monasticism

Monachi peregrini (putujući monasi) srednjeg vijeka su proveli svoj život tako da su hodali od jednog do drugog mjesta.
Pješačenje je postalo njihov oblik života. Nisu se htjeli nigdje zadržati, jer su vjerovali da mi ovdje na Zemlji nemamo doma. Nisu se vezali ni zajedno mjesto ili čovjeka, jer su htjeli biti navezani samo na Boga. Htjeli su na svojoj koži iskusiti ono što je Krist rekao za sebe - da nema gdje glavu nasloniti. (Lk 9,58)
Putujući monasi ne samo da su napuštali svoju domovinu, nego drugu, novu, nisu ni tražili. Bili su bez domovine. Razlog njihova stalnog putovanja bila je vjera, vjera u obećanje novoga svijeta prema kojem su išli. Iščekivanje Gospodina koji opet treba doći obilježilo je svaki korak njihova života. Cijelim su svojim bićem živjeli za obećani svijet, stoga su hodanjem htjeli izbjeći opasnost da se vežu za ovozemaljske stvari i tu se zauvijek nastane. Augustin savršeno rasvjetljava njihov mentalitet sljedećim riječima: "Sadašnji svijet je hodočašće. Domovina je tek onaj koji treba doći."
Odricanje svakog staništa izraz je vjere da je nebo naša jedina kuća. Tek tamo se možemo skućiti, možemo stanovati, tek tamo je domovina gdje je čovjek zaštićen i uzdignut, gdje čovjek za sebe može reći da je konačno prispio.
Kao razlog svoga hoda monasi navode Gospodina. Oni putuju zbog Krista. Bonifacije kaže da je Gospodin razlog njegova peregrinatia. U životopisima irskih monaha često pronalazimo slične obrasce. Pješače zbog Gospodinova imena, zbog Krista, iz ljubavi prema Kristu, iz ljubavi prema nebeskoj domovini, zbog spasenja duše. Za monahe je pješačenje unutarnji put, proces kojem se čovjek mora posvetiti da bi postigao samoostvarenje. Tako kaže Bessarion u svojoj izreci: Moram neprestano pješački da bih dovršio svoju trku...
On dakle mora pješačiti da bi napredovao iznutra. Vanjsko putovanje je potrebno za Bessariona da bi iznutra ostao na putu. Pješačeći, on se vježba u hodu prema Kristu, u odricanju od svijeta i sebe samoga da bi se približio Bogu.
Neprestan hod, ravnomjerna kretnja kojoj se čovjek može prepustiti bez puno razmišljanja, može postati put pročišćenja. Mnogo toga otpada. Unutarnji nemir jenjava, smiruje se ono što ljuti ili uznemiruje čovjeka. Čovjek se oslobađa svakog nemira i tereta duše. Mnogi ljudi znaju iskusiti kako ih hodanje smiruje, više nego kad moraju negdje sjediti i šutjeti. Upravo je za nervoznog čovjeka pješačenje učinkovitije od mirnog sjedenja. U hodu se on lakše može isključiti.
Danski filozof Kierkegaard je iskusio da se svaka briga, čak i svaka bolest može "odagnati" šetnjom: Nikada mi nije dosadno šetati! Za svoje dobro hodam svaki dan i tako se udaljavam od svake bolesti. Moje su se najbolje misli rodile u hodu i ne poznajem nijednu brigu koja bi bila tako teška da je šetnja ne bi mogla riješiti.
Odakle hodanju takva sposobnost da nas može osloboditi od bolesti i briga? Kada hodamo, mi smo stalno u pokretu i stoga se i u našem duhu nešto može pokrenuti. Ravnomjerni pokret stopala koja neprestano dodiruju tlo, i onda se uzdižu iznad njega, omogućuje odmak od napetosti koje su se utaborile u našem tijelu i manifestiraju se kroz duševne konflikte. Tako se čovjek oslobađa nemira i briga i postaje smireniji i staloženiji. Kada se svjesno postavi na stopala i krene, rješava se svega što opterećuje, grči i onečišćuje tijelo, a time i dušu. Čovjek se nakon šetnje osjeća kao da je opran iznutra, pročišćen. Otpad je "otpravljen".
Pješačenje je ljekovito upravo za ljude koji su depresivni. Umjesto da su usredotočeni na sebe, depresivni ljudi trebaju krenuti na put, izložiti svoje tijelo naporu. Mozganje ne vodi ničemu, čovjek se upliće u začarani krug iz kojeg ne može van.
Pješačenje me izbavlja iz tog začaranog kruga. Ne zadržavam se više u glavi, u razmišljanju i mozganju u kojem se često ne doživljavam i osjećam, već često stojim pored sebe, promatram se s određene distance i katkada više uopće ne znam tko sam. Pješačenjem se ponovno sjedinjujem sa svojim tijelom. Osjećam svoje tijelo, znojim se, osjećam u sebi život i snagu. Taj osjećaj života u meni čupa me iz kandži depresije koja bi me najradije progutala. Tko pješači, ne da se progutati, otima se struji misli koja plaši čovjeka i nadvija se poput tamnog oblaka. Tako su već monasi običavali ići van kada su ih pritiskale neugodne misli i kada razmišljanje o sebi više nije pomagalo.
Peregrinatio u smislu putovanja znači da se ne zaustavljamo, da nigdje nemamo kuću, nego stalno idemo naprijed. Tu i tamo bismo se rado htjeli zaustaviti, odmoriti se na cilju, držati se čvrsto naših uspjeha, sjediti na vlastitom posjedu, naći dom. Stalnim hodom naprijed, vježbamo se u unutarnjem hodu naprijed. Ne zadovoljavamo se postignutim. Upuštamo se u put koji nas stalno mijenja. U njemačkom su jeziku wandern (pješačiti, putovati [pješice]) i Wandlung (promjena) jezično povezani. Tko pješači, mijenja se svakim korakom. Ne ostaje isti. U njemu se nešto pokreće. Wandern wandeln (sich) (mijenjati (se), promijeniti (se); hodati, putovati) imaju isti korijen wenden (sich) (okrenuti [se]).
Kod pješačenja je riječ o unutarnjoj mijeni, preokretu. Preokret nije jednokratan već je dinamičkog karaktera. Pješačiti znači "opetovano okretati", stalno se mijenjati.
Tko se prepusti hodanju, može živo osjetiti što znači neprestano se mijenjati, ne zaostajati, ne držati se čvrsto nečega i tako ne znati ništa unaprijed. Tko pješači, tko vozi, taj doživljava svoje pješačenje kao preobrazbu i svoj put kao neprestan pokret u koji je on sam upleten. Ne može samo stajati sa strane. Upušta se u unutarnju preobrazbu, u put koji sili čovjeka da korak po korak ide naprijed i iznutra. Naposljetku nas taj put vodi k Bogu, pred kojim nikad ne možemo ostati stajati, zbog kojeg smo uvijek na putu i kod kojega prispijevamo tek kada umremo.
Origen kaže da svi koji hode putovima mudrosti nemaju stalno prebivalište; putuju u šatorima i žure naprijed, ali što dalje dospiju, to se dalje pruža put pred njihovim nogama i gubi se u nepoznatom.
Naš put završava tek u beskonačnom, u Bogu, cilju našeg putovanja. Zato nam je zabranjeno svako stajanje. Augustin piše: Mrtav si onoga dana kada kažeš: dosta je! Zato uvijek čini više, uvijek idi naprijed, uvijek putuj; nikada se ne vraćaj, i ne skreći sputa.

Anselm Grün, Na putu