Sretan & zaljubljen
29.01.2007., ponedjeljak
Ocekivanja
U zelji da zaobidjem razmisljanja o tome kako je ovaj svijet pun ljudi, koji uz zelju da izvuku maksimum iz svoje okoline takodjer zele da i daju minimum od sebe za tu okolinu, odlucujem da razmisljam i napisem ono sto ja ocekujem od svog okruzenja, sredine. Vec neko vrijeme mi se vrte neke misli po glavi i kao dobar slagvort za pisanje moze da bude slijedeci podatak: prije par dana sam gledao neku emisiju u kojoj je izmedju ostalog bila i reportaza o gay populaciji u mojoj drzavi (BiH) i izmedju svega recenog naveden je i slijedeci podatak – u cijeloj drzavi postoje samo tri (3) javno, medijski deklarisane gay osobe. Pri tome se ne misli na sve one koji su to priznali svojim najblizima, nego na ljude koji su na bilo koji nacin medijski bili eksponirani kroz zvoj rad, a koji su eto – gay. Porazavajuce? Populacija od skoro 4 miliona stanovnika – tri (3) javno deklarisane gay osobe? Koliko je to procentualno, 0,000......1% ? Nadam se da je ova drzava, u kojoj je toliko cesto najbitnije da ti zet ili snaha ne bude druge vjere, imala tu srecu da su i ovo troje deklarisanih predstavnici svih nasih kako to politicari vole reci „konstitutivnih“ naroda BiH. Drugo razmisljanje. Tako cesta tema – manifestacija zvana „pride“. Biti za, biti protiv, nemati stav. Uvijek neka podjela. U zadnje vrijeme sam sa par osoba razgovarao na ovu temu i uvijek se ponavlja jedan te isti scenario – ocekivanje da imas definisan stav o datoj temi. I kao pripadnik „te zajednice“ pri tome bi kao trebao imati skroz afirmativan stav. Jesam li normalan ako nisam tako ozracen entuzijazmom kada je ova tema u pitanju? Zasto nisam? Pa iz jednog jednostavno razloga, jednostavnog kada je u pitanju njegova definicija, ali ne i realizacija: Potpuno mi je svejedno da li ce moja sredina biti spremna da prihvati manifestacije koje nose taj naziv, „pride“. Od toga meni kao pojedincu nece biti nista mnogo ni bolje, ni gore. Mozda grijesim, ali je moje shvatanje tako. Ono sto ja ocekujem od svoje sredine, mozda naivno, je da ona prihvati mene kao pojedinca. Mnogo mi je bitnije da se ne osjecam uspaniceno jer sam nerazmisljajuci dok smo cekali na kasi da platimo kupljeno voljenoj osobi onako zaigrano i vjerovatno sa zaljubljenim pogledom u ocima ovlas prosao prstima kroz kosu. Jer sam to jednostavno u tom trenutku osjetio da zelim i trebam. Zelim da u tom trenutku ne moram da razmisljam da li je neko to vidio, razumio sve i imao potrebu da mi svojim mozda vulgarnim nacinom komunikacije da do znanja da me osudjuje. Zelim… zelim… zelim da i u svom okruzenju mogu slobodno da se sa svojom voljenom osobom vozim u vozu, da sjedim i gledam kroz prozor dok osjetim da je on pored mene. Kad pozelim da pustim da se moja ruka izgubi u njegovoj - to zaista i ucinim. Da se pogledamo, nasmijemo i opet utonemo svako u svoje misli. I da mi pri tome bude potpuno svejedno sta neko drugi ko sjedi sa druge strane misli o tome. Zelim da su i u mom gradu lokali, kafici, restorani, kina mjesta gdje cu mirno i bez razmisljanja da sjedim sa osobom koja mi je najbitnija u mom zivotu, momkom koji mi je i prijatelj… i ljubavnik…. i da bezbrizno razgovaramo, pijemo pice, veceramo. Kao malo dijete sam se smijao sam sebi prilikom naseg prvog izlaska u caffe deklarisan kao „friendly“. Zasto? Pa iz jednostavnog razloga – prvi put sam bio toliko opusten u javnosti