Sretan & zaljubljen
27.02.2007., utorak
Uzori u zivotu
|
Vjerujem da smo svi u zivotu imali neke uzore, idole, da li da se radi o glumcima, sportistima, dragim ljudima. Tako i ja. Vremenom, poceo sam gubiti te uzore, valjda sam htio da budem ono sto jesam, da sam razvijam svoju osobnost. I tako je bilo dok se nisam prvi put u zivotu pogresno zaljubio. Zaljubio sam se u osobu koja je bila neki ideal onoga sto sam ja zelio da budem. Ok, proslo me i nastavio sam dalje. Eh, odakle ovo moje razmisljanje o uzorima uopste? Slucajno, krajnje slucajno. Vec nekoliko noci pred spavanje dograbim poneku knjigu koju sam vec procitao i prelistam je, prisjetim se nekih dijelova. To mi vise odgovara nego da citam nove knjige, manje snage treba, a odlicno da se lakse uljuljam u san. E sinoc je pod ruke dosla knjiga "17 pravila ispravnog zivljenja", Og Mandino. Necu vas sada moriti sa njegovim pravilima jer ne mislim da postoji upustvo koje bi nas moglo voditi kroz zivot. Barem ne u potpunosti. Nego da se vratim prvobitnoj misli (nesto mi misli u zadnje vrijeme sve lakse "odlutaju", starim). U toj knjizi naletih na jednu pjesmu koje se ne sjecam od ranije, prilikom prvog citanja. Ona glasi ovako. Ocu bilo kog djecaka Postoje male okice koje pocivaju na tebi, koje te gledaju i nocu i danju; postoje mala uvca koja brzo uzmu sve sto ti kazes; postoje male rucice koje ceznjivo rade sve sto i ti radis; i mali djecak koji i danju sanja da jednom bude kao ti. Kao malisin idol, ti si mudrac nad mudracima; u maloj glavici na tebe ni sjenka sumnje nije pala. Pobozno imajuci povjerenje u tebe, cuva sve sto kazes i uradis da bi i on isto govorio i radio kad poraste i bude kao ti. Postoji jedan okati malisa koji vjeruje da si uvijek u pravu koji je spreman da te slusa i posmatra i nocu i danju. Ti si primjer u svemu sto radis, djecaku koji ceka da poraste da bi bio kao ti. I tu ponovo shvatim - imam uzor u zivotu. Ponovo. I ponovo sam zaljubljen u njega. Volim ga. Kao da se sve reciklira pa i ovo. Ali ovaj put pustam da bude tako. Barem donekle zaista i zelim da budem odraz onoga sto je on, jer to i jesam. Zato smo i nasli toliko zajednickog jedan u drugome. Tema za razmisljanje - uzori i ljubav? Da li u sustini trazimo ljude slicne nama ili ljude koji su drugaciji od nas u onolikoj mjeri u kolikoj sami zelimo sebe da promijenimo, da nam oni budu vodilje u zivotu, pokazatelj licne i savrsenosti i nesavrsenosti?  |
21.02.2007., srijeda
Rezime
 2007. godina. Pocela je sa previse desavanja, previse emotivnih turbulencija, previse svega. I istinski se nadam da ce malo se smiriti, da stane na loptu jer ja nisam u stanju da podnesem sve. A krenulo je od necega novog - Nove Godine, zajednickog doceka. Uslijedili su NASI zajednicki dani. Baterije su se punile za period koji je kao i obicno trebao da uslijedi – period samoce do slijedeceg vidjenja i sretanja. Ponovo rastanak. Ponovno prilagodjavanje na samocu i praznocu pored sebe. A onda udarac za udarcem – smrtni slucaj kod njega, privatni problemi kod mene. Potpuna odvojenost, potiha patnja i raspadanje u meni znajuci sta on prezivljava. Smrtonosni osjecaj nemoci. Ne cujemo se, ne vidimo se. Prolaze dani, sedmica, dvije. Slijedi njegov povratak u njegovo okruzenje, ali nije vise onaj stari. Sto bi trebao i da razumijem. Trebao. Ali mi ne ide najbolje. Ponovno odvojenost jer njega docekuju obaveze koje nisu inace bila