moreplanina

četvrtak, 14.11.2024.

Via Adriatica 1

Oni opet zvali, a ja opet išao. A što nebi.

Ideja je proći stazu Via Adriatica ili barem jedan njezin dio. Što je Via Adriatica? Morao sam se i ja informirati pa prenosim. Via Adriatica je staza duga 1070- 1100 km kreće iz Istre arte Kamenjak pa do granice sa Crnom Gorom Prevlake.
Staza prolazi preko najviših vrhova Hrvatske, preko nacionalnih parkova (Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica), tri parka prirode (Biokovo, Velebit, Učka), dotiče 12 rijeka. Staza je u blizini mora, a prolazi preko najvišeg vrha Hrvatske.

Prošli vikend smo izabrali prvu dionicu Via Adriatice od Arte Kamenjak do Ližnjana u dužini od 25 km.

Do rt Kamenjak postoje tri ulaza na svima je rampa. Mi smo izabrali ulaz kroz camp Premantura. Ovim putem je malo nezgodno jer moraš proći kroz kamp, do uvale pa uz visoki zid po uskom putu ispod zida. Sve zato jer je kamp ograđen. Možda je bolje izabrati srednji ulaz.

Iz kampa smo izašli kroz ovu gustu šumu pa uz ovaj visoki zid prešli na drugu kraj uvale.

Lijevo otočić Trumbuja, desno otočić Ceja, a u sredini Bodulaš.

I tako krećemo prema krajnjoj točki Istre i početku Via Adriatice.

Uvala Portić. Malo po škrapi, malo kroz borovu šumu.

Otočić Šekovac iz uvale Portić

Uvala Portić

Malo probijanja kroz nisko i gusto raslinje, mada se to na ovom dijelu ne vidi.

Nas trojica na najjužnijoj točki Istre, rt Kamenjak.

Uvala Velika Kolumbarica i spilja

Na rubu.

Pogled prema jugu i pučini mora.

U pozadini otočić Fenoliga (desno) i svjetionik Pomer (lijevo)

Senjal, iz doba Austrougarske od prije 150 godina i još stoji.
Služio je za određivanje brzine broda. Postoji niz ovakvih senjala (piramida) od Kamenjaka do Muzila.

Gledajući u valove i pjenjenje mora prisjetih se ljeta i stihova pjesme:

Samo more sve je znalo
I o tebi, i o meni
Ostali smo sve do jutra
Zagrljeni, zagrljeni

Zagrljeni mi smo bili
Onog časa, onog trena
Kad je pokraj mene prošlo
Tvoje lice, tvoja sjena

Zagrljeni, zagrljeni
Kamen gori, val se pjeni
Govorili nismo ništa
Zagrljeni, zagrljeni

Pomer u daljini, pogled sa druge strane.

Na poučnoj stazi Tragovima prošlosti

Bolje da me posere nego da me pojede smijeh

Na vrhu Gomile (74 m), najviši osvojeni vrh danas. Pogled n Fenoligu i Pomer iz drugog kuta, sa sjevera.

Ispod Gomile Austrougarska vojska je iskopala usjeke, tunele
Na Gomili je bila bitnica sa topom, a u podnožju reflektroska postaja i iskopana spilja kao sklonište.
Sve to za vrijeme Austrougarske.

Nije svjetlo na kraju tunela već nas dvojica, a ljepši smo straga nego sprijeda smijeh

Kroz usjek su vodile tračnice za prijevoz reflektora do reflektorske pozicije.

U podnožju Gomile, niže prema moru još ostataka vojnih utvrda, građevina.
1908. započeta je gradnja vojnog kompleksa, bitnice. Dužina kompleksa je bila 156 m. Na ovom mjestu je bila topnička središnjica sa strojarnicom i skladištem streljiva, barutanom. Navodno da je ispod zemlje bilo još tri kata.
Gradnja je završena 1916., a nakon prvog svjetskog rata cijelo je područje minirano i ne zna se pouzdano tko je to učinio, da li austrijske snage ili talijanske.

Napokon i oznaka Via Adriatica

Crkva sv. Agneze u Medulinu, možda i jedina crkva u Istri sa dva zvonika.

Nastavljamo prema Ližnjanu, a na putu nailazimo na spomenik u sjećanje na 60000 Istriana koji su prisilno odvedeni na bojišta u prvom svjetskom ratu od 1915-1918.
U podnožju su stihovi:

I otrt će bog svaku suzu od očiju njihovih.
I smti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti ...

Ovaj spomenik me je sjetio na stihove Darage Garveisa koje sam kao djete često iščitavao.

Omputa kad se j' šlo
šlo se je
judi su se pobrojili.
Zvala j' domovina.
Onputa kada se j' nazad hodilo,
jena vojska je negde ostala
za onisteh ki nisu prišli
na svoja tnala
ovde je znamen...

Drago Gervais

Onih 23 kilometra nisam ni osjetio, ali ovih zadnjih dva su me dotukli.
To je isto kao što me uvijek dotuče putna smijeh

Posljednjih par sto metara teško hodamo pa smo odlučili potrčati.
Baš smo pametni, kako se samo toga prije nismo sjetili rolleyes

Evo nas do Ližnjana, zapravo smo ga i prošli. Kraj današnjeg pothvata završava u uvali Kuje.

Toćanje nogu u hladnom moru došlo mi je ko budali šamar.

Dio preko Kamenjaka pa do Pomera je predivan, nakon toga prolazi se cestom kroz naselja i taj dio nije baš nešto. Ali čovjek se načudi i nasmije gledajući koje ideje ljudi imaju kod izgradnje kuća i izboru boja.

Sljedeći vikend, sljedeća dionica.
Živi bili pa vidjeli.