da sam sa zakasnjenjem od par minuta shvatio da se moja ruka bez razmisljanja izgubila pod nogavicom njegovih pantalona i nasla svoje mjesto negdje tik iznad ruba njegove carape… Ni na trenutak nas razgovor nije posustao, nasi pogledu nisu skrenuli, nasa razmisljanja otisla gdje ne treba… samo je moja ruka bila tamo gdje je moja podsvjest zeljela da ona bude… Jesu li ti ljudi „vani“ nesto pametniji, tolerantniji od nas? Da, definitivno nisam za te manifestacije. Ne zelim i nemam potrebu da moja sexualnost bude pokretac za nesto gdje ce se trebati dokazivati koliko razmisljanje pojedinaca moze biti dovoljan pokretac za mase. Mislim sa smo barem mi sa ovog podneblja dovoljno osjetili dokle nas masovna histerija i generalizacija mogu dovesti. Ne zelim da neko moj osjecaj ljubavi i voljenja koristi kao objekat za ispitivanje limita, granica i tolerancije drustva! Zelim samo da zivim. Da volim i budem voljen. Da imam ono sto vec imam i da uzivam u tome. A za to sve ce znati oni kojima ce moja licna sreca biti dovoljna da i sami osjete neku vrstu srece. |
21.01.2007., nedjelja
Štafeta
|
UPDATE: UPOZORENjE! Ako kojim slucajem dobijete mail koji sadrzi naslov "Fidel Castro je mrtav" - NE OTVARAJTE! Radi se o virusu odnosno trojancu koji se pokrece pokretanjem propratnog dokumenta. Slicni mailovi kao "zrtve" imaju i druge politicare kao sto su Putin, Chavez, Sadam Husein (da je ziv). Kraj upozorenja  Iako je vec proslo dosta vremena od kako mi je rossanna utrpala stafetu u ruke, problemi i desavanja koja su me okupirala zadnjih 10-tak dana mi nisu dozvolila da krenem u to maratonsko trcanje sa tim pocasnim predmetom. Ipak, sjedeci danas i prebiruci po svom vec uveliko iscrpljenom mozgu hiljadu i jednu misao o svemu i svemu sto me ko kometa udarilo u glavu zadnjih dana odlucih da se za promjenu mislima ipak uvucem u staru seharu svojih (djecijih) dogodovstina i prisjetim se poneke scene i dogadjaja. 1. kradja slatkisa u Robnoj kuci Hajde, da tu budemo iskreni i priznamo da smo vecina nekada negdje nesto onako usput pustili da prodje zajedno sa nama pored kase neplaceno. Nadam se samo da smo se svi kod 1-2 pokusaja zadrzali. Kako sam ja to "izveo"? Scenario je bio slijedeci: moja najbolja prijateljica, koja je ujedno bila i prva komsicina koju poznajem od momenta kako sam postao svjestan i samog sebe, smo jedan dan vracajuci se iz skole (1. ili 2. razred OŠ) usli u supermakret nase Robne kuce. Zvrnjali smo izmedju rafova i ne znam kako ni zasto, ali nam je odjednom pala luda ideja: kako je neko od nas bio redar te sedmice sa sobom je imao kanticu i dvije spuzve u njoj tako da je svoje mjesto izmedju te dvije spuzve nasla i najtanja moguca cokoladica - sjecate li se one cokolade zivotinjskog carstva sto je pored tanke cokolade imala i slicicu za odgovarajuci album?! E to je bio nas plijen. Istu stvar smo sa istim rezultatom izveli jos jednom, ali smo se slozili da smo dovoljno isprobavali i da je dosta. Sto bi rekli Bosanci - oćejfili smo  Sreca je vjerovatno bila i da smo sa zavrsetkom te sedmice "izgubili" nas radni materijal za te operacije - kanticu i spuzve, tako da se ta dva puta uspjesna akcija na tome i zaustavila. 