je Svetica bila vojna baza koju su počeli još 1915 graditi Austrijanci, a bila je dio fortifikacijskog sustava glavne ratne luke Pule. Glavna funkcija objekta je bila zaštita Kvarnerskog zaljeva,
Na brdu su bila smještena 4 topa od 310 mm.

Jedna od 4 pozicije topa, vijci za fiksiranje su namazani antikorozivnim sredstvom za nedaj Bože, a nedaj Bože da ponovo bude trebalo.

Nakon odlaska Austrougarske 1918 bazu je koristila talijanska, NDH vojska, njemačka, američka, jugoslavenska i hrvatska vojska.
Brdo je visoko 88 m, a 30 metara ispod površine je složeni sustav kanala, tunela, prostorija gdje je bila mini vojna baza. Vojna baza je dograđena 1950-1960 g. u toku Hladnog rata i bila je 50 godina najstrože čuvana vojna tajna.

Danas su tuneli zatvoreni i nije više u funkciji.

Osmatračnica na Svetici

Pogled na jugoistok prema Lošinju, Osoršćici (588 m.n.v.), Unijama.

Pogled na sjeveroistok prema Koromačnu i Cresu.

Na Svetici nailazimo na drvo Planika ili Maginja

Ima lijepe, slatke , jestive plodove. Eto prilike za marendu. Ja sam se napucao crvenih bobica.

Staza dalje ide na sjeveroistok ponovo prema moru, ali je djelomično gotovo neprohodna. Označio sam taj dio na mapi.

Ipak smo nekako us pomoć GPS navigacije, pametnih satova, mobilnih aplikacija uspjeli doći do mora. Da nismo imali tih pomagala možda bi još i danas tražili izlaz iz te šikare. smijeh

Nastavljamo dalje uz more još 5 km.

Prva uvala je uvala Kale gdje malo sjednemo i odmorimo.

Dio puta uz more je i visoka gusta šuma Lovora i hrasta Crnike

Prije ulaska na šumski put i makiju sjednemo, odmorimo noge, popijemo pivicu i nešto prizalogajimo.
Dok se noge fuftaju cipela je dobila novu funkciju.

Tu završava "lungomare" i skrećemo na šumski put i makiju

Markacija nije baš česta

Opet smo se izgubili, jednostavno staza nestaje, sve je zaraslo u šikaru i bez modernih pomagala teško da bi izašli na pravi put.
Na mapi sam označio dio koji je zarastao i jednim djelom gotovo neprohodan.

Dalje pratimo trasu dalekovoda i dolazimo do luke Budava

Tu opet imam problem sa tabanima, stavljam dodatnu samoljepljivu elastičnu bandažnu traku i nastavljamo dalje.
Spuštamo se u uvalu Budava pa onda se opet dižemo makadamom prema Kavranu.
Evo nas u Kavranu i crkve sv. Jeronima

Prolazimo 20-deseti kilometar i opet problem, ovaj puta sa međunožjem. Počinje peći, od trenja i znoja. Kolege kažu da treba imati dječju kremu i prije tako dugog hoda namazati se. Meni je ovo prvi puta da toliko hodam i ebiga nisam znao, ali ću zapamtiti. Možda netko nešto nauči iz mojih pogrešaka i neznanja.
Trpi junače i hodaj dalje, doduše više sam hodao na široko kao kauboj. Ili kako se nekada znalo reći kao John Wayne.

Od Kavrana do cilja idemo po cesti i prolazimo kroz mjesta Pavićini i Šegotići.

Ne idemo danas kući ostajemo prespavati u blizini i sutra kolege nastavljaju Via Adriaticu. Plan im je prijeći od današnjeg cilja do Raše, 30 km.
Za mene je to previše i danas sam imao teškoća sa tabanima i međunožjem. Danas sam oborio vlastiti rekord 25 km. Sutra ću biti samo logistika.
Navečer butelja Žlahtine i roštilj, zaslužili smo.

NASTAVLJA SE

19.11.2024. u 23:01 • 7 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.11.2024.

Via Adriatica 1

Oni opet zvali, a ja opet išao. A što nebi.

Ideja je proći stazu Via Adriatica ili barem jedan njezin dio. Što je Via Adriatica? Morao sam se i ja informirati pa prenosim. Via Adriatica je staza duga 1070- 1100 km kreće iz Istre arte Kamenjak pa do granice sa Crnom Gorom Prevlake.
Staza prolazi preko najviših vrhova Hrvatske, preko nacionalnih parkova (Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica), tri parka prirode (Biokovo, Velebit, Učka), dotiče 12 rijeka. Staza je u blizini mora, a prolazi preko najvišeg vrha Hrvatske.

Prošli vikend smo izabrali prvu dionicu Via Adriatice od Arte Kamenjak do Ližnjana u dužini od 25 km.

Do rt Kamenjak postoje tri ulaza na svima je rampa. Mi smo izabrali ulaz kroz camp Premantura. Ovim putem je malo nezgodno jer moraš proći kroz kamp, do uvale pa uz visoki zid po uskom putu ispod zida. Sve zato jer je kamp ograđen. Možda je bolje izabrati srednji ulaz.

Iz kampa smo izašli kroz ovu gustu šumu pa uz ovaj visoki zid prešli na drugu kraj uvale.

Lijevo otočić Trumbuja, desno otočić Ceja, a u sredini Bodulaš.

I tako krećemo prema krajnjoj točki Istre i početku Via Adriatice.

Uvala Portić. Malo po škrapi, malo kroz borovu šumu.

Otočić Šekovac iz uvale Portić

Uvala Portić

Malo probijanja kroz nisko i gusto raslinje, mada se to na ovom dijelu ne vidi.

Nas trojica na najjužnijoj točki Istre, rt Kamenjak.

Uvala Velika Kolumbarica i spilja

Na rubu.

Pogled prema jugu i pučini mora.

U pozadini otočić Fenoliga (desno) i svjetionik Pomer (lijevo)

Senjal, iz doba Austrougarske od prije 150 godina i još stoji.
Služio je za određivanje brzine broda. Postoji niz ovakvih senjala (piramida) od Kamenjaka do Muzila.

Gledajući u valove i pjenjenje mora prisjetih se ljeta i stihova pjesme:

Samo more sve je znalo
I o tebi, i o meni
Ostali smo sve do jutra
Zagrljeni, zagrljeni

Zagrljeni mi smo bili
Onog časa, onog trena
Kad je pokraj mene prošlo
Tvoje lice, tvoja sjena

Zagrljeni, zagrljeni
Kamen gori, val se pjeni
Govorili nismo ništa
Zagrljeni, zagrljeni

Pomer u daljini, pogled sa druge strane.

