moreplanina

četvrtak, 21.11.2024.

Via Adriatica 3 Šegotići-Raša

Nedjelja, buđenje u 5:45. Mičem stopala, ruke, noge, ne osjećam ništa, ništa ne boli. Valjda sam živ?
Nakon jučerašnjih 25 km sasvim se dobro osjećam, ma idem ja i danas.
Ali to je 30 km rolleyes , ma neka je. Luđi sam nego što sam mislio.
Ustajemo svi, radimo kajganu, pečemo jaja na oko,otvara se mesni doručak, reže panceta ,sir, pomidori. Gužva u kuhinji.
Srećom je jučer bila samo jedna butelja Žlahtine. smijeh
Opet lijepim bandažne trake na stopala. Oblačim neke planinarske čarape pa još jedne deblje sportske, preko njih.
Noga u cipeli mi je baš fiksna, valjda je to, to.
Dječja krema, mažem osjetljivo područje med nogami. Djelujem preventivno.
Dakle danas idemo od Šegotića do Raše, ukupno 30 kilometara hoda. Nakon Raše ostaje nam još 16 km do Plomina, ali to drugom zgodom.

Dok se ja pripremam dečki su išli do plaže i napravili par fotki izlazećeg sunca

Radimo tramak sa autima. Kada staza nije kružna potrebno je ići sa dva auta. Najprije smo išli do Raše ostaviti jedan auto pa se vratili do Šegotića na start.
Na startu, kružnom toku je spomen ploča u sjećanje na Proštinsku bunu.
Tekst iz Wikipedije:

"Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora. Započeta na početak veljače 1921., a ugušena 5. travnja 1921. godine. Gotovo se istodobno u susjednoj Labinštini odvijao pokret rudara poznat kao Labinska republika, a oboje su bili pokušaj otpora ugnjetavanoga stanovništva fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije i Rapallskoga ugovora, uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2. na 3. veljače 1921., drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je Ante Ciliga, koji je na Proštini, zajedno s tamošnjim komunistima, osnovao partijsku organizaciju. Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih skvadra upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka. Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona."

Krećemo i prvo selo su Cveki, a tu je jedan kaktus pronašao očito sasvim lijepo mjesto za život.

Nakon Cveki slijedi selo Cokuni, a tu pronalazimo markaciju rute Camino južna Istra koja jednim dijelom ide paralelno Via Adriaticom.

Nastavljamo prema mjestu Krnica

Na ulazu u Krnicu crkva sv. Roka. Mora da je tu velika fešta za Rokovu 16. kolovoza.

U centru mjesta predivna jesenska dekoracija

Krnica je u povijesti bila jedno od važnijih naselja jer je imala svoju luku, tkz. Krnički porat udaljen dva kilometra. A u rimsko doba bila je na cesti Via Flanatica koja je išla od Pule do Liburnije. Podatak sam izvukao iz Wikipedije i ne znam koje područje smatraju Liburnijom i u kojem povijesnom razdoblju. Danas nekako Liburnijom smatramo dio oko Opatije, a nekada davno, prema nekim izvorima, glavni grad Liburnije bio je Skradin.

U Krnici je i crkva sv. Josipa pored koje isto prolazimo

Put nas vodi dalje prema Raklju šumskim kolnim putem, a uz put ima lijepih maslinika

U ovom mladom masliniku zasada gospodari stoljetni hrast.

Evo nas i u Raklju, rodno mjesto Lidije Percan i Mije Mirkovića (Mate Balote). Ljeti se tu održava Rakljansko kulturno leto koje dovodi mnoge umjetnike i glazbenike. Nisam još bio, ali mislim da je ljeto 2025. g. pravo vrijeme za to.
Tu smo ispred palače Loredan, koja se na žalost ne vidi na fotografiji. Loredan je Mletačka obitelj koja je vladala ovim krajem do sredine 19 stoljeća.

E ovdje mi je u kadar uletjela banana, nije provokacija. Bilo je sasvim slučajno i meni baš simpatično.

Ovdje smo malo odmorili i pojeo sam onu bananu iz kadra.
Nastavljamo dalje šumskim putem prema preko Belavića, Hreljića do sela Puntera.