svakodnevnica, dnevni raspored mu se puni. I rijetki trenutci kada moze da odvoji sat vremena u danu zeli da iskoristi samo za sebe, da odmori i ne misli ni na koga. Ponovo bi to trebao da razumijem. Trebao. Osjetim da se moje baterije pocinju neuobicajeno brzo da prazne, da moja potreba za njim iz dana u dan postaje veca i da nase online „nevidjanje“ postaje problem za moju unutrasnju ravnotezu. Ali sam u svom tom razmisljanju sam. I pocinjem da ujedam. Da prigovaram. Imamo krizu. Smirenje. Ponovno kriza. Smirenje. Postavljam isuvise pitanja u svojoj glavi, puno tih istih pitanja pocinjem i da izgovaram. A on? Trazi u sebi strpljenje da sve to izdrzi. Da izdrzi svoje probleme. I mene. Preispitujem sebe, preispitujem njega, preispitujem buducnost, planove. Strah. Strah od skoka u nepoznato, strah od onoga sto me ocekuje. U pogresno vrijeme ocekujem potporu od druge strane. Zaboravljam mozda da neko drugi isto treba sebe trenutno ponovo da nadje u svemu. Ili to sa svojih 20tak godina jos nisam ni u stanju da shvatim i razumijem? I postavljam onda u pogresno vrijeme pogresno pitanje – sta bi bilo kad bi bilo?! Pitanje koje satjeruje u cosak, pitanje koje bi svakoga drugog natjeralo u kontranapad. Ali ne i njega. Odgovara iskreno, ali onako kako ja u sebi nisam zelio da cujem. Onako kako mene boli. Onako kako meni rusi svu sigurnost i planove. Boli, vise nego sto sam mogao i da zamislim. U strahu od daljnjeg bola uocavam da bi trebalo sve privesti kraju, ne muciti ni sebe ni drugoga ako vec nemamo buducnost. Ljubav je tu. Ali nije dovljna da osigura sve sto ja zelim. Vikend, ludilo do granica razuma, praznina, nemogucnost da se ista kaze. Sutim ja. Suti on. Slijede dugi razgovori sa prijateljem, noci u kojima pocinju oci da oticu i kapilari pucaju. Lagano se pocinju paliti lampice u mojoj glavi, pocinjem shvatati sta sam uradio. Sta smo uradili. Moje pitanje? Bitno, ali skroz nepotrebno u datom vremenu , u datim uslovima, u datim okolnostima. Njegov odgovor? Bitan, ali potpuno irelevantan u okolnostima u kojima sada zivimo. Sta ce biti kada budemo zajedno? To cemo znati tek kada BUDEMO zajedno zivjeli, 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici, 12 mjeseci u godini. Tada mogu poceti postavljati takva pitanja. Mozda cak ni tada. Trebam pustiti da se pitanja pretvore u realnost i da mi dati trenutak da potrebni odgovor. Tek tada cu dobiti pravi odgovor na pitanje: birajuci izmedju dvije opcije, opcije da sutis pred porodicom o svojoj sexualnosti i tako izgubis mene i opcije da ih suocis sa istinom te sacuvas me, koju bi izabrao? Tek tada ce ono sto vec budemo imali iza sebe, nas zajednicki pravi zivot biti osnova za davanje odgovora na takvo jedno pitanje. Sada je to samo retoricko pitanje postavljeno u pogresno vrijeme. Rucna, okret za 180 stepeni. Ruka pomirenja, ali ruka koja ne nailazi na drugu ruku. Ne zeli, povrijedili smo isuvise jedan drugoga, ne zeli da to cinimo vise. Volimo se i dalje. Ali upravo zbog toga. Pocinjem istinski da shvatam sta je ljubav. Lijep osjecaj, nesto sto je toliko potrebno da covjek funkcionise. Ali i nesto sto nije zivotni garant. Onog trenutka kada dobijemo ljubav nismo dobili i zivotno osiguranje. Ljubav je rizik. Rizik koji se zivi iz jednog dana za drugim. Ali se zahvaljujuci njoj iz dana u dan gradi i sigurnost. Uspijevamo ipak na kraju da pruzimo jedan drugome ruku. Dajemo si sansu. Idemo dalje. Ali