Na poučnoj stazi Tragovima prošlosti

Bolje da me posere nego da me pojede smijeh

Na vrhu Gomile (74 m), najviši osvojeni vrh danas. Pogled n Fenoligu i Pomer iz drugog kuta, sa sjevera.

Ispod Gomile Austrougarska vojska je iskopala usjeke, tunele
Na Gomili je bila bitnica sa topom, a u podnožju reflektroska postaja i iskopana spilja kao sklonište.
Sve to za vrijeme Austrougarske.

Nije svjetlo na kraju tunela već nas dvojica, a ljepši smo straga nego sprijeda smijeh

Kroz usjek su vodile tračnice za prijevoz reflektora do reflektorske pozicije.

U podnožju Gomile, niže prema moru još ostataka vojnih utvrda, građevina.
1908. započeta je gradnja vojnog kompleksa, bitnice. Dužina kompleksa je bila 156 m. Na ovom mjestu je bila topnička središnjica sa strojarnicom i skladištem streljiva, barutanom. Navodno da je ispod zemlje bilo još tri kata.
Gradnja je završena 1916., a nakon prvog svjetskog rata cijelo je područje minirano i ne zna se pouzdano tko je to učinio, da li austrijske snage ili talijanske.

Napokon i oznaka Via Adriatica

Crkva sv. Agneze u Medulinu, možda i jedina crkva u Istri sa dva zvonika.

Nastavljamo prema Ližnjanu, a na putu nailazimo na spomenik u sjećanje na 60000 Istriana koji su prisilno odvedeni na bojišta u prvom svjetskom ratu od 1915-1918.
U podnožju su stihovi:

I otrt će bog svaku suzu od očiju njihovih.
I smti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti ...

Ovaj spomenik me je sjetio na stihove Darage Garveisa koje sam kao djete često iščitavao.

Omputa kad se j' šlo
šlo se je
judi su se pobrojili.
Zvala j' domovina.
Onputa kada se j' nazad hodilo,
jena vojska je negde ostala
za onisteh ki nisu prišli
na svoja tnala
ovde je znamen...

Drago Gervais

Onih 23 kilometra nisam ni osjetio, ali ovih zadnjih dva su me dotukli.
To je isto kao što me uvijek dotuče putna smijeh

Posljednjih par sto metara teško hodamo pa smo odlučili potrčati.
Baš smo pametni, kako se samo toga prije nismo sjetili rolleyes

Evo nas do Ližnjana, zapravo smo ga i prošli. Kraj današnjeg pothvata završava u uvali Kuje.

Toćanje nogu u hladnom moru došlo mi je ko budali šamar.

Dio preko Kamenjaka pa do Pomera je predivan, nakon toga prolazi se cestom kroz naselja i taj dio nije baš nešto. Ali čovjek se načudi i nasmije gledajući koje ideje ljudi imaju kod izgradnje kuća i izboru boja.

Sljedeći vikend, sljedeća dionica.
Živi bili pa vidjeli.

14.11.2024. u 22:15 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.11.2024.

Dolomiti 3 - Cima di Coldai

Treći dan avanture u Dolomitima.
Budim se ujutro, pogledam udesno, a ono nikoga u krevetu pored mene. Znam da je sinoć bio tu, poželili smo si laku noć, a sada ga nema. Ustajem, odlazim u blagavaonu, a on leži na kauču. Pitam ga: "Što je bilo?"
Kaže: " Pobjegao sam, nisam mogao spavati koliko si hrkao". A ja nisam ni znao da hrčem. smijeh

Doručkujemo, spremamo stvari i napuštamo apartman. Idemo istočno 15 min do mjesta Alleghe,

Mjesto je na lijepom alpskom jezeru. Uz obalu jezera postavljaju tržnicu, mi smo tu jer čekamo da se otvori trgovina u mjestu.

Nakon kupovine namirnica, idemo još par kilometara istočno do mjesta gdje nam je ishodišna točka današnjeg planinarenja.

Staza je duga cca. 9,5 km, ali ima dosta uspona 945 m.

Desno na slici je planinski masiv Civetta, a lijevo je naš cilj, vrh Cima di Coldai.

Evo nas u gustoj crnogoričnoj šumi sa prijašnje slike.

Nakon par sto metara bacamo pogled na parking od kuda smo krenuli.

Nakon cca. 2 km hoda pruža se prekrasan pogled na mjesto Alleghe i jezero Lago di Alleghe.

Nakon crnogorične šume staza nastavlja stjenovitim kanjonom, prilično je strmo i teško.

Opet pogled na Alleghe iz kanjona sa još veće nadmorske visine.

Prošli smo u nešto manje od dva sata 2,6 km i 700 metara uspona što je poprilično naporno. Kao da se 7 puta popneš Trsatskim stubama. Uskoro stižemo do platoa gdje ćemo se malo odmoriti pa nastavljamo dalje.
Kažem: "ne mogu, ostati ću dolje, vi idite, mene uopće ne interesira vrh".

Još samo par metara, uspuhan sam, dišem ko dupin, kukam, cvilim.

Onda u jednom trenutko preda mnom se stvori jezero kao iz bajke ( Lago di Coldai).

Ne mogu vjerovati. Zaboravim kako mi je, samo prije par trenutaka, bilo teško te hodam zadivljen i očaran prema jezeru.
Ne znam da li me je u tom trenutku ijedna žena mogla toliko zadiviti. smijeh

Tu sam mislio odustati, jer nas je čekalo još 260 m uspona do samog vrha.
Mislim se ako ostanem dolje morati ću pivu piti sam.
E neću piti sam, idem i ja na vrh te sam tako zbog pive i društva skupio posljednje atome snage i krenuo.
U meni je proradio dešpet pa sam pojurio kao sumanut prema vrhu,

Čak bih na vrh došao i prvi, zbog dešpeta i sumanutosti, ali sam pred sam vrh ugledao malo svetište pa sam zastao i pomolio se.

