Marketing
Rezime
2007. godina.
Pocela je sa previse desavanja, previse emotivnih turbulencija, previse svega. I istinski se nadam da ce malo se smiriti, da stane na loptu jer ja nisam u stanju da podnesem sve.
A krenulo je od necega novog - Nove Godine, zajednickog doceka. Uslijedili su NASI zajednicki dani. Baterije su se punile za period koji je kao i obicno trebao da uslijedi – period samoce do slijedeceg vidjenja i sretanja.
Ponovo rastanak. Ponovno prilagodjavanje na samocu i praznocu pored sebe. A onda udarac za udarcem – smrtni slucaj kod njega, privatni problemi kod mene. Potpuna odvojenost, potiha patnja i raspadanje u meni znajuci sta on prezivljava. Smrtonosni osjecaj nemoci. Ne cujemo se, ne vidimo se. Prolaze dani, sedmica, dvije. Slijedi njegov povratak u njegovo okruzenje, ali nije vise onaj stari. Sto bi trebao i da razumijem. Trebao. Ali mi ne ide najbolje. Ponovno odvojenost jer njega docekuju obaveze koje nisu inace bila svakodnevnica, dnevni raspored mu se puni. I rijetki trenutci kada moze da odvoji sat vremena u danu zeli da iskoristi samo za sebe, da odmori i ne misli ni na koga. Ponovo bi to trebao da razumijem. Trebao.
Osjetim da se moje baterije pocinju neuobicajeno brzo da prazne, da moja potreba za njim iz dana u dan postaje veca i da nase online „nevidjanje“ postaje problem za moju unutrasnju ravnotezu. Ali sam u svom tom razmisljanju sam. I pocinjem da ujedam. Da prigovaram. Imamo krizu. Smirenje. Ponovno kriza. Smirenje. Postavljam isuvise pitanja u svojoj glavi, puno tih istih pitanja pocinjem i da izgovaram. A on? Trazi u sebi strpljenje da sve to izdrzi. Da izdrzi svoje probleme. I mene.
Preispitujem sebe, preispitujem njega, preispitujem buducnost, planove. Strah. Strah od skoka u nepoznato, strah od onoga sto me ocekuje. U pogresno vrijeme ocekujem potporu od druge strane. Zaboravljam mozda da neko drugi isto treba sebe trenutno ponovo da nadje u svemu. Ili to sa svojih 20tak godina jos nisam ni u stanju da shvatim i razumijem? I postavljam onda u pogresno vrijeme pogresno pitanje – sta bi bilo kad bi bilo?! Pitanje koje satjeruje u cosak, pitanje koje bi svakoga drugog natjeralo u kontranapad. Ali ne i njega. Odgovara iskreno, ali onako kako ja u sebi nisam zelio da cujem. Onako kako mene boli. Onako kako meni rusi svu sigurnost i planove. Boli, vise nego sto sam mogao i da zamislim. U strahu od daljnjeg bola uocavam da bi trebalo sve privesti kraju, ne muciti ni sebe ni drugoga ako vec nemamo buducnost. Ljubav je tu. Ali nije dovljna da osigura sve sto ja zelim.
Vikend, ludilo do granica razuma, praznina, nemogucnost da se ista kaze. Sutim ja. Suti on. Slijede dugi razgovori sa prijateljem, noci u kojima pocinju oci da oticu i kapilari pucaju. Lagano se pocinju paliti lampice u mojoj glavi, pocinjem shvatati sta sam uradio. Sta smo uradili.
Moje pitanje? Bitno, ali skroz nepotrebno u datom vremenu , u datim uslovima, u datim okolnostima.
Njegov odgovor? Bitan, ali potpuno irelevantan u okolnostima u kojima sada zivimo. Sta ce biti kada budemo zajedno? To cemo znati tek kada BUDEMO zajedno zivjeli, 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici, 12 mjeseci u godini. Tada mogu poceti postavljati takva pitanja. Mozda cak ni tada. Trebam pustiti da se pitanja pretvore u realnost i da mi dati trenutak da potrebni odgovor. Tek tada cu dobiti pravi odgovor na pitanje: birajuci izmedju dvije opcije, opcije da sutis pred porodicom o svojoj sexualnosti i tako izgubis mene i opcije da ih suocis sa istinom te sacuvas me, koju bi izabrao? Tek tada ce ono sto vec budemo imali iza sebe, nas zajednicki pravi zivot biti osnova za davanje odgovora na takvo jedno pitanje. Sada je to samo retoricko pitanje postavljeno u pogresno vrijeme.
Rucna, okret za 180 stepeni. Ruka pomirenja, ali ruka koja ne nailazi na drugu ruku. Ne zeli, povrijedili smo isuvise jedan drugoga, ne zeli da to cinimo vise. Volimo se i dalje. Ali upravo zbog toga. Pocinjem istinski da shvatam sta je ljubav. Lijep osjecaj, nesto sto je toliko potrebno da covjek funkcionise. Ali i nesto sto nije zivotni garant. Onog trenutka kada dobijemo ljubav nismo dobili i zivotno osiguranje. Ljubav je rizik. Rizik koji se zivi iz jednog dana za drugim. Ali se zahvaljujuci njoj iz dana u dan gradi i sigurnost.
Uspijevamo ipak na kraju da pruzimo jedan drugome ruku. Dajemo si sansu. Idemo dalje. Ali ostaje nemir u meni, ne onaj isti nemir kao prije. Vise nesigurnost, nesigurnost da li ce moci da se nastavi tamo gdje je stalo. Morat cu da pustim neko vrijeme da prodje, da se vrati ono sto se vratiti treba i onda vidjeti na cemu smo. Ono sto ja sada znam je da sam spreman da skocim u vodu, da prihvatim buducnost onakvu kakva jeste – nesigurna. Ali takav je zivot. To sto ljubav udje u njega ne cini ga nista puno sigurnijim. Samo ljepsim i ugodnijim za zivot. I tako treba da gledam na njega. Snagu da prevazidjemo sve to trebao sam i morao sam naci u tri DA na moja tri postavljena pitanja samo noc prije postavljanja pogresnog pitanja:
da li me volis,
mislis li da ces ikada biti barem dio onoga sto si bio i
vidis li buducnost nasoj vezi?
Nadam se da ni sada nije kasno da shvatim iskrenost tih odgovora. Pogotovo kada znam od koga su dosli.
Borit cu se dalje jer sada znam da vrijedi. Zelim da imam napokon zajedno u istom trenutku osobu koju toliko volim i prijatelja koji me razumije. Zelim da osjetim istinsku srecu i mir. Nadam se da ne trazim previse od zivota.
Volim te!
Post je objavljen 21.02.2007. u 00:23 sati.