Usput se naleti i na ovakve krasotice

A i na moderne istarske kažune

Ovdje vrijeme kao da sporije teče ili je možda čak i stalo

Od Puntere se staza spušta do kanala Raše

Ušće Raše, luka Raša i u daljini Trget

Spustili smo se do kanala, a smrdi za poludit

nasipom kanala Raša do Mosta na Raši

pa onda opet drugim nasipom pored kanala koji je ide usporedo sa cestom prema Raši

U daljini ruševina termoelektrane Vlaška koja se vidi sa glavne ceste. Termoelektrana se počinje graditi 1939. g. 1945. g. saveznici je bombardiraju sa 26 bombi. Nakon rata je obnovljena i već 1946 počinje sa radom. Bila je u funkciji do 1976. g. i sada je ništa. Put nas vodi do te termoeletrane pa prema Raši.

nakon 27 kilometara kolegu jedva stižemo kao da ima dinamit u nogama

Evo nas do prvih kuća donje Raše.

Okno nekog malog rudnika

Sada smo već na 29. kilometru. Tabani su super. Bandaže, duple i debele čarape odlična stvar. Međunožje kao u bebe od dječje kreme, odlično.
A treba malo i kukat. Već pet kilometara boli me sve jače i jače lijeva noga sa stražnje strane u predjelu koljena. Ne znam što je dal mišići, tetive ili nešto drugo. A nije ni čudo nakon toliko kilometara

Spuštamo se sa staze prema gradu i nailazimo na rudnik Raša. Rudnik je zatvoren 1966. g.
Talijanske vlasti su za 547 dana od 1936.-1937. sagradili rudarski grad za 2000 ljudi. Za to vrijema sagrađeni su crkva. sv. Barbare, rudarska vjećnica, dom za mladež, škola, dječji vrtić, gradska toplana, pošta, sjedište Fascia (Fašističke stranke), radnički dom i kino, tržnica, vojarna, igrališta i niz trgovina. Raša je fašističkoj vlasti postala svojevrsni uzor i model za urbanističko i arhitektonsko oblikovanje novih naselja, koji je potom našao primjenu u Carboniji, Sabaudiji i drugdje širom Italije.
( podaci preuzeti sa www.istrapedia.hr).

Crkva sv. Barbare zaštitnice rudara

Oborio sam vlastiti rekord prepješačio 30780 metara u jednom danu, Putno računalo kaže 36410 koraka.
Nakon svega osjećam samo umor i da me boli noga. Nema sreće, oduševljenja, ponosa, slave, baš ništa, samo bol i umor.
Trebati će koji dan da se oporavim i da sa jednim vremenskim odmakom sagledam koji smo pothvat napravili, a nije mali, za mene malog čovjeka.

21.11.2024. u 21:55 • 6 Komentara • Print • # • ^

utorak, 19.11.2024.

Via Adriatica 2 Ližnjan-Šegotići

Ovaj vikend smo nastavili Via Adriaticu.
Nastavljamo gdje smo zadnji puta stali, Ližnjan, uvala Kuje.

Današnja ruta je dužine cca 25 km i ide od Ližnjana pa do kružnog toka malo poslije mjesta Šegotići.

Opet Trio fantastico. Oni jesu fantastični, a ja ako ovo danas uspijem, oboriti ću vlastiti rekord.

Prošli put sam dobio žulj na peti pa sam dva dana prije pothvata išao skidati tvrdu kožu sa peta, pretpostavljajući da i od tvrde kože može doći žulj. Skidam tako ja žiletom tvrdu kožu sa pete pa malo sa palca, popusti mi koncentracija i jaoo.
Krv počne kapati, e baš sam kreten, skinuo sve do krvi. Kako ću sada na Via Adriaticu. Slično mi se dogodilo i kada smo išli na Triglav, večer prije sam čistio pete i to nije dobro. Koža je nakon toga osjetljiva, treba joj par dana da se oporavi.Evo drugi put sam ponovio grešku, ali ovaj put sam baš zahebo. Jedino što mogu je staviti flaster i trpiti bol.
Baš sam glava od kapuza, a na ovoj slici ima ih more smijeh

Staza ide 3,5 km uz more pa se diže na brdo Svetica ili Monte Madonna

Zanimljivo da je Svetica bila vojna baza koju su počeli još 1915 graditi Austrijanci, a bila je dio fortifikacijskog sustava glavne ratne luke Pule. Glavna funkcija objekta je bila zaštita Kvarnerskog zaljeva,
Na brdu su bila smještena 4 topa od 310 mm.

