monasticism

Idealna benediktinska slika o čovjeku ne predstavlja nekoga uspješnoga i u nečemu velikoga stručnjaka, to nije netko izvanredno religiozno nadaren, nije veliki asket, ni mistik, nego mudar i zreo čovjek koji razumije kako treba ljude međusobno povezivati da bi se stvorilo ozračje mira i uzajamnog razumijevanja. Iza te idealne slike stoji visok zahtjev. Ne možemo jednostavno odlučiti da ćemo biti mirotvorci. Mir može donositi samo onaj tko ga je sam u sebi ostvario, tko se pomirio sam sa sobom, sa svojim slabostima i pogreškama, sa svojim potrebama i željama i sa svojim težnjama koje su često u suprotnosti jedna s drugom. Mirotvorstvo nije program koji se može istaknuti na zastavi, on mora proizlaziti prije svega iz unutarnjeg mira. A unutarnji se mir postiže samo mučnom i dosljednom borbom za unutarnju čistoću i molitvom u kojoj čovjek pokušava prihvatiti sve što Bog od njega traži u pogledu vlastitih ili tuđih slabosti.

Benedikt od opata ponajprije traži sposobnost mirotvorstva. Najvažniji preduvjet za to je sposobnost liječenja. Opat se mora iskazati kao dobar liječnik prije svega u odnosu sa slabom i bolesnom braćom. Benedikt piše:

Opat mora na svaki mogući način voditi brigu o braći koja su pogriješila, jer »ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni" (Mt 9,12). Zato se treba poput iskusna liječnika poslužiti svim sredstvima; nek im pošalje senpekte, to jest stariju i mudru braću, koja će kolebljiva brata kao neopazice hrabriti i nagovarati na poniznu zadovoljštinu; neka ga oni utješe da ga pretjerana žalost ne shrva, nego kako kaže apostol: »Valja mu iskazati ljubav (2 Kor 2,8), i nek svi mole za njega.
Opat mora ulagati mnogo truda te s pomnjom i zalaganjem sve brzo poduzeti da. ne izgubi nijednu od ovaca što su mu povjerene. Valja mu znati da je preuzeo brigu za bolesne duše, a ne sam ovlast nad zdravima. I nek se boji prijetnje što ju je Bog izrekao preko proroka: »Što vam je izgledalo jako, uzeli ste sebi, a što je bilo slabo, to ste odbacili." (Ez 34,3) Isto tako nek se ugleda u sveti primjer Dobrog Pastira, koji je ostavio devedeset i devet ovaca u planini i uputio se da potraži jednu izgubljenu. I toliko se smilovao njezinoj iznemoglosti da se udostojao podiči je na svoja sveta ramena i na taj je način opet odnijeti k stadu. (27)

Normalno je da na slabosti onih koji su nam povjereni reagiramo ljutnjom i srdžbom. Zbog slabe nam je i bolesne subraće povrijeđen ponos. Svatko se želi ponositi zajednicom kojoj je na čelu: opat svojim samostanom, šef svojom tvrtkom, otac svojom obitelji. Postoje li u zajednici crne ovce, obično ih se gurne u kut i ne priznaje kao stvarnost. Ponajprije se nastoji da za njih ne saznaju oni izvana. Ta to bi štetilo dobrom glasu naše zajednice! Ponekad se osjetimo upravo osobno napadnuti i uvrijeđeni poželi li se neki subrat u to umiješati. Benedikt od opata traži da se odrekne svakog častohleplja kad je riječ o dobrom glasu njegove zajednice i da bude uz svakog pojedinca u njegovoj slabosti, da ga slijedi i bude mu blizu poput Dobrog Pastira. Tako će, prateći svakoga u njegovoj slabosti, upoznati i svoju vlastitu slabost i suočiti se s njom. Time se dokazuje kao pravi liječnik, liječnik koji dopušta da i sam bude povrijeđen tuđim ranama kako bi ih sačuvao u Božjoj ljubavi koja liječi. Odatle je molitva najdjelotvornije sredstvo opatova umijeća. Kada niti jedno ljudsko sredstvo više ne koristi, ni ljubazna naklonost, ni strogost, ni prigovor, tada »neka prijeđe na još djelotvornije sredstvo: on sam i sva braća (neka) mole za njega da Gospodin, kome je sve moguće, opet vrati zdravlje bolesnomu bratu«. (28)

Sposobnost liječenja je pretpostavka da opat u svojoj zajednici bude mirotvorac. Mir se ne može diktirati niti stegom zapovjediti, on mora izrasti iz ljubavi koja je dovoljno jaka da pronađe sve nedostatke i pogreške braće i izliječi ih.

Anselm Grün, Sveti Benedikt, lik i poruka, Kršćanska sadašnjost, 2004.