ostaje nemir u meni, ne onaj isti nemir kao prije. Vise nesigurnost, nesigurnost da li ce moci da se nastavi tamo gdje je stalo. Morat cu da pustim neko vrijeme da prodje, da se vrati ono sto se vratiti treba i onda vidjeti na cemu smo. Ono sto ja sada znam je da sam spreman da skocim u vodu, da prihvatim buducnost onakvu kakva jeste – nesigurna. Ali takav je zivot. To sto ljubav udje u njega ne cini ga nista puno sigurnijim. Samo ljepsim i ugodnijim za zivot. I tako treba da gledam na njega. Snagu da prevazidjemo sve to trebao sam i morao sam naci u tri DA na moja tri postavljena pitanja samo noc prije postavljanja pogresnog pitanja: da li me volis, mislis li da ces ikada biti barem dio onoga sto si bio i vidis li buducnost nasoj vezi? Nadam se da ni sada nije kasno da shvatim iskrenost tih odgovora. Pogotovo kada znam od koga su dosli. Borit cu se dalje jer sada znam da vrijedi. Zelim da imam napokon zajedno u istom trenutku osobu koju toliko volim i prijatelja koji me razumije. Zelim da osjetim istinsku srecu i mir. Nadam se da ne trazim previse od zivota. Volim te!  |
16.02.2007., petak
Post prije pozdrava
|
Vjerujem da se svi sjecate pobjednika Muzickih talenata OBN televizije, Amela Ćurića. Upravo njegova najnovija pjesma će biti moje predzadnje javljanje. Nadam se da će vam se dopasti ova balada.  Stara ljubav Gdje si sad opet pomislim da li pamtiš kad smo skupa bili mi da li pamtiš dodire naše ljubavi Da l' me kuneš ili ne kuneš možda ćutis da te ugrijem dok ne prođu preduge zime dosadne Gdje smo sad opet pomislim da li pamtiš kad smo skupa sanjali sad kad saznali smo razloge naše ludosti Kad samoća srce potopi i slana kap iz oka izroni zapjevaće anđeli našoj prošlosti Ja sebe kunem dok ulicom blatnjavom prolazim i nadu psujem jer više te nema u meni Te stare ljubavi Te stare ljubavi... |
15.02.2007., četvrtak
14.02.2007.
 Proslo je jos jedno Valentinovo. Nekima praznik ljubavi i zaljubljenih, nekima dan kada zele da zaborave ljubav, nekima komercijala, nekima opet dan kada su upoznali nekoga, nekima kada su izgubili nekoga. A meni? Dan ljubavi. Ali jedne druge. Dan prijateljske ljubavi. Ostat ce u mojoj glavi memorisan 14.02. Ali ne bilo koji 14.02. Ovaj, bas ovogodisnji. 14.02.2007. To je dan kada sam napravio korak vise, kada sam skupio hrabrost i krenuo dalje u jednom prijateljstvu, dan kada sam izgovorio pred nekime tu recenicu Ja sam gay. Ali da krenem od pocetka. U zadnjih par dana su se desavale neke stvari koje su me poprilicno prodrmale, stvari koje sam oduvijek molio Boga da mi se nikada ne dese. Uvijek sam mislio da ih nisam u stanju preziviti. Ali su se eto desile. I prezivio sam. I ne samo da sam prezivio nego mi je dalo snage. Shvatio sam – idemo do kraja, ako mozda vec nesto gubim, neka gubim sve. Kada jednom boli, neka boli za dvije stvari. Odlucio sam reci istinu. Olaksati sebi barem u nekom dijelu, napokon reci sve o sebi nekome. Onome kome sam vec toliko puta u svojoj glavi prosao taj „scenario“ sta i kako reci. Najboljem prijatelju. Ali nikada nisam imao hrabrosti. Uvijek bi zastao, otisla bi prica u drugom pravcu. Ovaj put sam odlucio da nema povratka. Uzeo telefon i nazvao ga. Zelio sam da se ne javi, ali se javio. Popricali smo, neobavezno, sta se taj dan desavalo i ja sam vec tada gutao knedle. Osjetio je da nesto nije u redu. Ponudio je da se vidimo, ali sam odbio, rekao da nisam jednostavno dobro. Na kraju