Piše ovako:

Pomozi nam, o Gospo od stijena,
da svakodnevno kročimo putem dobrote, putem ljubavi prema Bogu i prema bližnjima.
Podrži nas u teškim trenucima i pruži nam zaštitu od svake opasnosti za dušu i tijelo.
Pomozi nam da budemo snažni poput naših planina,
čista srca poput našeg snijega, čvrsti i postojani u vjeri poput naših stijena.
Bdij nad svakim od nas, nad našim obiteljima i našim voljenima.
I s visine ovih vrhova blagoslovi naše domove, naša sela i naše gradove.

Amen

Uspon prema vrhu je jako strm pogotovo pred sam vrh gdje moraš ići četveronoške. Pred vrhom su nestabilne stjene i moraš paziti da ne napraviš odron i ugroziš kolegu ispod sebe.

Poslije smo vidjeli da je staza do vrha namjenjena ekspertima. wink
Zato prema vrhu i nije bilo gotovo nikoga.

Sa vrha se pruža predivan pogled na Civettu i ledenjačko jezero Lago di Coldai.

Nakon što smo nešto prezalogajili, popili pivu i odmorili krećemo dalje nizbrdo prema odmorištu Rifugio A. Sonino al Coldai

Spuštamo se dalje prema mjestu od kuda smo krenuli

Hodamo po strmim livadama koje su po zimi skijaške staze.

Jedna panorama za kraj

Tu završava trodnevna avantura po Dolomitima.
Morate to doživjeti. Veliko hvala kolegama koji su mi omogućili da ovo doživim.

The End

11.11.2024. u 23:06 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 05.11.2024.

Niska zemlja

Prošli tjedan sam malo otputovao u Nizozemsku, odnosno grad Nijmegen. Možda nije toliko poznat kao ostali gradovi u Nizozemskoj, ali smatra se da je najstariji grad u kraljevini. Osnovali su ga rimljani u prvom stoljeću nove ere, zapravo je na ovom mjestu bio vojni kamp gdje je jedno vrijeme boravila rimska 10. legija Blizanac. Oko kampa se je počelo stvarati selo i tako je sve počelo.
Zbog blizine njemačke granice i strateškog položaja u drugom svjetskom ratu je prvi grad koji je pao u njemačke ruke.
Zbog puno rijeka i kanala te relativne blizine oceana česta je niska naoblaka pa se sunce rijetko probije.
Grad leži na rijeci Waal koja u gornjem toku i drugoj državi nosi ime Rhein ili ti po naški Rajna.

Gotovo sve kuće su napravljene os tamne cigle i meni izgledaju prilično lijepo.

Grad je pun zelenila i prepun bicikala i biciklističkih staza.
Jednu biciklu sam i ja unajmio, ova plavo žuta. Izgleda kao poštarska, ali nije. smijeh To su bicikle koje se mogu unajmiti uglavnom na željezničkim stanicama, ali za to je potrebno imati OV-Chipkaart.

Ulaz na željeznički most preko Waala

Pogled sa željezničkog mosta prema gradu i rijeci Waal.

Most nije samo željeznički, biciklističke staze su svugdje i sve je podređeno biciklistima

Mistična maska rimskog konjanika na umjetnom otoku Veur-Lent

Grad obiluje zelenilom, ali se mogu izdvojiti dva parka.
Valkhofpark sa Sint Nicolaaskapel ( kapela svetog Nikole) kao jedna od najstarijih građevina od cigle u Nizozemskoj

i ruševine Barbarossa. Ruševine Barbarossa su ruševine crkvice koju je dao sagraditi Karlo Veliki.

Drugi park je Kronenburgpark sa ostacima srednjovjekovnih zidina i tornjem.

Oni su već ukrasili grad. Inače ovaj trg se zove Grote Markt

I u ovoj niskoj zemlji sam ipak pronašao neke brežuljke po kojima se može prošetati. Na kraju je to ispalo 15 km pješačenja i još 17 km bicikliranja.

Nedaleko grada je lijepa staza kroz šumu koja dijelom prolazi uz samu njemačku granicu.

Šetnicom se prođe preko brijega Duilvesberg ili u prijevodu Đavolje brdo (75,9 m.n.v.). Zanimljivo da je ovo područje jedino koje je do danas ostalo u vlasništvu Nizozemske, a aneksirano je Njemačkoj nakon drugog svjetskog rata.

Ovu nedjelju je začudo bilo sunčano.

Šetnica djelom prolazi kroz mjesto Beek-Ubbergen, gdje je lijepa crkva u njihovom stilu

U mjestu je i perilo sa skulpturom žene koja pere robu, za sjećanje na dane kada se roba prala na ruke. Tko bi rekao da su i oni na ruke prali robu. :-)

Prolazak uz samu granicu, desno je Njemačka, a lijevo Nizozemska. Baš sam gledao gdje je trava zelenija. :-)

Imao sam priliku ići i do grada Utrechta koji je vlakom od Nijmegena udaljen cca. 1:15 h. Utrecht je nekada bio glavno središte Nizozemske dok tu ulogu nije preuzeo Amsterdam.
Vlakovi su točni, često voze i relativno su brzi. Kartu je moguće kupiti na kartomatima i preko njihove mobilne aplikacije NS, čak i bez prijave (anonimno). Nakon toga ulaziš na željezničku stanicu sa QR kodom koji je na mobitelu ili karti. Na aplikaciji se vide sve potrebne informacije o željenoj vožnji. Autobusima je isto vrlo lako putovati. Kod ulaska u "pravi" autobus jednostavno se prisloni bankovna kartica na POS uređaj kod ulaska i kod izlaska iz autobusa.

Uglavnom u svim gradovima željeznička stanica je vrlo blizu autobusne stanice, sve je na ruku.
Kod izlaska iz vlaka u Utrechtu nakon moderne i lijepe željezničke stanice odmah se ulazi u veliki trgovački centar. Nažalost nisam pregledavao čega sve ima, već sam samo prohodao kroz njega prema centru grada. Nakon izlaska iz trgovačkog centra gotovo si u centru Utrechta.
Kod izlaska iz trgovačkog centra je trg i tog dana je tu bila tržnica. Najviše su mi se dojmili štandovi sa raznim vrstama sireva.

Nakon par sto metara dolazi se do kanala koji prolazi starim djelom grada. Uz kanal je mnoštvo barova i restorana.

