Vjerujem da smo svi u zivotu imali neke uzore, idole, da li da se radi o glumcima, sportistima, dragim ljudima. Tako i ja.
Vremenom, poceo sam gubiti te uzore, valjda sam htio da budem ono sto jesam, da sam razvijam svoju osobnost. I tako je bilo dok se nisam prvi put u zivotu pogresno zaljubio. Zaljubio sam se u osobu koja je bila neki ideal onoga sto sam ja zelio da budem. Ok, proslo me i nastavio sam dalje.
Eh, odakle ovo moje razmisljanje o uzorima uopste? Slucajno, krajnje slucajno. Vec nekoliko noci pred spavanje dograbim poneku knjigu koju sam vec procitao i prelistam je, prisjetim se nekih dijelova. To mi vise odgovara nego da citam nove knjige, manje snage treba, a odlicno da se lakse uljuljam u san.
E sinoc je pod ruke dosla knjiga "17 pravila ispravnog zivljenja", Og Mandino. Necu vas sada moriti sa njegovim pravilima jer ne mislim da postoji upustvo koje bi nas moglo voditi kroz zivot. Barem ne u potpunosti.
Nego da se vratim prvobitnoj misli (nesto mi misli u zadnje vrijeme sve lakse "odlutaju", starim). U toj knjizi naletih na jednu pjesmu koje se ne sjecam od ranije, prilikom prvog citanja. Ona glasi ovako.
Ocu bilo kog djecaka
Postoje male okice koje pocivaju na tebi,
koje te gledaju i nocu i danju;
postoje mala uvca koja brzo uzmu
sve sto ti kazes;
postoje male rucice koje ceznjivo rade
sve sto i ti radis;
i mali djecak koji i danju sanja
da jednom bude kao ti.
Kao malisin idol, ti si
mudrac nad mudracima;
u maloj glavici na tebe
ni sjenka sumnje nije pala.
Pobozno imajuci povjerenje u tebe,
cuva sve sto kazes i uradis
da bi i on isto govorio i radio kad poraste
i bude kao ti.
Postoji jedan okati malisa
koji vjeruje da si uvijek u pravu
koji je spreman da te slusa i posmatra
i nocu i danju.
Ti si primjer
u svemu sto radis,
djecaku koji ceka da poraste
da bi bio kao ti.
I tu ponovo shvatim - imam uzor u zivotu. Ponovo. I ponovo sam zaljubljen u njega. Volim ga. Kao da se sve reciklira pa i ovo. Ali ovaj put pustam da bude tako. Barem donekle zaista i zelim da budem odraz onoga sto je on, jer to i jesam. Zato smo i nasli toliko zajednickog jedan u drugome.
Tema za razmisljanje - uzori i ljubav? Da li u sustini trazimo ljude slicne nama ili ljude koji su drugaciji od nas u onolikoj mjeri u kolikoj sami zelimo sebe da promijenimo, da nam oni budu vodilje u zivotu, pokazatelj licne i savrsenosti i nesavrsenosti?
Post je objavljen 27.02.2007. u 22:31 sati.