subota, 25.02.2017.
Izgubljeni prsten
Kada smo se prije dvije godine uselili u stan imali smo samo par stvari. Krevet, ormar, stol i ploča za kuhanje. Bili je sve pusto. Skoro prazne sobe.
Uselili smo se silom prilika. Muž mi je znao reći: Ja bi još uvijek bio sa starcima da ti nisi htjela doseliti ovamo.
Ispadalo je da je naše preseljenje u taj stan bilo zbog mene. Meni to i nije previše smetalo. Već sam bila ponosna na sebe, na nas zajedno i sretna što napokon je sve kako treba. Možda i nismo u početku imali sve stvari, ali imali smo nešto puno bitnije: ljubav i međusobno poštovanje.
Sjećam se kao da je bilo jučer.
Kuhala sam za ručak grah. Pristavila sam sve kuhati na ploču koju mi je muž privremeno postavio na stol. Stol je bio onaj školski s metalnim nogama i pločom od plastificirane iverice. Sad dok se sjetim nije ni to tak loše izgledalo.
Odjurila sam na vrt još po svježeg povrća, oprala ga vani pod pipom u hladnoj vodi i vratila se u kuću. Pošto nisam imala sudoper, suđe sam prala u plastičnom škafu i bacala zmazanu vodu u wc.
Negdje u međuvremenu sam izgubila vjenčani prsten. Prsten za koji smo tako dugo skupljali novce i koji je bio simbol naše ljubavi i braka. Pretražila sam čitav vrt, voćnjak i stan. Nigdje ga nije bilo. Da bi stvar bila još gora. Baš u to vrijeme muž i ja imali smo nekih nesuglasica, bili smo posvađani. Kada sam mu rekla za prsten on je poludio i rekao mi da sam to namjerno napravila. Zbog toga sam bila van sebe. Plakala sam danima. I molila Boga da ga nađem. Još mi je teže bilo kad sam čula babske priče da tko izgubi prsten izgubit će muža.
Danas šećem tim istim voćnjakom, gledam taj vrt na kojem je proklijao mladi luk. Gledam u nadi da će zablistati negdje u travi ili ispod blata. Cijelim tijelom mi prolazi nada, ali njega nema.
Samo da se ne ostvare babske priče...
- 13:14 -
subota, 18.02.2017.
Stižu me sjećanja...
- Imam jedno malo iznenađenje za tebe. Vidimo se danas navećer?
Bila je subota popodne. Išli smo na šetnju "bašćom".
Bašća je stari dio grada. To su nekadašnji bedemi grada, sada služe za razna događanja i festivale.
Okruženi zelenilom, koje se prostire na mjestu nekadašnjeg kanala s vodom koji je štitio grad od napada, koračamo polako, držeći se za ruke.Odjedno me povuće za ruku i ubrza: - Dođi, idemo gore.
Na vrhu zemljanog bedema, podno nas pogled je prekrasan. Nije previše visoko, ali je osjećaj sjajan. Nekako je romantično.
Nebo je pomalo tonulo u san, a ulična rasvjeta osvjetlava cestu koja se pružala podno bedema, na završetku livade.
Gurne ruku u džep i iz njega izvadi malenu žutu kutijicu.
- Ovo je za tebe - reće otvarajući kutijicu.
Unutar kutije bile su zlatne naušnice, malene ribice.
- Prekrasne su - odgovorila sam i zagrlila ga čvrsto - Hvala ti. - šapnula na uho. - Hvala ti i za naušnice i to što si uz mene.
To večer mi je ostalo u posebno dragom sjećanju. Od toga dana mogu reći da je naša veza dobila smisao. Da je to bilo to.
Naušnice su uspomena na taj dan. Nešto što me sjeti na sam naš početak.
Nisam osoba koja pati na skupe poklone. Ali ovaj ću zadržati.
Oznake: poklon
- 08:14 -
petak, 17.02.2017.
Čežnja za pravim prijateljstvom
Ovih dana razmišljam o svemu, nekako su mi teški ovi dani, depresivni.. Puno razmišljam o prošlosti ne bihp li dobila smisao.
Danas kao udana žena, majka pišem o onome što je bilo nekada. Imam potrebu s nekim podjeliti svoje misli i rasteretiti dušu.