U starom gradu je najuočljiviji i najzanimljiviji Domtoren (toranj nekadašnje kršćanske crkve). To je ikonski simbol grada. Crkva je srušena, što od napada na grad, što od velikih nevremena. Toranj je ostao, naravno uz brojne restauracije. Svakih pedeset godina se raestaurira. Imali smo sreće da je bio bez skele te ga je bilo moguće vidjeti u punom sjaju. Izgradnja tornja je započela 1321. g. i trajala je više od 60 godina. Toranj je visok 112 m i najviši je crkveni toranj u Nizozemskoj. Kroz 700 godina povjesti prolazio je kroz razne faze. Prva restauracija bila je prije 500 godina. Do vrha tornja je 465 stepenica, a u toranj je ugrađeno 65 crkvenih zvona.
Tko se želi popeti na toranj i vidjeti ga iznutra treba kupiti kartu preko interneta na vrijeme (nekoliko dana unaprijed). Nažalost nije bilo karata kada smo mi došli pa nismo vidjeli toranj iznutra niti bacili pogled sa njega.
Moguće je vidjeti i Domunder, a to su arheološke iskopine pod zemljom, ali nažalost niti za njih nije bilo više karata.
Nasuprot Dom tornja je predreformacijska gotička crkva u koju je slobodan ulaz.

Inače stari dio grada je kompletno opasan kanalom. Nakada je služio za lakšu obranu grada od napada neprijatelja.
Uz kanal okolo starog grada je šetnica i parkovi.

Bili smo u Muzeju željeznice. Zgrada stare željezničke stanice je gotovo kao i naša željeznička u Rijeci. Ova je van funkcije od 1939. g., a naša se neda godinama svojim. smijeh

Muzej je velik i može se vidjeti raznih lokomotiva i vagona iz svih vremenskih razdoblja.

Tu je čak i jedan vagon najčuvenijeg vlaka u povijesti željeznice Orient Expressa.

Šečući gradom naišli smo na veliku impresivnu zgradu. Gledam ljudi ulaze i izlaze u velikom broju. Mislim se sigurno je trgovački centar, kažem idemo pogledati.

Uđemo u predvorje, a ono nema trgovina. Vidim neki stolovi, a na njima nema čaša ni boca, umjesto toga laptopi, knjige.
Pa gdje sam ja to došao?

Knjige, knjige i knjige na tri kata, dosta ljudi, i staro i mlado. Kod nas je ovako samo u trgovačkom centru.

Na kraju lijepog dana treba nešto i pojesti. Izabrali smo kineski restoran sa dobrim recenzijama. Često je u kineskim restoranima tamno, barem u kojima sam bio, a ovaj me impresionirao vedrim bojama i puno svjetla.
Hrana je bila odlična.

Nakon nekoliko lijepih dana boravka u Nizozemskoj došlo je vrijeme da idem kući. Letim iz Eindhovena za Zagreb, let je u 9:25. Prvi vlak iz Nijmegena je u 6:08 sa presjedanjem u 's-Hertogenboschu.
Ustajem u 4:20, sjedam na biciklu u 5:20 i na 4°C vozim 6 km do željezničke. Brrrrr...

THE END

Oznake: subota

05.11.2024. u 19:20 • 2 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 27.10.2024.

Sa brijega na more

Nakon serije izleta u šume i planine, zaželio sam se malo mora.
Dok još nije jako zahladilo treba iskoristiti i dočekati jutro na sidru.

More je skoro ko uje.

Hitil san Španjolca va more ma nisan niš ćapal. Španjolac vam je tip peškafonda, a ne pravi španjolac.
Da ne bi misleli da hitan judi va more ha, ha. smijeh

Zalazak sunca na moru uvijek je romantičan. Ne, ne za romantiku je potrebno dvoje pa bih trebao reći da je predivan.

Zora se budi, a naša velebna planina u oblacima.
Šteta što je oblačno pa se ne vidi izlazak sunca.

Izdali me prijatelji, izdale me žene, ali ipak nisam sam.

Kafe na krmi

27.10.2024. u 08:45 • 6 Komentara • Print • # • ^

subota, 26.10.2024.

Dolomiti 2 - Viel dal Pan

Drugi dan avanture u dolomitima. Danas nam je plan prepješačiti od 12-15 km planinskim masivom prekoputa Marmolade.
Od apartmana u Sottoguda do gondole nam je 20 km.
Jučer smo kasno stigli u apartman, trgovine nisu radile, a ja nemam hrane. Nisam se pripremio misleći lako ću kupiti. Trgovine zatvaraju ranije nego kod nas, a ujutro rade tek od 8h.
U smještaju nas upućuju u malu trgovinu u mjestu koja radi od 7:30, uff eto spasa. Opskrbljujem se sa hranom, vodom i krećemo prema Canazei.

Iz mjesta Canazei dižemo se gondolom do Col di Rosc (2382 m.n.v.), od tuda krećemo "nanoge".

Sa Col di Rosc kuda god pogledaš pruža se predivan pogled
Pogled prema vrhovima Sasso Lungo (3181), Plan del Sass (3054)

pogled prema vrhu Piz Boe (3152)

pogled prema planinskom masivu Marmolade

sjenoviti Trio Fantastico

Kraj Rifugio Belvedere umjetnička instalacija

Rifugio Baita Fredarola (2370)

pogled unazad prema Col di Rosc, Rifugio Belvedere, Rifugio Baita Fredarola

Krajolik je toliko veličanstven i bajkovit da se osjećam kao da smo tri Hobita na veličanstvenom putovanju.

Rifugio Viel dal Pan (2432)

Uskačemo u pomoć i zaljubljenima

Još jedan pogled na Biz Boe u oblacima

Idemo tamo gore Sass Ciapel (2557)

Blizu smo, ali treba nam odmor da se rekuperiramo.

Otvaramo ruksake, vadimo hranu i pijaču.
Nazdravljamo našem pothvatu.

Jedemo i pijemo sa pogledom na Marmoladu.

Marmolada u svim pozama osim erotskim.

Nakon odmora idemo na Sass Ciapel (2557)

Sa vrha je predivan pogled, ali ne možemo vječno ostati gore. Moramo se i spustiti. Spuštanje je prilično strmo,ali ča je to za nas mladiće.

Prošli smo Rifugio Luigi Gorza i gledamo u vrh Mesola (2727), ali se ne odlučujemo popeti. Bilo bi nam previše, a i gore je nešto zahtjevnija ferata sa visećim mostom.
Dobijam žulj na peti, boli me sve više. Srećom kolega ima elastičnu bandažnu traku koju ljepim preko cijele pete i to me spašava. Nastavljam dalje.

Pogled na Mormoladu iz još jednog ugla.

