Činilo mi se da ne razumijem barokni slavizam ali ipak je sve nekako jasnije ali svejedno želim ponavljati u pičku materinu i da me svi ostave na miru iako uopće nisam loše volje samo se često znalo dogoditi da sam se jedino njemu veselila kada bih išla kući a sada toga više nema i da voljela bih živjeti u starom stanu u centru ili kod džamije ili bih voljela biti negdje drugdje i puno puno putovati samo mi je bitno putovati.
Neki dan sam tako nekako bila u šoku i hodala sam duž ograde botaničkog vrata u ovome gradu i sunce je prodiralo kroz ogradu i činilo se to kao light show jer sam hodala brzo i ritmično i to me je ošamarilo i vratilo ovdje isto tako mislim da bi bilo dobro mene staviti pred projektor i da mi svi mogu projicirati na čelo riječi kojima me opisuju.
Kada si mlađi onda se čudiš samom događaju i pitaš se kako se to moglo dogoditi uopće a onda nekako kasnije shvatiš da bi te trebala samo čuditi reakcija ljudi i mislim da bi na tome trebalo stati jer ne želim da me ikada prestanu čuditi stvari i da nekako počnem prihvaćati sve bez promišljanja i čuđenja iako je to po nekim religijama zdravo i poželjno stanje uma no ja eto ne vjerujem u neke religije. Može li se uopće vjerovati u religiju?
DA LI JA VJERUJEM U STOL?
Postoje važniji i manje važni ljudi a meni su uvijek nekako bili važniji oni manje važni.
Post je objavljen 12.02.2007. u 11:54 sati.