Jedna od 4 pozicije topa, vijci za fiksiranje su namazani antikorozivnim sredstvom za nedaj Bože, a nedaj Bože da ponovo bude trebalo.

Nakon odlaska Austrougarske 1918 bazu je koristila talijanska, NDH vojska, njemačka, američka, jugoslavenska i hrvatska vojska.
Brdo je visoko 88 m, a 30 metara ispod površine je složeni sustav kanala, tunela, prostorija gdje je bila mini vojna baza. Vojna baza je dograđena 1950-1960 g. u toku Hladnog rata i bila je 50 godina najstrože čuvana vojna tajna.

Danas su tuneli zatvoreni i nije više u funkciji.

Osmatračnica na Svetici

Pogled na jugoistok prema Lošinju, Osoršćici (588 m.n.v.), Unijama.

Pogled na sjeveroistok prema Koromačnu i Cresu.

Na Svetici nailazimo na drvo Planika ili Maginja

Ima lijepe, slatke , jestive plodove. Eto prilike za marendu. Ja sam se napucao crvenih bobica.

Staza dalje ide na sjeveroistok ponovo prema moru, ali je djelomično gotovo neprohodna. Označio sam taj dio na mapi.

Ipak smo nekako us pomoć GPS navigacije, pametnih satova, mobilnih aplikacija uspjeli doći do mora. Da nismo imali tih pomagala možda bi još i danas tražili izlaz iz te šikare. smijeh

Nastavljamo dalje uz more još 5 km.

Prva uvala je uvala Kale gdje malo sjednemo i odmorimo.

Dio puta uz more je i visoka gusta šuma Lovora i hrasta Crnike

Prije ulaska na šumski put i makiju sjednemo, odmorimo noge, popijemo pivicu i nešto prizalogajimo.
Dok se noge fuftaju cipela je dobila novu funkciju.

Tu završava "lungomare" i skrećemo na šumski put i makiju

Markacija nije baš česta

Opet smo se izgubili, jednostavno staza nestaje, sve je zaraslo u šikaru i bez modernih pomagala teško da bi izašli na pravi put.
Na mapi sam označio dio koji je zarastao i jednim djelom gotovo neprohodan.

Dalje pratimo trasu dalekovoda i dolazimo do luke Budava

Tu opet imam problem sa tabanima, stavljam dodatnu samoljepljivu elastičnu bandažnu traku i nastavljamo dalje.
Spuštamo se u uvalu Budava pa onda se opet dižemo makadamom prema Kavranu.
Evo nas u Kavranu i crkve sv. Jeronima

Prolazimo 20-deseti kilometar i opet problem, ovaj puta sa međunožjem. Počinje peći, od trenja i znoja. Kolege kažu da treba imati dječju kremu i prije tako dugog hoda namazati se. Meni je ovo prvi puta da toliko hodam i ebiga nisam znao, ali ću zapamtiti. Možda netko nešto nauči iz mojih pogrešaka i neznanja.
Trpi junače i hodaj dalje, doduše više sam hodao na široko kao kauboj. Ili kako se nekada znalo reći kao John Wayne.

Od Kavrana do cilja idemo po cesti i prolazimo kroz mjesta Pavićini i Šegotići.

Ne idemo danas kući ostajemo prespavati u blizini i sutra kolege nastavljaju Via Adriaticu. Plan im je prijeći od današnjeg cilja do Raše, 30 km.
Za mene je to previše i danas sam imao teškoća sa tabanima i međunožjem. Danas sam oborio vlastiti rekord 25 km. Sutra ću biti samo logistika.
Navečer butelja Žlahtine i roštilj, zaslužili smo.

NASTAVLJA SE

19.11.2024. u 23:01 • 7 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.11.2024.

Via Adriatica 1

Oni opet zvali, a ja opet išao. A što nebi.

Ideja je proći stazu Via Adriatica ili barem jedan njezin dio. Što je Via Adriatica? Morao sam se i ja informirati pa prenosim. Via Adriatica je staza duga 1070- 1100 km kreće iz Istre arte Kamenjak pa do granice sa Crnom Gorom Prevlake.
Staza prolazi preko najviših vrhova Hrvatske, preko nacionalnih parkova (Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica), tri parka prirode (Biokovo, Velebit, Učka), dotiče 12 rijeka. Staza je u blizini mora, a prolazi preko najvišeg vrha Hrvatske.

Prošli vikend smo izabrali prvu dionicu Via Adriatice od Arte Kamenjak do Ližnjana u dužini od 25 km.