sam pitao je li slobodan sutra. Dogovorili se da se ujutro cujemo. Spustio sam slusalicu. Napravio sam prvi korak. Sada ce biti teze da se izvucem i ponovo nista ne ucinim. Svanuo je i taj dan, dan zaljubljenih. A u meni oblaci, strah, zebnja. I ponovo smo se culi, dogovorili se , nasli se u gradu. Sredili neke obaveze. Predlozio mi da sjednemo odmah na kafu, ali uz par izlika predlozih da radije idemo kod njega kuci, kad vec nema nikoga jer jednostavno imam potrebu na miru da razgovaramo. Vec nakon par minuta dodatne neobavezne price u stanu i nakon sto sam se ja domacinski smjestio na kaucu stavivsi jastuke iza ledja i glave (mislio sam u sebi evo me kao u filmovima kod psihijatra), on se iznenada na stolici okrenuo od racunara i pogledao me. Jasno je bilo. Obojica znamo da nesto visi u zraku. Poceo sam polako, pokusavao da nadjem pravu recenicu, zasutao bi i znova poceo. Poceo je i vid da mi se magli. Suze. A on bi na sve to ponekad iznova samo ponovio „Polako. Sta se desava?“. I na kraju je izaslo iz mene, rekao sam tu recenicu nakon koje vise nije bilo povratka i cekao sam reakciju. Nisam mogao da ga gledam u oci, utackao sam se pogledom u dubinu sobe pokusavajuci da se saberem i slozim misli. Nije proslo vise od jednog trenutka i dosao je odgovor. „Ok, dobro.“ Sjeo je do mene i spustio mi ruku na rame. I poceo su tada suze same jednostavno da teku, kao neki ispusni ventil. Yeah, pravo musko, ali jebi ga. Uslijedio je razgovor. Dug razgovor. Ispricao sam sve sto mi se desavalo posljednjih godina. Sve ono sto mu kao najboljem prijatelju nisam mogao da kazem. Rekao sam i sve one lazi koje su bile recene tokom godina, a koje su mi pomagale da zadrzim ono sto sada vise nisam zelio da drzim u sebi. I prihvatio je sve, razumio. Zelio sam da sve zna. Ispricao sam sve o osobi koju volim, o problemu koji sad imamo. I prvi put u zivotu dobio savjet. To mi je trebalo. I sam sam to sve znao, ali jednostavno neke stvari trebate da cujete od najboljih prijatelja da bi ih prihvatili. Na kraju smo se smijali i nastavili nas razgovor kao i prije. Samo sto sam ja sada bio drugaciji. Znao sam da vise nema tajne koja uvijek negdje stoji u meni. Mislim da neke stvari koje su danas recene necu nikada zaboraviti. Taj kratki odgovor „Ok. Dobro“ je bio onakav kakav mi je bio potreban u tom trenutku. Neminovno je uslijedilo kasnije pitanje da li je on u nekim mojim „razmisljanjima“. Odgovor je i sam znao. I tu je bio kraj i tom dijelu price. Ono sto na kraju dana znam je da je nase prijateljstvo otislo jednu stepenicu vise. I to mi je drago. Kao sto je i on priznao da mu je drago sto sam mu se povjerio. Iako nikada nije sumnjao, ali ok. Prihvata. Reagovao je upravo onako kako sam se ja nadao da bi mogao da reaguje, onako kako sam ga ja poznavao. Kao prijatelja. I bilo je tu jos mnogo izgovorenih recenica, postavljenih pitanja. Ali je ostalo ono najbitnije – osjecaj da nismo izgubili jedan drugoga. Za sada. I iskreno se nadam da ce tako i ostati. Barem on ne vidi razloga zasto ne bi. A ja se tu samo mogu sloziti. Veceras ce biti jedna od noci kada cu lakse i mirnije da zaspim. Nisam vise sam. I zato, prijatelju, hvala ti! |
13.02.2007., utorak
Dok srce krvari i puca
|
Želim samo da nikada u životu ne osjetiš ni za trenutak istinsku praznoću dok plačući moliš Boga da jutro u toj samoći bez životnog cilja nikada ti ne svane.  |
10.02.2007., subota
O drugima...