2. prvi susret sa cigarom E to je sad vec kao vic, ide malo meni na racun ali kad kopamo onda kopamo. Mislim da sam bio klinac od 5-6 godine i jedno vece u posjeti mojim roditeljima su bili prijatelji koji su pusili. Kako sam ja bio poprilicno zainteresovan za to cudo sto tako dimi i u istom trenutku i smrdi i mirise stalno sam skakutao okolo sa konstatacijom "hocu i ja..." , "hocu i ja....". Kako djetetu objasniti?! Nikako. E tu stupa na scenu moja mama sa svojom taktikom. Pristaje da me kao velikog momka uputi u "cari" pusenja i objasnjava mi kako treba da to radim - ona ce mi drzati cigaretu za pocetak (da se toboze ne opecem) a sve sto je potrebno da ja ucinim je da zatvorim dobro usne oko cigare i dobrooooooooo udahnem..... Trebam li da pricam dalje? Iskasljavanje i posljednjeg atoma kiseonika iz krvi koja se nalazila u malom prstu moje noge dovelo je do trajnog ostecenja moje zelje da ikada vise probam nesto slicno. Za divno cudo to je bila jedna od najranijih lekcija u zivotu koju sam ipak upamtio za cijeli zivot. Ok, probao jos par puta jesam, ali nisam vidio nista interesantno u tome. A ni neku ekonomsku isplativost tog gusta. 3. operacija zvana "amnezija" Eh ovo je doba kada sam kao vec bio malo stariji, zreliji, 7. razred. Koja naivcina. U svakom slucaju plan je bio da kao pomognem prijatelju koji je onako nesavjesno posudio knjigu iz biblioteke i nije je vratio godinu dana... Kako nuzda zakon mijenja (kazna za kasnjenje mu se smijesila) on je odlucio da glumi - dozivio je automobilsku nesrecu i od tada pati od djelimicne amnezije. Preturajuci po stvarima naisao je na knjigu i kao u razgovoru sa mnom (njegovim prijateljem) shvatio da je to posudjena knjiga. Sa tom pricom smo dosli pred bibliotekarku. Nisam bas nesto siguran da nam je otkupila cijelu tu pricu, ali smo joj vjerovatno bili simpaticni i sretnik se bez ikakve kazne. A mozda smo zaista i bili uvjerljivi. Rezultat cijele operacije - ja sam bio sretan kada sam prerastao vrijeme odlaska u biblioteku za osnovnu skolu (susret sa istom bibliotekarkom je izazivao momentalnu zelju "zemljo otvori se"), a moj prijatelj? Ocigledno mu je gluma bila u krvi vec tada, jer sam cuo da je zavrsio na akademiji u Pragu. 4. prvo (pravo) sexualno iskustvo Ja ga bas zakopah duboko.... Kad se desilo? Sa 20+ godina... Moram ipak malo da sacuvam svoj ugled tako da necu reci koliko godina predstavlja ono + . U svakom slucaju ne zalim. Bilo je vrijedno cekanja. I neka ovo ujedno bude poruka svim onim curama koje smatraju da su muskarci vodjeni samo jednom stvari... Kao sto vidite i mi znamo da vrednujemo prave stvari. Toliko o tome po pitanju ove teme. 5. ... ne znam više ... Kako mi nista vise ne pada na pamet iskupit cu se sa dvije slike koje sam setajuci prije par dana slikao uhvativsi tako nevjerovatan trenutak...   p.s. Stafetu predajem prvo damama Lady_In_Red lilith7 Slavonchica a tu su i gospoda Gugo iz Mostara Necovjek |
09.01.2007., utorak
Nazad u realnost
|
Vrijeme je da i ja nesto napisem u ovoj Novoj, 2007.godini. Hm, sada nesto gledam ovaj broj 2007 i nije mi nesto posebno simpatican, ali hajd, valjda je to onaj osjecaj dok se ne naviknes na novo. Moj prelazak iz Stare u Novu godinu je bio onakav kakav sam si i zelio - u pratnji meni najbitnije osobe na svijetu. Imali smo svoje vrijeme, svoje zajednicke trenutke, uspjeli da u tim trenucima imamo i uspone i padove, ali ono sto na kraju ostaje je osjecaj da je ponovo ucvrsceno ono najbitnije sto nas je i do sada povezivalo - ogromna ljubavi. U glavi mi se preklapaju slike svega sto se desavalo, situacija za situacijom i prosto ne znam sta da