Do rt Kamenjak postoje tri ulaza na svima je rampa. Mi smo izabrali ulaz kroz camp Premantura. Ovim putem je malo nezgodno jer moraš proći kroz kamp, do uvale pa uz visoki zid po uskom putu ispod zida. Sve zato jer je kamp ograđen. Možda je bolje izabrati srednji ulaz.

Iz kampa smo izašli kroz ovu gustu šumu pa uz ovaj visoki zid prešli na drugu kraj uvale.

Lijevo otočić Trumbuja, desno otočić Ceja, a u sredini Bodulaš.

I tako krećemo prema krajnjoj točki Istre i početku Via Adriatice.

Uvala Portić. Malo po škrapi, malo kroz borovu šumu.

Otočić Šekovac iz uvale Portić

Uvala Portić

Malo probijanja kroz nisko i gusto raslinje, mada se to na ovom dijelu ne vidi.

Nas trojica na najjužnijoj točki Istre, rt Kamenjak.

Uvala Velika Kolumbarica i spilja

Na rubu.

Pogled prema jugu i pučini mora.

U pozadini otočić Fenoliga (desno) i svjetionik Pomer (lijevo)

Senjal, iz doba Austrougarske od prije 150 godina i još stoji.
Služio je za određivanje brzine broda. Postoji niz ovakvih senjala (piramida) od Kamenjaka do Muzila.

Gledajući u valove i pjenjenje mora prisjetih se ljeta i stihova pjesme:

Samo more sve je znalo
I o tebi, i o meni
Ostali smo sve do jutra
Zagrljeni, zagrljeni

Zagrljeni mi smo bili
Onog časa, onog trena
Kad je pokraj mene prošlo
Tvoje lice, tvoja sjena

Zagrljeni, zagrljeni
Kamen gori, val se pjeni
Govorili nismo ništa
Zagrljeni, zagrljeni

Pomer u daljini, pogled sa druge strane.

Na poučnoj stazi Tragovima prošlosti

Bolje da me posere nego da me pojede smijeh

Na vrhu Gomile (74 m), najviši osvojeni vrh danas. Pogled n Fenoligu i Pomer iz drugog kuta, sa sjevera.

Ispod Gomile Austrougarska vojska je iskopala usjeke, tunele
Na Gomili je bila bitnica sa topom, a u podnožju reflektroska postaja i iskopana spilja kao sklonište.
Sve to za vrijeme Austrougarske.

Nije svjetlo na kraju tunela već nas dvojica, a ljepši smo straga nego sprijeda smijeh

Kroz usjek su vodile tračnice za prijevoz reflektora do reflektorske pozicije.

U podnožju Gomile, niže prema moru još ostataka vojnih utvrda, građevina.
1908. započeta je gradnja vojnog kompleksa, bitnice. Dužina kompleksa je bila 156 m. Na ovom mjestu je bila topnička središnjica sa strojarnicom i skladištem streljiva, barutanom. Navodno da je ispod zemlje bilo još tri kata.
Gradnja je završena 1916., a nakon prvog svjetskog rata cijelo je područje minirano i ne zna se pouzdano tko je to učinio, da li austrijske snage ili talijanske.

Napokon i oznaka Via Adriatica

Crkva sv. Agneze u Medulinu, možda i jedina crkva u Istri sa dva zvonika.

Nastavljamo prema Ližnjanu, a na putu nailazimo na spomenik u sjećanje na 60000 Istriana koji su prisilno odvedeni na bojišta u prvom svjetskom ratu od 1915-1918.
U podnožju su stihovi:

I otrt će bog svaku suzu od očiju njihovih.
I smti neće biti više, ni tuge, ni vike, ni boli neće biti ...

Ovaj spomenik me je sjetio na stihove Darage Garveisa koje sam kao djete često iščitavao.

Omputa kad se j' šlo
šlo se je
judi su se pobrojili.
Zvala j' domovina.
Onputa kada se j' nazad hodilo,
jena vojska je negde ostala
za onisteh ki nisu prišli
na svoja tnala
ovde je znamen...

Drago Gervais

Onih 23 kilometra nisam ni osjetio, ali ovih zadnjih dva su me dotukli.
To je isto kao što me uvijek dotuče putna smijeh

Posljednjih par sto metara teško hodamo pa smo odlučili potrčati.
Baš smo pametni, kako se samo toga prije nismo sjetili rolleyes

Evo nas do Ližnjana, zapravo smo ga i prošli. Kraj današnjeg pothvata završava u uvali Kuje.