|
Pod tackom jedan: cigareta! Svaki komentar je suvisan, slika govori sama za sebe.  Imate li razumijevanja? Ili vam je smijesno? Tragicno? * * * Pod tackom dva: upoznajte ih! Ako vec uzivam u njihovom pisanju, onda neka to i znaju. Mozda i drugi nesto pronadju zanimljivo za sebe. Ja vec jesam. Zbog nemogucnosti da nabrajam sve one cije postove volim da citam teskom mukom sam se ogranicio na tri adrese. 1. Razum & Osjećaji One o sebi: "Dvije smo. Rossa i Anna. Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru ce biti jedanaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora... Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu, uz lagana odstupanja, hehe, puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?" Ja o njima: Dvije suprotnosti povezane u prijateljstvo koje je prolazilo kroz sve trenutke zajedno. Tako razlicite, a opet tako slicne. Dok vas jedna nasmije, druga vas zamisli. Pa vas onda i ona nasmije. Jednostavno - iskljucite tugu, otvorite srce i zagrijte misice na licu, trebat ce vam jer ce te uvijek naci barem jedan razlog da se nasmijesite citajuci njihove zivotne, svakodnevne crtice. 2. Slavonchica Ona o sebi: "iznad oblaka je uvijek sunce... ne brini..." Ja o njoj: Djevojka koja samo snagom svoje pjesnicke duse i stihova , koji kao da teku iz nje same , uspijeva da vas ohrabri i dokaze vam da ljubav postoji, da nada postoji, da bolje sutra postoji.... Samo treba sacekati oblake da prodju. Slavonchice, posebna si! 3. nečovjek On o sebi: "nesiguran decko, pomalo isfrustriran iako ne volim iste takve nesigurne, nesamopouzdane ljude... a pa valjda onda ne volim ni samog sebe :)! Ma tražim se, nadam se da cu se pronaci..." Ja o njemu: Kao plivadon! Popijete ga i znate sta je rezultat - prestanak glavobolje. Dodjete, procitate i znate sta je htio da kaze. Kratak, jasan. Ponekad ostar, ali mu to sopstvena samokriticnost opravdava. Ne treba vam vise od par trenuatak da dobijete sliku o procitanom i da sve to prokomentarisete, ali nikad ne zaboravite procitano. I uvijek se vracate. Uglavnom kad vas boli glava. * * * Pod tackom tri: Napokon je uspjela nesto da napravi. Vjerujem da ste barem nekad culi za nju. Po profesiji je magistar opere (operska pjevacica, angazman u Narodnom pozoristu Sarajevo), radi i kao voditelj na FTV, dok paralelno gradi i karijeru pop pjevacice. Par puta pokusala da dodje do vrha - da predstavlja BiH na Eurosongu, ali je svoj san ostvarila pod drugom zastavom - 2006. je bila dio grupe koja je predstavljala Svicarsku. Ove godine kao da je odlucila da napravi konacni pokusaj osvajanja trzista. Ona je Tinka. Najnoviji spot za pjesmu "HIT". Za pocetak dobar spot. Pjesma? Muzika mogla i bolje. Ali tekst ima svoju tezinu. Sretno! |
07.02.2007., srijeda
Vijesti... iz nesvijesti
|
Ne znam kako je kod vas, ali sam do sada milion puta procitavsi neku vijest sebi rekao da to moram da postavim na blog. Uglavnom, ostalo bi samo na prebacivanju te stranice medju favorite. I jutros sam ponovo procitao jednu od takvih vijesti ali ovaj put sebi kazem - il' sad, il' nikad. Vrijeme je da se i lista favorita malo rastereti. Prva vijest na koju sam se samo nasmijao.  