just keep walking....and breathe.
21.02.2007., srijeda
Enter. Insert. Page up. Page down. Pause/Break. End. Delete.
Učili su me da na pitanje ˝A čija si ti mala?˝ odgovaram sa ˝Svoja˝. No nikada me nisu učili kuhati.Zapravo, ja mislim da je odličan osjećaj stvoriti obitelj pa makar bila dvočlana. To je kao da godinama hodaš u bratovim cipelama koje ti štete nozi i onda odeš kod najboljeg postolara u gradu i on ti napravi cipele po mjeri. Onda si slobodan iako nisi bos. Cipele ne znače neslobodu jer i dalje ideš kuda ti srce želi a noge nose. Uglavnom, ono što bi se trebalo reći je to da je ta nova obitelj idealna prilika no većina ljudi naruči te cipele ili koji kurac već po starom kalupu i eto veselja. Obožavam izraz ˝udri brigu na veselje˝. Da sam imala godišnjak u srednjoj to bih upisala u rubriku ˝moto˝. E, a kako su moto keksi bili fora. Jao! Kako je užasno pisati blog. Koncilom u Indenu 817. je odlučeno da bi se samostani više trebali prilagoditi čovjeku i njegovim potrebama. Tako da su sada samostani, po idealnom planu St. Galena, trebali imati dormitorije, pivnicu, hostel... Na jugozapadu samostana bile su staje za krave, konje i svinje te nastambe za sluge. |
18.02.2007., nedjelja
Trla baba lan da joj prođe dan.
Pošto mi je cilj ne ponavljati se i ne ponavljati iste greške sa drugim subjektima ponovit ću nešto od prije ljeta davno minulog.Prezirem ˝intelektualne˝ razgovore, kao što prezirem i one koji ih preziru. I one koji ih vode. Zar i sebe, kćeri? Ne, nikako ne. Ja ne vodim intelektualne razgovore. Ja ne vodim niti ˝intelektualne˝ razgovore. Da li je svaki intelektualni razgovor ˝intelektualni˝ razgovor? I obratno? Ja ne prezirem. Trudim se. Ako se trudiš onda to radiš i sve ide u kurac. Postalo je nemoguće zaspati prije 04.00. Čovjeka koji je napisao kritiku novinara i njihovih radova nitko ne bi mogao optužiti da je jalan jer je oduvijek htio biti novinar a nije uspio. Novinarom zaista može postati svatko. Ponavljanje je majka mudrosti. A ja želim ne ponavljati se. Zbunjena sam. Počela sam razlikovati skitnice na cesti i više ne bih sa svakim vodila razgovor. Težak život ipak ne znači nužno i čisto srce. Svi vrište da nisu površni ali ipak bi jebali naslovnice. Ne svi. Skoro svi. Naučila sam da su rečenice koje počinju sa ˝nikada˝ ili ˝uvijek˝ gotovo uvijek netočne. Hahaha. Da. Ništa mi ne znače godine, zapravo. To je samo neka igra koju su me ljudi naučili igrati pa se prilagođavam jer je to okej u društvu. Fora. To je jebena riječ koju sam pokupila od nekoga. Fora. |
12.02.2007., ponedjeljak
˝Stvarnost je za one koji ne mogu podnijeti snove˝. Ja se snova bojim isto onoliko koliko i ne.
Činilo mi se da ne razumijem barokni slavizam ali ipak je sve nekako jasnije ali svejedno želim ponavljati u pičku materinu i da me svi ostave na miru iako uopće nisam loše volje samo se često znalo dogoditi da sam se jedino njemu veselila kada bih išla kući a sada toga više nema i da voljela bih živjeti u starom stanu u centru ili kod džamije ili bih voljela biti negdje drugdje i puno puno putovati samo mi je bitno putovati.Neki dan sam tako nekako bila u šoku i hodala sam duž ograde botaničkog vrata u ovome gradu i sunce je prodiralo kroz ogradu i činilo se to kao light show jer sam hodala brzo i ritmično i to me je ošamarilo i vratilo ovdje isto tako mislim da bi bilo dobro mene staviti pred projektor i da mi svi mogu projicirati na čelo riječi kojima me opisuju. Kada si mlađi onda se čudiš samom događaju i pitaš se kako se to moglo dogoditi uopće a onda nekako kasnije shvatiš da bi te trebala samo čuditi reakcija ljudi i mislim da bi na tome trebalo stati jer ne želim da me ikada prestanu čuditi stvari i da nekako počnem prihvaćati sve bez promišljanja i čuđenja iako je to po nekim religijama zdravo i poželjno stanje uma no ja eto ne vjerujem u neke religije. Može li se uopće vjerovati u religiju? DA LI JA VJERUJEM U STOL? Postoje važniji i manje važni ljudi a meni su uvijek nekako bili važniji oni manje važni. |
04.02.2007., nedjelja
Ne znam hoće li mi današnji datum biti bitan iz dva razloga. Nisu mi datumi bitni. Samo razmišljam o ravnoteži. Oduvijek sam htjela instant karmu.
Dobio je ime Pero prije deset godina jer je bio mršav i malen i lagan. Sada, kada odlazi, opet je takav i potvrđuje to imenovanje. Ni ˝Družba Pere Kvržice˝ niti Pero Kvrgić.Jednom je bilo nešto u nekom filmu o tome kako si sam kada umireš. I bilo je nešto o nekom psu koji se zavukao pod trijem da umre. Pero je sada negdje u kupaoni iz praškova za pranje rublja. Obećala sam si da nikada neću razmišljati o ljudima koji su ga otrovali. A nema više niti onog psa sa oduzetim stražnjim nogama kojega je uvijek šetao simpatičan momak po parku kod Branimirove tržnice. |
03.02.2007., subota
A sutra je.
Ja noću uopće ne vidim kada vozim. Gube mi se linije i nestaju. Ne mogu shvatiti gdje je kraj ceste i vozim po instinktu. Znate kako kažu, kako u vožnji tako i inače. Kaže li to itko uopće?Neki dan sam pogodila da je riječ o Matošu te se počela derati ˝Ivan Gustav Matoš!˝. I nekako sam bila uvjerena da se baš tako zove. Kažu da je to sramota za studenticu toga već čega jesam studentica. Ma tko pjeva ˝Kokolo moj˝? Da li je to pjesma o papigi? Imam karte sa golim tetama iz osamdesetih i tako ću naučiti igrati poker. Dugogodišnje odbijanje da naučim kartati je rezultiralo brojnim svađama, prekidima i zagorenim ručkovima. Onaj tko me je naučio kartati prvu kartašku igru ima moje srce. Kada uzmem trolist ˝Freud, Adler, Jung˝ ne znam koga bih ostavila na životu. Adlera, evo. Mislim da Adler ima jedno djelo ˝O nervoznoj ličnosti˝. Ili tako nešto, nećemo googlati sada. (Kako je iritantno kada ljudi govore za sebe u množini.) Ja nikada ne govorim ˝mrzim˝ pa ću zato reći da ne volim to što mi se jučer na treningu znoj pomiješao sa novom bojom za kosu i lice mi je bilo crveno. Kada stavim crveni rajf na bijele točkice u crvenu kosu izgledam kao stara dobra Peggy Sue. Mene strašno pale te dobre domaćice šezdesetih. Uh. Kako bi moja baka rekla, ako Bog da, sljedeći vikend ću doći na Žabicu sa barem dva pelina u sebi te ću sići sa smiješkom one žene za koju se ne zna da li zavodi, cucla bombon i zna nešto što mi ne znamo. |