Toćanje nogu u hladnom moru došlo mi je ko budali šamar.

Dio preko Kamenjaka pa do Pomera je predivan, nakon toga prolazi se cestom kroz naselja i taj dio nije baš nešto. Ali čovjek se načudi i nasmije gledajući koje ideje ljudi imaju kod izgradnje kuća i izboru boja.

Sljedeći vikend, sljedeća dionica.
Živi bili pa vidjeli.

14.11.2024. u 22:15 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.11.2024.

Dolomiti 3 - Cima di Coldai

Treći dan avanture u Dolomitima.
Budim se ujutro, pogledam udesno, a ono nikoga u krevetu pored mene. Znam da je sinoć bio tu, poželili smo si laku noć, a sada ga nema. Ustajem, odlazim u blagavaonu, a on leži na kauču. Pitam ga: "Što je bilo?"
Kaže: " Pobjegao sam, nisam mogao spavati koliko si hrkao". A ja nisam ni znao da hrčem. smijeh

Doručkujemo, spremamo stvari i napuštamo apartman. Idemo istočno 15 min do mjesta Alleghe,

Mjesto je na lijepom alpskom jezeru. Uz obalu jezera postavljaju tržnicu, mi smo tu jer čekamo da se otvori trgovina u mjestu.

Nakon kupovine namirnica, idemo još par kilometara istočno do mjesta gdje nam je ishodišna točka današnjeg planinarenja.

Staza je duga cca. 9,5 km, ali ima dosta uspona 945 m.

Desno na slici je planinski masiv Civetta, a lijevo je naš cilj, vrh Cima di Coldai.

Evo nas u gustoj crnogoričnoj šumi sa prijašnje slike.

Nakon par sto metara bacamo pogled na parking od kuda smo krenuli.

Nakon cca. 2 km hoda pruža se prekrasan pogled na mjesto Alleghe i jezero Lago di Alleghe.

Nakon crnogorične šume staza nastavlja stjenovitim kanjonom, prilično je strmo i teško.

Opet pogled na Alleghe iz kanjona sa još veće nadmorske visine.

Prošli smo u nešto manje od dva sata 2,6 km i 700 metara uspona što je poprilično naporno. Kao da se 7 puta popneš Trsatskim stubama. Uskoro stižemo do platoa gdje ćemo se malo odmoriti pa nastavljamo dalje.
Kažem: "ne mogu, ostati ću dolje, vi idite, mene uopće ne interesira vrh".

Još samo par metara, uspuhan sam, dišem ko dupin, kukam, cvilim.

Onda u jednom trenutko preda mnom se stvori jezero kao iz bajke ( Lago di Coldai).

Ne mogu vjerovati. Zaboravim kako mi je, samo prije par trenutaka, bilo teško te hodam zadivljen i očaran prema jezeru.
Ne znam da li me je u tom trenutku ijedna žena mogla toliko zadiviti. smijeh

Tu sam mislio odustati, jer nas je čekalo još 260 m uspona do samog vrha.
Mislim se ako ostanem dolje morati ću pivu piti sam.
E neću piti sam, idem i ja na vrh te sam tako zbog pive i društva skupio posljednje atome snage i krenuo.
U meni je proradio dešpet pa sam pojurio kao sumanut prema vrhu,

Čak bih na vrh došao i prvi, zbog dešpeta i sumanutosti, ali sam pred sam vrh ugledao malo svetište pa sam zastao i pomolio se.

Piše ovako:

Pomozi nam, o Gospo od stijena,
da svakodnevno kročimo putem dobrote, putem ljubavi prema Bogu i prema bližnjima.
Podrži nas u teškim trenucima i pruži nam zaštitu od svake opasnosti za dušu i tijelo.
Pomozi nam da budemo snažni poput naših planina,
čista srca poput našeg snijega, čvrsti i postojani u vjeri poput naših stijena.
Bdij nad svakim od nas, nad našim obiteljima i našim voljenima.
I s visine ovih vrhova blagoslovi naše domove, naša sela i naše gradove.

Amen

Uspon prema vrhu je jako strm pogotovo pred sam vrh gdje moraš ići četveronoške. Pred vrhom su nestabilne stjene i moraš paziti da ne napraviš odron i ugroziš kolegu ispod sebe.