Evo nas i do posljednjeg odmorišta Rifugio Padon.
Tu se vije, između ostalih, i naš barjak. Odlučili smo tu nešto i pojesti za kraj predivnog dana.

Nakon Rifugio Padon počinjemo se spuštati prema jezeru Lago di Fedaia i prijevoju Passo Fedaia gdje kolega odlazi autobusom po auto.

Odlazimo u apartman na zasluženi počinak. Prije počinka malo kulinarskog umjeća i skuhamo paštu sa salsom.
Sutra nas čeka nova avantura.
Otišli smo iz Rijeka sa teperatura blizu 40°C, a ovdje je ujutro 12°C , a preko dana do 25°C, fantazija.
Post pišem kao da se to događa sada, ali bilo je prije 3 mjesca. Gledam fotografije, biram ih za post i divim se, gotovo da ne vjerujem da sam bio tamo.
Ovo je prvi post kojeg pišem sa mora, na sidru.

Jedna panorama za kraj.

" TO BE CONTINUED "

26.10.2024. u 18:40 • 2 Komentara • Print • # • ^

subota, 19.10.2024.

Dolomiti 1 - Cinque Torri

Polovica srpnja, živa na termometru obara rekorde, more toplije nego ikada. Dvojica kolega zovu da idemo u Dolomite. Zašto ne.
Ne znajući, mislim umrijeti ću tamo od vrućine, ali nema veze.
Krećemo iz Rijeke oko 4 h ujutro. Treba stići do destinacije i još cijeli dan hodati. Ja nemam pojma gdje idemo, znam samo da su Dolomiti, Italija. Poput paketa sam.
Dečki su sve isplanirali, organizirali, rezervirali hotel, ne znam što reći. Blago meni.
Avantura će trajati 3 dana sa dva noćenja. Nemam pojma što me čeka.

Prolazimo Cortinu d'Ampezzo, to mi je poznato iz priča skijaša. Vozimo se do prijevoja Passo Falzarego (2117) koji je 17,5 km od Cortine, tu parkiramo i krećemo.
Kod nas nesnosne vrućine, a ovdje divota.

Plan je popeti se na vrh Croda Negra (2518 m.n.v.) zatim na Averau (2648 m.n.v.), prošetati se do Rifugio Nuvolau (2575 m.n.v.) te se spustiti do Cinque Torri.

Prtiš se,
Teško je,
Boli te,
Pomalo te i strah,
Onda se obrneš i
Kakova divota.
Lepo je da ti je žal umret.

Evo nas na vrhu Croda Negra (2518 m.n.v.)

Pogleda prema Cinque Torri i desno na Averau (2648 m.n.v.) našu sljedeću destinaciju

Gužva na ferati za Averau. Ovo mi je prva ferata u životu. Navlačenje opreme na sebe. Ne znam gdje ide ruka, a gdje noga. Ajde kacigu sam znao gdje staviti.
Bilo mi je malo nelagodno u početku, ali kada sam krenuo bilo je fora. Svaki početak je težak.
Ferata je mjesto za penjanje koje zbog sigurnosnih razloga i pomoći ima sajlu koju drže klinovi. Ima raznih težina ferate. Od opreme je potreban penjački sigurnosni pojas, kaciga i rukavice su poželjne.

Pogled na Cinque Torri sa Averau.

Rifugio Nuvolau (2575 m.n.v.)
Kolone ljudi idu gore.

Ovaj Averau izgleda kolosalno.
Ne mogu vjerovati da smo bili na njemu.

Spuštamo se sa Nuvolau prema Cinque Torri

Cinque Torri oli ti pet tornjeva.

Za vrijeme prvog svjetskog rata tu je bila talijanska linija obrane pa su napravili muzej na otvorenom.

" Od samog početka Prvog svjetskog rata, kada je talijanska vojska napredovala prema Val Badiji duž Velike ceste Dolomita od Cortine do prijevoja Falzarego, strateška važnost područja 5 Torri odmah je postala jasna.
Talijanska vojska zauzela je položaje u području 5 Torri početkom lipnja 1915.; trupe su bile smještene u rupama iskopanim ispod stjenovitih zidova ili gdje god je bilo moguće naći zaklon.
Odmah je započeo naporan i težak rad; izgrađeni su rovovi i položaji, postavljene telefonske linije i terenski telegraf, skladišta za hranu i streljivo, skloništa za životinje i staje.
Ovdje je bilo postavljeno sjedište talijanske planinske artiljerijske skupine; ogromni mornarički topovi, koji su mogli ispaljivati granate promjera 30 cm."
izvor podatka https://cortinadelicious.it/EN/p53-The-5-Torri-Front

Mjesto za okrijepu. Cijene su, rekao bih, sasvim normalne.

Koma sam, a treba doći još i do auta.

Još jedan pogled, na odlasku, prema tornjevima i spuštanje do auta.

Prošli smo 20 dugih kilometara, za poludit.
U početku sam se divio ljepoti Dolomita, a sada mi nije ništa lijepo i nije mi ni do čega.
Jedva čekam doći do auta i obuti japanke.

Noćimo u mjestu Sottoguda, cca 5 km istočno od Marmolade i 25 km od prijevoja Passo Falzarego. Apartmani Sol&Nef.
Sutra nova avantura, Viel Dal Pan.

TO BE CONTINUED

19.10.2024. u 20:45 • 6 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 13.10.2024.

Perun

Jučer je pao izbor na vrh Perun (880 m.n.v.) ponad Mošćenica na planini Učki. Dan je predivan, sunčan topao, cijeli dan u kratkim rukavima.

Zašto Perun? Zato jer smo 21.rujna bili na "Perunovim danima" festivalu starih zanata. Tom prilikom smo hodali od Mošćeničke Drage do Trebišća, ali nismo bili na Perunu. Mitska priča i predstava o Perunu su me toga dana zaintrigrirali i morao sam se uzverati gore dok mi taj doživljaj performansa i predstave ne izblijedi.

Auto parkiramo 100 m prije Mošćenica i krećemo prema Mošćenicama,

zatim Malinarskim putem prema Trebišćima.
Zač Malinarski put? Zato aš je va Trebišćima malin na vodu (vodeni mlin).

Pogled na Mošćenice i Mošćeničku Dragu sa Malinarskog puta teško je opisati riječima, treba to doživjeti.

Na putu ima nekoliko malih kapelica.