Kroz glavu mi prolaze svakakve stvari. Ali ne nalazim osobu s kojom bih mogla o tome razgovarati bez zadrške i straha od osuđivanja.
Koja je cijena prijateljstva? Postoji li pravi prijatelj? Ne znam. Ja još u 25- toj godini nisam naišla na pravog prijatelja.
Oznake: prijatelj, prošli dani
- 19:35 -
utorak, 14.02.2017.
Ljubav te čeka doma
Prvo što sam zamjetila drugačije u njegovoj sobi bio je buket. Mali aražman sa žutom ružom. Okolo ruže stisnuti mali bijeli cvijetići, a sve zajedno umotano u ukrasni, žuti papir.
- Ovo je za tebe. - pružio mi buket - Nisam te htio uvrijediti
Ganula me ta lijepa gesta i prije nego što je vidio suze, čvrsto sam ga zagrlila.
- Hvala ti. Nisi trebao. -
- Zašto plaćeš? - upita me
- Zbog sreće - rekla sam i nastavila ga grliti.
Ostatak večeri proveli smo razgovarajući o svemu po malo, sve dalje ga je sve više zanimalo na čemu smo nas dvoje.
- Zašto baš ja? Zar ne vidiš koliko problema imam kod kuće? Bolje da si nađeš neku drugu - odgovorila sam mu na kraju.
- Ne zanimaju me druge. - rekao je. - Sve koje sam do sad upoznao glavna tema su im bile odjeća i cipele, šminka te su u prvi plan stavljale sebe. Ti nisi takva. I to me privuklo k tebi. Jednostavna si i normalna.
- Normalna i sa svim ovim što znaš o meni? - nasmiješila sam se zbog njegovog izbora riječi.
- Da. Meni treba netko na koga mogu računati i tko me neće prvom prilikom ostaviti. - skrenuo je pogled na TV
Nastupila je tišina, vidjelo se da još pati, da ga je povrijedila. Znam da sad to zvuči ludo i glupo ali koliko god je bio jak i muškarac, vidjelo se da ga je slomila totalno. Zato se i nije htio vezati za nikog 2 godine, zato je bio sam i nije dopustio nikom u svoje misli i srce.
Naslonila sam glavu na njegovo rame, a on me još više stisnuo k sebi.
Mislim da je to bio moj pristanak i da sam se tad prepustila njemu.
Poljubio me nježno. Milovao vrat. Ruka mu je klizila niz moje tijelo.
- Dođi - šapnuo mi, polegnuo me na krevet i navukao prekrivač preko nas.
U tom trenu sam se nasmijala - Što radiš? - progovorila sam kroz smjeh.
- Hoću te sakriti, da budeš moja mala tajna. - rekao je ozbiljno ali je kroz par trenutaka prasnuo u smjeh.
- Sutra opet putovanje, nema me 2 tjedna. - rekao mi je tužno
- Budemo se čuli svaki dan - rekla sam da ga oraspoložim a i samoj mi je bilo teško.
- Bude sve ok dok me nebude? - upitao me
- Bude. - odgovorila sam. Već je bilo dosta kasno. Na TV-u ništa. Nervozno je tipkao po daljinskom nebi li našao što god za gledanje. Kako bi još malo bili skupa prije nego me odveze kući.
U to vrijeme taman se " stvarao" novi program. DomaTv. Nijhova reklama je bila stihovi jedne ljubavne pjesme od Nine Badrić.
To je bio znak.
Ljubav te čeka doma. d
- 07:31 -
ponedjeljak, 13.02.2017.
Čekam te na starom mjestu, tamo gdje ljubav počinje...
- Kaj radiš? - stiže mi pruka na mob nakon više od tjedan dana.
To je bio on. Nisam mu mogla prva poslati poruku, makar mi je nedostajalo naše dopisivanje. Mislila sam cijelo vrijeme na njega, njegov pogled, osmijeh i poljupce.