Predsjednik Svjetske banke u Turskoj se osramotio zbog poderanih čarapaPredsjednik Svjetske banke, Paul Wolfowitz osramotio se u ponedjeljak tokom dvodnevne posjete Turskoj, kada je prije ulaska u džamiju skinuo cipele i svijetu pokazao svoje poderane čarape. Wolfowitz je otputovao u Tursku na dva dana zbog sastanaka povodom saradnje Svjetske banke i Turske. Tu priliku je iskoristio da pohvali turske vlasti na uspješnoj ekonomskoj politici i uspostavljanju političke stabilnosti. U sklopu njegove posjete bio je planiran i posjet Selimije džamiji na sjeveroistoku Turske. Kada je Wolfowitz skinuo svoje cipele na ulazu džamije, provirile su poderane, ne jedna, već obje čarape predsjednika Svjetske banke. Wolfowitz nije ničim pokazao da se osjeća posramljenim zbog incidenta te je ušao u džamiju kao da se ništa nije desilo. Kao da to nije dovoljno, poslije posjeta džamiji, Wolfowitz je prošetao čaršijom, gdje je htio kupiti ogrlicu kćerci, ali kada je shvatio da nema dovoljno novca, morao je posuditi novac od jednog od svojih osiguravatelja. Da se prica na ovome ne zavrsava i da cijela nelagodna situacija po doticnog gospodina ne bude brzo proslost potrudili su se turski tekstilci. Detaljnije u slijedecoj vijesti.  Čarape za Paula WolfovitzaTurski tekstilci poslali su 12 pari čarapa kao poklon predsjedniku Svjetske Banke Paulu Wolfovitzu koga su fotoreporteri uslikali sa poderanim čarapama tokom posjete jednoj džamiji u Turskoj. "Da je kupio naše čarape koje su izvanrednog kvaliteta, ne bio imao problema. Dokaz za kvalitet turskih čarapa je ogroman izvoz koji ostvarujemo u zemljama Evropske unije", objasnio je predstavnik turskog Udruženja proizvođača čarapa. Fotografije na kojima se vidi da Wolfovitz nosi poderane čarape dok izuven ulazi u Selimije džamiju u Edirneu, na sjeverozapadu Turske, dospijele su na naslovne strane turske štampe. Da li bi vi voljeli da vam mediji budu prisutni u situacijama kada pozelite samo da vam se ili zemlja otvori pod nogama ili da vas nega medjuplanetarna sila istog trena zdrobi?! A vjerujem da smo svi bili ponekad izlozeni slicnim neugodnim situacijama . Treca vijest koja me ujedno i ponukala da napokon realizujem ovaj prenos vijesti je vijest o vjecnoj ljubavi.  Vječni zagrljajBlizu italijanskog grada Mantova, arheolozi su pronašli zagrljeni par ukopan prije pet do šest hiljada godina. Zbog specifičnog položaja u kojem su ih našli, iskopinu su nazvali "vječni zagrljaj". "Ovo je nevjerovatan slučaj. Dvostrukih ukopa nije bilo u neolitičkom periodu, pogotovo u zagrljaju - a oni se zaista grle," rekla je Elena Menotti, voditeljica tima na iskopavanju. Menottieva je rekla da vjeruje kako su to muškarac i žena, iako to tek treba potvrditi. Pretpostavlja da se radi o dvoje mladih ljudi, jer su njihovi zubi uglavnom netaknuti i neistrošeni. "Moram reći da, kad smo ih otkrili, svi smo bili veoma uzbuđeni. Radim ovaj posao već 25 godina. Bila sam na iskopinama Pompeja i ostalih poznatih mjesta, ali nikada nisam bila ovako dirnuta, ovo otkriće je stvarno nešto posebno." Laboratorijska istraživanja će utvrditi starosnu dob para u trenutku smrti i koliko su dugo bili zakopani. Vjerujem da ovo dvoje mladih ljudi nisu sumnjali u vjecnost svoje ljubavi. Trebalo im je "samo" 6.000 godina da to dokazu i nama. Samo se nadam se da ce istrazivacka sadasnjost znati da ocuva krhku proslost za nepoznatu buducnost. A sada da se i malo nasmijete. Dok pisem ovaj post na radiju cujem vijest ili se to prije moze nazvati kuriozitetom. Iako, clanice udruga za zastitu zenskih prava i drugih feministickih pokreta bi sada mogle da navale na mene, ali ja samo prenosim ono sto drugi kazu. Naime, neka britanska firma koja se bavi proizvodnjom kucnih aparata je napravila istrazivanje i izracunala da prosjecna Britanka sa usisivacem predje nevjerovatnih 11.000 km u svom zivotu... dok prosjecni Britanac "predje" jedva 1.000 km. Pitam se samo kakav je omjer snaga ovdje na nasem Balkanu?  |
04.02.2007., nedjelja
Sinoc je bila...