Nakon jednog zavoja odjednom primorska vegetacija prelazi u kontinentalnu, šumu bukve

Evo nas u zaseoku Trebišća. Smještena su duboko u kanjonu, okružena gustom šumom. Pored teče potok i stvara slapove.
Zimi, nekoliko mjeseci ovdje uopće ne dopiru sunčeve zrake.
Ovo je mitsko mjesto pa je obnovljena starina prenamjenjena u muzej slavenske mitologije.

Fotografija sa "Perunovih dana" 21. rujna 2024.

Malin

Mlin iznutra, fotografiran na "Perunovim danima" 21. rujna 2024.

Marun

U Trebišćima je dječji park koji je probudio dijete u meni pa sam se malo poigrao.

Od Trebišća do Peruna nastavljamo mitsko-povijesnom stazom.
Dio staze do Potrebišća je strm i malo naporniji. I obrve mi se znoje.

Kakvi to mitovi? U ovom postu ću vam ukratko pokušati dati neke odgovore.

Vrh Perun je dobio ime po staroslavenskom vrhovnom bogu Perunu. Stari slaveni, zapravo Hrvati, kada su došli na ova područja zatekli su romanizirane Liburne, koji su već bili na kršćanstvu.
Naravno Slaveni nisu odmah prihvatili kršćanstvo već su imali svoja vjerovanja i bogove. Sa vremenom Slaveni su se asimilirali ( možda i pobili Liburne) i prihvatili kršćanstvo, ali je slavenski jezik ostao do dana današnjeg.
Iz toga doba postoje priče, mitovi i legende.

Perun vrhovni bog, bog neba i vatre, gromovnik ( upravlja gromom i munjom), bog ratnika.

Veles bog vode, zemlje, podzemlja, najljuči protivnik Peruna. Nihova borba neprestano utječe na živote ljudi, izmjene dana i noći, izmjene godišnjih doba.
Veles mjenja obličja pa je ponekad u obliku zmije, ponekad zmaja, sa rogovima i dugom bradom

Veles u muzeju (fotografirano 21. rujna)

Mokoš boginja plodnosti, zaštitnica žena, majka, Perunova supruga, ljubavnica, preljubnica. Stvara ravnotežu između Peruna i Velesa, a ujedno razlog svađa i borbi između njih.
Prema vjerovanju svake noći, kada je sunce zašlo ka podzemlju, Mokoš je odlazila Velesu i bila njegova ljubavnica. Isto bi tako šest mjeseci u godini odlazila Velesu u kraljevstvo mrtvih što je utjecalo na (simboliziralo) izmjenu godišnjih doba.

Na Perunovim danima smo prisustvovali sadnji sadnice hrasta. Hrast u staroslavenskim vjerovanjima predstavlja sveto drvo.
Izgleda da se primilo i lijepo su ga zagradili.

Hrast prolazi cijelim muzejom.

Suhozid u obliku zmije, koja predstavlja Velesa

Na stazi prema Perunu su kamene ploče koje pričaju priču. Ova govori o zmiji (Velesu) koju će Perun poraziti.

Na stazi od Trebišća do Peruna na zaravni smjestilo se napušteno selo Potrebišće. Okruženo livadama, pašnjacima, a možda su nekada bila polja i žitnice.
Da li su tu ljudi živjeli samo ljeti ili tijekom cijele godine, tko će to znati?

Riješili smo i zagonetku veleh dreki po putu

Suhi Vrh (1335 m.n.v.) prema slavenskoj mitologiji rezervirano samo za bogove. Gore nisu smjeli ići ljudi.

Pred vrhom drveni totem, a predstavlja boga Peruna

Evo nas na vrhu

Vrh je šumovit pa se sa njega pruža pogled samo prema Istri. Vide se vrhovi Sisol (834), Brgud (906), Balin (887)

U povratku, zbog guste šume, nema puno mjesta sa lijepim vidikom, ali ipak evo jedno.
Pogled na Cres, Lošinj, Osoršćicu, a vide se Krk, Plavnik, Velebit.

U zaseoku Marići lijepo obnovljena mala crkvica sa vanjskim oltarom.

Stazom se prođe i pokraj Kapele sv. Križa i kalvarijom

Povratak u Mošćenice.

Cijelim putem vrlo lijepa staza, nije teška. Putem se nešto i nauči, potakne na razmišljanje ili na Googlanje.
Lijepo provedenih 5-6 sati.

13.10.2024. u 08:36 • 7 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 07.10.2024.

Povratak

Moje prvo planinarenje u životu bilo je upravo na ovu planinu. Bilo je to prije mnogo ljeta, u drugom ili trećem razredu osnovne škole.
Duboko mi se urezalo u pamćenje pa se planinarskog doma, penjanja na vrh te pogleda sa vrha prema domu sjećam kao da je bilo jučer.
I evo me opet, vratio sam se ljepotama Risnjaka.

Izabrali smo ovu nedjelju jer je po prognozi vedra i sunčana. Krećemo iz Rijeke i gledamo kako se nad Gorski kotar nadvila kapa oblaka, ali idemo kad smo već odlučili. Možda se razvedri tijekom dana.
Starom cestom smo se uputili prema Gornjem Jelenju, skrenuli za Crni Lug te u Crnom Lugu lijevo prema nacionalnom parku Risnjak. U Beloj Vodici je uprava nacionalnog parka i odlučili smo se da idemo Horvatovom stazom, a ona upravo kreće od tuda.

Horvatova staza dobila je ime po hrvatskom botaničaru Ivi Horvatu, na čiji je prijedlog Risnjak proglašen nacionalnim parkom 1953. g.
Duga je navodno 8850 m, sa visinskom razlikom od 738 m. Vratiti ćemo se stazom preko Markovog brloga koja je duga 8950 m.

Suvenirnica na početku staze koja još ne radi jer je 8:30.

Lagano rosi, ali odlučno krećemo. Pitam kolegu je li ponio zviždaljku za medvjede.

Na početku je lijepa šumska cesta a kasnije prelazi u pravi planinarski put.

Nakon par kilometara dolazi se do Vučje jame.

Velika je vlaga, vjerojatno 100%. Praktički smo u oblaku, u onom istom kojeg smo vidjeli iz Rijeke.
Sve je mokro, a najviše ja. Obukao sam hlače još iz vojske, čisti pamuk i odlično upija vodu.
Hodam prvi, sa svakog lista pokupim vodu, sa svake grane paučinu. Gledam iza kolegu, suh, bez paučine na licu. Blago se njemu.
Pita me:" Hoćeš da ja idem prvi", kažem " Ne treba, mogu ja" Baš sam bedak.