Poslije smo vidjeli da je staza do vrha namjenjena ekspertima. wink
Zato prema vrhu i nije bilo gotovo nikoga.

Sa vrha se pruža predivan pogled na Civettu i ledenjačko jezero Lago di Coldai.

Nakon što smo nešto prezalogajili, popili pivu i odmorili krećemo dalje nizbrdo prema odmorištu Rifugio A. Sonino al Coldai

Spuštamo se dalje prema mjestu od kuda smo krenuli

Hodamo po strmim livadama koje su po zimi skijaške staze.

Jedna panorama za kraj

Tu završava trodnevna avantura po Dolomitima.
Morate to doživjeti. Veliko hvala kolegama koji su mi omogućili da ovo doživim.

The End

11.11.2024. u 23:06 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 05.11.2024.

Niska zemlja

Prošli tjedan sam malo otputovao u Nizozemsku, odnosno grad Nijmegen. Možda nije toliko poznat kao ostali gradovi u Nizozemskoj, ali smatra se da je najstariji grad u kraljevini. Osnovali su ga rimljani u prvom stoljeću nove ere, zapravo je na ovom mjestu bio vojni kamp gdje je jedno vrijeme boravila rimska 10. legija Blizanac. Oko kampa se je počelo stvarati selo i tako je sve počelo.
Zbog blizine njemačke granice i strateškog položaja u drugom svjetskom ratu je prvi grad koji je pao u njemačke ruke.
Zbog puno rijeka i kanala te relativne blizine oceana česta je niska naoblaka pa se sunce rijetko probije.
Grad leži na rijeci Waal koja u gornjem toku i drugoj državi nosi ime Rhein ili ti po naški Rajna.

Gotovo sve kuće su napravljene os tamne cigle i meni izgledaju prilično lijepo.

Grad je pun zelenila i prepun bicikala i biciklističkih staza.
Jednu biciklu sam i ja unajmio, ova plavo žuta. Izgleda kao poštarska, ali nije. smijeh To su bicikle koje se mogu unajmiti uglavnom na željezničkim stanicama, ali za to je potrebno imati OV-Chipkaart.

Ulaz na željeznički most preko Waala

Pogled sa željezničkog mosta prema gradu i rijeci Waal.

Most nije samo željeznički, biciklističke staze su svugdje i sve je podređeno biciklistima

Mistična maska rimskog konjanika na umjetnom otoku Veur-Lent

Grad obiluje zelenilom, ali se mogu izdvojiti dva parka.
Valkhofpark sa Sint Nicolaaskapel ( kapela svetog Nikole) kao jedna od najstarijih građevina od cigle u Nizozemskoj

i ruševine Barbarossa. Ruševine Barbarossa su ruševine crkvice koju je dao sagraditi Karlo Veliki.

Drugi park je Kronenburgpark sa ostacima srednjovjekovnih zidina i tornjem.

Oni su već ukrasili grad. Inače ovaj trg se zove Grote Markt

I u ovoj niskoj zemlji sam ipak pronašao neke brežuljke po kojima se može prošetati. Na kraju je to ispalo 15 km pješačenja i još 17 km bicikliranja.

Nedaleko grada je lijepa staza kroz šumu koja dijelom prolazi uz samu njemačku granicu.

Šetnicom se prođe preko brijega Duilvesberg ili u prijevodu Đavolje brdo (75,9 m.n.v.). Zanimljivo da je ovo područje jedino koje je do danas ostalo u vlasništvu Nizozemske, a aneksirano je Njemačkoj nakon drugog svjetskog rata.

Ovu nedjelju je začudo bilo sunčano.

Šetnica djelom prolazi kroz mjesto Beek-Ubbergen, gdje je lijepa crkva u njihovom stilu

U mjestu je i perilo sa skulpturom žene koja pere robu, za sjećanje na dane kada se roba prala na ruke. Tko bi rekao da su i oni na ruke prali robu. :-)

Prolazak uz samu granicu, desno je Njemačka, a lijevo Nizozemska. Baš sam gledao gdje je trava zelenija. :-)

Imao sam priliku ići i do grada Utrechta koji je vlakom od Nijmegena udaljen cca. 1:15 h. Utrecht je nekada bio glavno središte Nizozemske dok tu ulogu nije preuzeo Amsterdam.
Vlakovi su točni, često voze i relativno su brzi. Kartu je moguće kupiti na kartomatima i preko njihove mobilne aplikacije NS, čak i bez prijave (anonimno). Nakon toga ulaziš na željezničku stanicu sa QR kodom koji je na mobitelu ili karti. Na aplikaciji se vide sve potrebne informacije o željenoj vožnji. Autobusima je isto vrlo lako putovati. Kod ulaska u "pravi" autobus jednostavno se prisloni bankovna kartica na POS uređaj kod ulaska i kod izlaska iz autobusa.