napisem. Okitili smo jelku. Zajedno. Priznajem da sam se zapetljao u kablovima pa mi je bila potrebna pomoc moje jace i ljepse polovine. Naknadno sam saznao neka dodatna pravila oko redoslijeda kicenja, ali ok, nadam se da ce biti neka nova prilika da pokazem i dokazem svoje znanje. Sama novogodisnja noc donijela je jedno od prijatnijih iznenadjenja i "sitnicu" koju cu vjerovatno pamtiti zauvijek. Romanticar kakav vec i jesam isplanirao sam da prije nego se nadjem sa svojim voljenim odem i kupim mu cvijet ljiljana da bi usao mirisno u Novu. Tu zamisao sam i realizovao i iznenadio ga na poslu. Ali pravo iznenadjenje je uslijedilo nesto kasnije. Okrunjen osmijehom od uha do uha i samopouzdanjem svjetskog prvaka u sarmiranju uslijedio je njegov "teatralni" ulazak sa cvijetom upakovanim identicno kao onaj kojeg sam ja donio. Trebam li uopste reci da se na mom licu pojavio osmijeh kao kod malog djeteta? Mom ljiljanu u flasi sa vodom pridruzila je jedna prelijepa crvena ruza kupljena u istoj cvjecari prije dolaska na posao. Moja prva ruza u zivotu. Mojoj sreci nije bilo kraja. Moramo li zaista imati toliko slicnosti u razmisljanju? Ponoc kao ponoc. Sklonjeni od mogucih pogleda rekli smo si cestitke i zelje koje cu ipak da zadrzim samo za sebe. Zagljaj i poljubac koji je sve to ovjekovjecio. I naravno, sta bi bilo slavlje bez sampanjca. Pa i na poslu, sve je moguce kada se hoce. Cak i nabaviti "prave" case za sekt, iako su bile plasticne i na sklapanje. Ali, sve je bilo tu  I da, jedna od bitnijih stvari koje sam naucio za Novu: NIKADA ne planirajte da vam prevoz oko 3-4h ujutro bude taxi. Pokusaj da uhvatite jedan prazan taxi ucinit ce vam se kao nemoguca misija. I vremenski jako duga pogotovo ako je pratilac te misije kisa koja vam lagano ali sigurno kvasi glavu. Pokloni. Bilo ih je dosta, mozda i previse. Ipak, najdrazi (pored ruze) mi je onaj koji sam dobio dan prije Nove godine, na Bajram. Veliki, crni, kozni album za slike me je obradovao jos u krevetu odmah nakon sto sam se probudio. Da ne duzim dalje, bojim se da bi moglo i previse da se pise. Lijepo je bilo. Spoznao sam neke nove stvari, naucio nesto novo o nasoj ljubavi. Sta mi nedostaje? Sve. Sve sto si covjek moze zamisliti, a sto cini zajednicki zivot dvije osobe koje se vole. Najvise nase nocne setnje po gradu u pratnji naseg Crnog andjela. Ludovanje snjim. Kulinarske sposobnosti mog dragog koje moram priznati da su izvrsne. Dodir golih nogu pod pokrivacem. Hrkanje koje ti ne smeta. Zezanje i negiranje zaljubljenosti, do moje granice ludila i bola. Ali na nacin kako samo on to zna. A sta sam to naucio? Jako bitnu stvar: nikada ne izbjegavajte reci osobi koju volite stvari koje vam predstavljaju najveci moguci blam u zivotu. Nebitno koliko to zaista bilo i istina. Jer, takva jedna sitnica moze ugroziti sve, dovesti do raspada svega sto ste izgradili. A na kraju se ispostavi da to nesto mozda zaista i jeste velika i bitna stvar u vasoj vezi, ali da je druga strana spremna da prihvati to kao sastavni dio vas samih. Ali da bi se tako nesto i desilo treba samo sve biti receno. Tek tada se ono Volim te uistinu i doima tako iskreno i pomaze da se predje sve sto stoji na putu. Jer, ljubav i jeste ono sto prevashodno i spoji dvoje. Za kraj uz par slika zelim vam jos jednom SRETNU NOVU GODINU i da vam se ostvare sve vase zelje! A ljubav neka vam pri tome bude vjerni pratilac!               |