R. je 7 godina stariji od mene. Rekao mi je jednom prilikom: Godine nisu važne, važno je ono što je u gavi.
Hodao je s jednom curom 6 godina. Upoznali su se još u srednjoj školi. Nakon što je završila srednju doselila se kod njega. Upisala faks. Mislila je samo na sebe, njezini novci bili su samo njezini, a njegove su trošili za život. Kontrolirala ga, zvala, pratila dok bih nekud išao, optuživala ga da ju vara. A on se sve više udaljavao od nje. Bio mu je žao prekinuti tu vezu sve dok nije saznao da ga vara. Varala ga je na poslu s dostavljačem, na faksu s nekim električarem. Otjerao ju je iz kuće, rekao da je gotovo i da pokupi sve svoje stvari i otiđe. Da je više neće vidjeti. Njezini roditelji, pošto su dugo bili skupa, došli su spasiti "stvar", moliti da primi njihovu kćer natrag. Taj dan ga nije bilo kod kuće a njegov otac je rekao: Ako je moj sin tako odlučio, ja tu više ništa ne mogu.
Od onda je izgubio vjeru u žene. Mislio je da su sve iste. Od tad nije imao nikoga. Sve dok nije igrom slučaja na facebook-u vidio moju sliku pod ljudi koje možda poznaješ. I klik. Dodao me. Poslao poruku i počelo dopisivanje.
Oper smo se dogovorili da se nađemo.
Ovaj put C i ja nismo skupa. Rekla sam mu da trebam vremena. Da tako ne mogu da je veza između nas gotova. Moram biti sama i razmisliti o svemu.
- To je zbog njega? - upitao me razočarano
- Nije zbog njega, treba mi vremena. Ne mogu više ovako. - pokušala sam smiriti stvari
- Zašto mi to radiš? Znaš da ne mogu bez tebe. Ti si mi sve.
- Moram razmisliti o svemu, a do toga bolje da se ne viđamo jedno vrijeme. -rekla sam i skrenula pogled
- Zbog njega je. Znao sam! - viknuo je bijesno
- Ne krivi njega što nam neide.- završila sam i otišla kući
Hodam niz ulicu. On me čeka na dogovorenom mjestu.
Sjedam u auto. Htio me je poljubiti, ali sam se izmaknula tako da me poljubio u obraz.
- Dobro. Kako hoćeš, može i tako. - rekao je kroz smješak, upalio auto i krenuo.
- Možda bolje da krenemo iz početka - rekla sam.
Sjeli smo za stol. Naručili piće i razgovarali.
Rekao mi je kako je bio na terenu u Osijeku i da se nije mogao javljati kroz facebook i da je tek kada je došao kući shvatio da sam ga vjerojatno zblokirala jer sam odjednom "nestala" s facebooka.
- Nisam ja kriva - promrmljala sam - Dodat ću te ponovo! - Rekla sam glasnije
- Ne znam da li ću te prihvatiti. Ne mogu podnjeti još jedan odjeb. - nasmješio se i namignuo.
Odjednom i je postalo neugodno. Misli na to. Na zadnji put. Skrenula sam pogled, a on me i dalje gleda. Osjećam to.
Spušta ruku na moju - Šalim se, ma prihvatit ću te. Tko bi odbio takvu curu.
Bilo mi je još bolje neugodno, obrazi su mi se zacrvenili.
Valjda je vidio koliko mi je neugodno pa reće: - Dođi, idemo na neko mirnije mjesto.
- 20:21 -
Bio je u pravu...
Tokom cijele vožnje imala sam osjećaj da me gleda. Ali kad bih pogledala prema njenu skrenuo je pogled na cestu.
- Znam jedno mjesto kamo bi mogli otići. - rekao je i ubrzao.
- Ok - rekla sam i kroz suvozačev prozor gledala prizor vani..
Stao je kod jedne kuće. - Evo stigli smo
Nisi rekao da idemo nekam na pijaču? - upitala sam ga iznenađeno
- Ovdje ćemo moći u miru razgovarati - otvara vrata kuće i vodi me kroz dugi hodnik do sobe.
Soba je bila velika, lijepo namještena. S jedne strane sobe bila je kutna, a na drugom zidu, nasuprot nje, regal s TV-om.
- Ovo ti je moja soba, raskomoti se dok ja ne donesem nešto za popiti.