Evo nas pred Schlosserovim domom, nažalost dom je zatvoren. Zapravo je sramota da je dom u nacionalnom parku zatvoren, a ima dosta posjetitelja. Navodno je devastiran.
Dom je nazvan po dr. Josipu Schlosseru Klekovskom koji je bio prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva (1874).

Nakon malo odmora i fotkanja pred domom upućujemo se na sam vrh Risnjaka (1528 m.n.v.).
Počelo je puhati, rosi kišica, hladno je. Oblačim vjetrovku i krećem.

Put do vrha je mokar, blatnjav, sklizav. Trebam visoko dizati noge, a ne mogu jer su hlače mokre. Toliko su teške od vode da mi padaju.

Evo nas na vrhu, ali ništa se ne vidi, u oblaku smo. Inače sa vrha je prekrasan pogled na dom, ali ne i danas.

Vadimo sendviče, banane, kekse. Napokon je i to došlo na red. Kolega od samog polaska sanja sendvič sa mortadelom u ruksaku. Stalno govori kako mu miriše mortadela.
Kažem mu:" Nemoj misliti na mortadelu"
I evo ga napokon žvače taj dugo sanjani sendvič. Na kraju je pojeo sva tri, nije mogao odoliti.

Pogled na dom na povratku sa vrha

Krećemo nazad i bacamo pogled na dom.

Na putu srećemo drvene toteme sa zapisima. Ima više ovakvih totema od Vilja do doma i na svakom je zapisan dio ljubavne priče.

Priča je najvjerojatnije goranska legenda koju je Mladen Kušec u knjizi Goranove priče i zapisao, a ja vam je prenosim ovdje.
Priča je nastala u davno doba kada su vile i ljudi zajedno živjeli, a ide ovako.

„Vile su se zvale Goranke, a selo u kojem su živjele Vilje. Osim u svojem ljupkom Vilju, vile su se voljele
zabavljati u Viljskoj ponikvi, sočnoj dolini punoj cvijeća, a posebna radost bila im je popeti se na Viljsku
stijenu i odatle gledati svu ljepotu prirode koju je Bog obilno podario ovome kraju. S Viljskih stijena
vidjelo se na sve strane, ali najvažnije i najzanimljivije bilo je ispod Snježnika gledati Srebrna
vrata. Prema vilinskoj legendi kroz Srebrna vrata doći će u ovaj kraj najveća ljubav.
Doći će mladić koji će se zaljubiti u vilu, a ona u njega.

I samo ime Srebrna vrata bilo je zanimljivo, a priča o tome da će kroz ta vrata doći ljubav, bila je posebna.
Vilama je zabranjeno zaljubiti se u čovjeka, a ako se to dogodi, kazna je strašna. Vile moraju otići u
progonstvo i ne mogu sačuvati vilinska svojstva. Unatoč tomu vile su dolazile na Vilinske stijene
i kriomice gledale hoće li se taj mladić zaljubiti baš u njih. Nadale su se da će upravo one naći tu
veliku ljubav. Prolazilo je vrijeme i sve što se događalo kod Srebrnih vrata i oko njih bilo je
manje-više uobičajeno i vile i bilje i životinje živjeli su, reklo bi se, mirno.
A onda, tko zna odakle, privučeni ljepotom šuma i livada, u taj gotovo zaboravljeni
raj na zemlji došli su ljudi. Prvo su se čudom čudili da takva ljepota postoji na
kugli zemaljskoj, a kad su shvatili da im taj kraj u svako doba godine nudi svoju
ljepotu i svoje plodove, odlučili su tu zauvijek ostati. Možda zbog planina, možda
zbog vila Goranki, kraj su nazvali Gorski kotar, stanovnike Gorani, a stanovnice
Goranke, imenom vila, jer su bile jednako lijepe.

Došljaci su bili vrijedni i pošteni ljudi, pa su zvijeri, ptice, ribe, šume i livade, cijeli
taj kraj, čak i njegove vile, osjetili sreću i zadovoljst vo što su zauvijek ostali.
Dugo se ništa posebno nije događalo. Ljudi su radili, gradili, putovali, ženili se,
rađala su se djeca. Za to vrijeme mnogo je putnika prošlo kroz Srebrna vrata, a
proročanst vo o velikoj ljubavi nije se ispunilo. Onda je jednoga dana pred Srebrna
vrata došao mladi pastir. Želio je stado odvesti na planinu punu sočnih pašnjaka.
Dok je prolazio kroz Srebrna vrata, ugledao je neobične stijene koje kao da su ga
dozivale da ih posjeti. Pastiru koji je cijeli život provodio u prirodi, ovaj se zov
učinio posebnim. Jer nikada do sada u sebi nije osjetio takav poziv. Dugo je odolijevao,
ali nešto ga je snažno vuklo prema stijenama. Njegovo je srce iz dana u dan
bilo sve uznemirenije. Da zatomi poziv, zabavljao se tako da je prema drveću dijelio
imena šumama i šumarcima. I uskoro taj kraj ljudi su zvali kako ga je mladić nazvao:
Jelvina, Leska, Tisovac, Bukov vrh, Smrekovac, Javorov vrh.

I tako je prolazilo vrijeme. Jednoga dana pastir nije odolio pozivu.
Na Vilinskim stijenama ugledao je vilu. Igrala se s oblacima.
Onog trenutka kad je ugledala pastira, zaljubila se u njega.
Iako je znala da je ljubav prema čovjeku u svijetu vila najveći grijeh, ljubav joj se
dogodila. Tog trenutka i mladić se zaljubio u nju. Vila glavarica, koja je sve to vidjela,
uzme čarobni štapić odluke i zaljubljenu vilu pret vori u zvijer koja do tada nije postojala u
Gorskom kotaru. Učini je risom, divljom mačkom, a njezino srce začara da se više nikada
ne može zaljubiti i protjera je u gorske šume.