Uglavnom u svim gradovima željeznička stanica je vrlo blizu autobusne stanice, sve je na ruku.
Kod izlaska iz vlaka u Utrechtu nakon moderne i lijepe željezničke stanice odmah se ulazi u veliki trgovački centar. Nažalost nisam pregledavao čega sve ima, već sam samo prohodao kroz njega prema centru grada. Nakon izlaska iz trgovačkog centra gotovo si u centru Utrechta.
Kod izlaska iz trgovačkog centra je trg i tog dana je tu bila tržnica. Najviše su mi se dojmili štandovi sa raznim vrstama sireva.

Nakon par sto metara dolazi se do kanala koji prolazi starim djelom grada. Uz kanal je mnoštvo barova i restorana.

U starom gradu je najuočljiviji i najzanimljiviji Domtoren (toranj nekadašnje kršćanske crkve). To je ikonski simbol grada. Crkva je srušena, što od napada na grad, što od velikih nevremena. Toranj je ostao, naravno uz brojne restauracije. Svakih pedeset godina se raestaurira. Imali smo sreće da je bio bez skele te ga je bilo moguće vidjeti u punom sjaju. Izgradnja tornja je započela 1321. g. i trajala je više od 60 godina. Toranj je visok 112 m i najviši je crkveni toranj u Nizozemskoj. Kroz 700 godina povjesti prolazio je kroz razne faze. Prva restauracija bila je prije 500 godina. Do vrha tornja je 465 stepenica, a u toranj je ugrađeno 65 crkvenih zvona.
Tko se želi popeti na toranj i vidjeti ga iznutra treba kupiti kartu preko interneta na vrijeme (nekoliko dana unaprijed). Nažalost nije bilo karata kada smo mi došli pa nismo vidjeli toranj iznutra niti bacili pogled sa njega.
Moguće je vidjeti i Domunder, a to su arheološke iskopine pod zemljom, ali nažalost niti za njih nije bilo više karata.
Nasuprot Dom tornja je predreformacijska gotička crkva u koju je slobodan ulaz.

Inače stari dio grada je kompletno opasan kanalom. Nakada je služio za lakšu obranu grada od napada neprijatelja.
Uz kanal okolo starog grada je šetnica i parkovi.

Bili smo u Muzeju željeznice. Zgrada stare željezničke stanice je gotovo kao i naša željeznička u Rijeci. Ova je van funkcije od 1939. g., a naša se neda godinama svojim. smijeh

Muzej je velik i može se vidjeti raznih lokomotiva i vagona iz svih vremenskih razdoblja.

Tu je čak i jedan vagon najčuvenijeg vlaka u povijesti željeznice Orient Expressa.

Šečući gradom naišli smo na veliku impresivnu zgradu. Gledam ljudi ulaze i izlaze u velikom broju. Mislim se sigurno je trgovački centar, kažem idemo pogledati.

Uđemo u predvorje, a ono nema trgovina. Vidim neki stolovi, a na njima nema čaša ni boca, umjesto toga laptopi, knjige.
Pa gdje sam ja to došao?

Knjige, knjige i knjige na tri kata, dosta ljudi, i staro i mlado. Kod nas je ovako samo u trgovačkom centru.

Na kraju lijepog dana treba nešto i pojesti. Izabrali smo kineski restoran sa dobrim recenzijama. Često je u kineskim restoranima tamno, barem u kojima sam bio, a ovaj me impresionirao vedrim bojama i puno svjetla.
Hrana je bila odlična.

Nakon nekoliko lijepih dana boravka u Nizozemskoj došlo je vrijeme da idem kući. Letim iz Eindhovena za Zagreb, let je u 9:25. Prvi vlak iz Nijmegena je u 6:08 sa presjedanjem u 's-Hertogenboschu.
Ustajem u 4:20, sjedam na biciklu u 5:20 i na 4°C vozim 6 km do željezničke. Brrrrr...