 ... jos jedna noc kada jednostavno ne mozes zaspati. San te obuzima, osjecas umor, ali neki unutrasnji nemir jednostavno tjera tvoje misli iz jednog ugla mozga u drugi.Sve je pocelo od toga da smo se nas dvojica sinoc nakon duze vremena ponovo culi. Sretan. Presretan. U meni je nesto lupalo, prosto igralo. Pricali smo, a trebalo mi je da sutim. Samo da znam da je tu. Bez previse rijeci. Ali, neka, znam da je bolje sto smo pricali jer bi mi kasnije bilo krivo da smo sutali. Tesko je meni ugoditi. Poslije toga sam legao, i, ne znam da li je do uzbudjenja, premorenosti ili necega treceg, ali san je jednostavno bjezao iz moje glave i mog tijela. A umor je i dalje ostajao. Kao i razmisljanje. Sta je najteze kada nekoga volis? Spoznaja da ti ta osoba nedostaje. Praznina u svakom smislu. Osjecao sam prazninu kada zatvorim oci, kao da propadam u crnilo i iznova bi otvorio oci.  Trebalo mi je da osjetim da je pored mene. Isti onaj osjecaj koji sam imao kada bi navecer smoreni nakon dugog dana ususkali se u krevet i predali snovima... i tada bi nastupio upravo taj trenutak koji mi nedostaje, djelic sekunde koji mi se usjekao u pamcenje - potpuni mrak oko mene, ne vidis nista i nikoga oko sebe, ali cujes disanje koje te kao sat koji radi svojim ustaljenim taktom smiruje i daje ritam kojim i sam trebas disati dok te mrak okruzuje. Nisam siguran ni da li tada osjetim zagrljaj ili ne, mozda je to samo umor koji otezava svaki misic, ali nesto je sigurno tu - ta prijatna mekoca koze na nogama, nekada topla, nekada hladna, ali dobro znana. I tada mozes da zatvoris oci jer znas da je onaj koga volis najvise na svijetu tu.A sta kada nije? Kako zatvoriti oci, kako se predati mraku kada osjetis da je soba prazna, da nema tog disanja, nema tog dodira, nejasne tezine na ramenu... I samo cujes sat koji neumorno kuca neki ritam bez ikakve emocije, ritam koji ti samo odzvanja u glavi. Nadam se da cu veceras lakse zaspati. Mozda i ovaj snijeg pomogne. A za kraj pjesma koju sam vjerovali ili ne cuo danas i to - dok sam se vozio u trolejbusu. Vozac je onako mrtav hladan odlucio da mu potpuni ugodjaj na radnom mjestu moze upotpuniti samo polutiho slusanje muzike. Zao mi samo sto nisam bio u stanju da vidim odakle je slusa. Ali eto, i tamo gdje se najmanje nadate pjesma moze da vas pronadje i podsjeti na vasu boljku, ako ste je kojim slucajem i na trenutak potisnuli. I to je sve moguce samo u Saraj'vu. Ja nemam drugi dom Lepa Brena Ja nemam drugi dom, osim doma u srcu tvom. Osim tebe nikoga, na svetu nemam ja. Ko ce ruku da ti da kad vremena dodju zla ko ce, ako necu, ako necu ja. Ja nemam drugog sna, osim stobom da sam ja. Osim doma u srcu tvom, ja nemam drugi dom. Ko ce ruku da ti da kad vremena dodju zla ko ce, ako necu, ako necu ja. |