Gledajući što se događa, kako vila glavarica kažnjava njegovu ljubav, mladić,
ispunjen ljubavlju, pretvori se i sam u risa.
Kad su to vidjela druga šumska bića, sva su se odmaknula od njih. Nemajući prijatelja,
znajući da više nikada nikoga ne mogu voljeti, dvije divlje mačke zagrljene
zauvijek odoše u planinu u kojoj, sami sebi dovoljni, i danas zajedno žive. Za
sjećanje na njihovu vječnu ljubav, Gorani planinu, njihov dom, prozvaše Risnjak.
Njihova neizmjerna, ali nedopuštena ljubav sačuvala se u vjerovanjima do dana
današnjeg. Zbog divlje, nedirnute ljepote i divljine, zbog davno zabranjene ljubavi,
želeći da se prava ljubav i ljepota zauvijek sačuvaju, planinu Risnjak ljudi proglasiše
Nacionalnim parkom prirode. Risovi tu i danas žive uvijek u paru. I u najtamnijoj
šumi rijetko ćete ih sresti, uostalom kao i pravu ljubav.“

Mladen Kušec

Možete ići stazom od Vilja do Risnjaka i sami pročitati priču sa totema, ako meni ne vjerujete.

Napokon se počelo vedriti i probijati sunce

Evo nas i kod Medvjeđih vrata

Tu se čak pruža pogled na more

Skrećemo lijevo i opet ulazimo gustu goransku šumu te nestaje sunca.

Prolazimo pored Markovog brloga. Marko nije medvjed kao što sam ja mislio, nego je čovjek Marko Turk.
On je kao pustinjak živio u ovoj šumi i ovdje imao kolibu (brlog). Piše da je pripitomio medvjeda.
Ostatak priče morati ćete sami pročitati sa ploče kraj Markovog brloga.

Putem prolazimo i poučnom stazom Leska i nakon 7 sati stižemo do mjesta od kuda smo krenuli.

Kolega je na kraju malo razočaran jer je mislio da će šuma biti u jesenjskim bojama pa kaže da se moramo vratiti za 15 dana.
Tko zna možda se i vratimo.

Oznake: vruća

07.10.2024. u 19:38 • 2 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 02.10.2024.

Triglav

Triglav, ali nije baš Triglav već neki drugi vrhovi u Triglavskom narodnom parku.

Izazovno, naporno, teško, opasno.

Bio je početak rujna ove godine i dobio sam poziv od kolege da se pridružim trojici planinara u avanturi po Triglavu.
Od Mojstrane smo se uputili prema Zgornjoj Radovni te malo prije mjesta ostavili auto uz cestu i započeli dvodnevnu avanturu.

Entuzijastičan početak avanture

Prvih 4,8 km lagana je šetnica kroz šumu, a onda počinju znoj i patnja. Sljedećih 4,6 km napravi se, meni do tada, nevjerojatni uspon od 1440 m visinske razlike.

Pogled na dolinu od kuda smo krenuli.

Prvi nam je cilj popeti se na Spodnju Vrbanovu špicu pa grebenom preko tri vrha doći do konačnog cilja Visoke Vrbanove špice. Uspon je težak, dio ideš na sve četri, dio je ferata. Moram paziti gdje stajem, jer ako napravim odron ugroziti ću kolege koji su ispod mene. Na vrhu ćemo malo odmoriti, pojesti sendvič, popiti pivu i zaboraviti na svu patnju koju smo prošli do vrha. Kako se približavamo vrhu u daljini se čuje grmljavina, nakupljaju se oblaci, grmljavina je sve bliže. Kolega mi ozbiljnim glasom govori da ne bi bilo pametno ostati na vrhu i odmoriti već čim prije pobjeći sa vrha. "Mnogi su poginuli od groma u ovim planinama" kaže on. Mislim se ništa od mog sednviča i pive.
Osvajamo prvi vrh Spodnju Vrbanovu špicu (2294 m.n.v.), nema zaustavljanja, nastavljamo dalje po grebenu. Spuštaš se, pa dižeš, pa opet spuštaš pa opet dižeš, nikako doći do h....e Visoke Vrbanove špice.

Kaže kolega evo nas izgleda na vrhu, napokon. Dođemo mi na taj vrh, a ono

Vrh opet u daljini.

U sredini Visoka Vrbanova špica (2410 m.n.v.), lijevo Dom Valentina Staniča, desno Triglav (2864 m.n.v.) u oblacima.

Evo nas napokon na vrhu, kažem: "samo se vi slikajte ja odoh pojest i popit". Spustim se 100m od vrha, nađem neku travicu, sjednem, izvadim sendvič, otvorim pivu, uživam.
Sendvič na pola, piva na pola, sad je najljepše. Osjetim kap na licu, pa nećeš valjda, osjetim i drugu. Ubrzam, žvačem, počinje kiša. Uspijem pojesti, piva na pola, oblačim kabanicu, krećem prema domu.
Vidim kolege stižu i zajedno se spuštamo, ja sa pola pive u ruci. Počinje tuča, temperatura naglo pada, piva još u ruci, zebu me prsti. Ili prsti ili piva i prolijem ja tu moju pivu koju sam cijeli dan željno priželjkivao.
Stižemo do doma, mokri, promrzli.

E sad se mislim "da mi je ovo prvo planinarenje bilo bi mi i zadnje"

Drugi dan dvojica kolega prije zore penju se na Begunjski vrh ( 30 min od doma) da bi dočekali svitanje.

Svitanje

Dom Valentina Staniča i Rjavina (2532 m.n.v.) u pozadini, naš cilj drugoga dana.

Jedna anegdota, ali je neću ispričati do kraja. U domu nije radio wc, bio je samo poljski. Uđem ja u taj wc, lijepo, sve od drva, dignem dasku, a ono jao. Istežem vrat, kao labud, prema vani, hvatam zrak da ne padnem u nesvjest...

Taj dan krenuo sam sa ekipom, ali koljeno je popustilo i odlučio sam se odvojiti od njih i krenuti sam u dolinu. Ako koljeno otkaže tko će me skinuti sa planine, bolje je da polako krenem sam. Neću se valjda izgubiti.

Spuštam se ja sam niz planinu, vidim neki mali dreki. Mislim se, bezbrižno, to je od divokoze. Kada sam naišao na veliki drek, jbt ovo je od medvjeda rolleyes ˛. Nije mi bilo lako.

Spuštanje je bilo beskrajno, nikad kraja. 16 km spuštanja, 1600 m visinske razlike od vrha do dna. Zaradio sam žuljeve na obije pete. U subotu ih idem probiti do Hahlića. Pametniji popušta pa neka boli.

Najgore mi je bilo proći kroz krdo krava. Gledam ja njih, gledaju oni mene, a rogovi veliki. Tražim pogledom bika, gledam imam li štogod crveno, gaće se tresu. Ufff, hodam, mislim hoću li potrčati, hoće li one zamnom? Uspio sam, YES.

Samo ljubav.

VRATITI ĆU SE!