Izađe i sobe, a mebe obuzme nemir. Skinula sam kaput, sjela na kutnu i zagledala se u TV kojeg je upalio na odlasku iz sobe.
- Evo. - donio je piće i sjeo kraj mene.
Razgovarali smo, a daljina između nas bila je sve manja. Odjednom je bio tako blizu mene da sam mogla ćuti njegovo disanje i otkucaje srca. Zagledala sam se u TV, a njegova ruka krenula je u zagrljaj.
- Dođi - šapnuo je tiho i počeo me ljubiti.
Nisam se previše bunila već sam se prepustila poljupcu. Usne su mu bile tako meke, a poljupci nježni. Milovao mi kosu i ljubio vrat.
- Još si ljepša uživo. - polegnuo me na krevet i legnuo cijelom težinom preko mene. Na svojim bedrima osjetila sam njegov ukrućen kurac.
Počeo mi je otkopčavati hlaće.
- Nemoj molim te. - trgnula sam se i odbacila ga sa sebe u stranu.
- Što je bilo? Mislilo sam da i ti to želiš? - rekao je zbunjeno
- Ne ovako. Nisam ja takva. Zar me takvom smatraš? - rekla sam srdito.
Nije odgovorio ništa. - Rekla sam ti da imam dečka. Ne mogu mu to napraviti.
- Da ti je s njim sve u redu ne bi pristala se naći samnom.
- Vozi me kući, odmah!
Pokupila sam svoje stvari, sjela u auto i nisam prozborila niti riječ sve do dolaska do moje kuće.
- Bok - odgovorila sam mu i trčećim korakom odjurila u kuću.
Naredne dane razmišljala sam o tome što mi je rekao. Da mi je s njim sve u redu ne bi se pristala naći s njim. O ćemu on? Što je s time htio reći?
Istina da smo nakon 3 godine veze upali u kolotečinu. Svaki dan isto.
C. sam upoznala u prvom srednje, bio mi je prva ljubav, drag, mio i uvijek mi ugađao. Radio je kao sezonac u lokalnoj firmi i baš se nije previše trudio napredovati. Njemu je bilo dobro. Kada ne bi bio naposlu dolazio bi pred mene u školu. Išli bi na pijaću nekud ili kod njega, a zatim me je frknuo doma.
Furao je svoj neki đir koji mi je isprva pasao a kasnije mi je sve to išlo na živce. Mislim da sam ga "prerasla". Željela sam nešto drugo, bolje. Nekog tko bi mi mogao pružiti sigurnost. I kome nisu na pameti samo kompjuteri i skejtanje.Nije mi se dalo više slušati o novim matičnim pločama i grafičkim karticama, o jadima kako mu je pukla daska na skejtu i da čeka plaću da kupi novu. Zato sam se pristala naći s drugim.
Bio mi je podrška kada mi je najviše trebalo i saslušao i moju stranu priče, onu groznu i tešku stvarnost koju sam proživljavala kod kuće.
Nakon tog dana nismo se neko vrijeme čuli. Bila sam uvrijeđena i nisam se htjela prva javiti. C. nisam rekla što se dogodilo one većeri, ali našao je neke poruke gdje smo se dopisivali.
- Tko ti je taj? - upitao me.
- Nitko, prijatelj, nije bitno. - rekla sam
- Meni je bitno! Imaš mi nešto za reći?
- Ne. Samo smo se dopisivali.
Srdito je gledao ekran i čitao poruke ne bi li našao nešto.
- Evo izbrisan i blokiran. - odgovori
Bila sam bijesna. Od kud mu pravo? Što si on umišlja.
Pokupila sam stvari i otišla.
Od R. ni poruke. Valjda je vidio da sam ga blokirala. A žao mi je bilo.
Pogotovo dok sam shvatila o čemu je govorio i da je bio u pravu.
- 15:51 -
subota, 11.02.2017.
Dan je pri kraju. Hodamo do moje kuće. Nemamo nekih tema za razgovor. Hodam pomalo, pognute glave i razmišljam. C. me ispituje kako sam? Kako sam provela dan? U nadi da će s time potaknuti razgovor. Ali ja nisam bila u potpunosti s njim nego mi je nešro drugo zaokupljalo misli. Poruke.
Dopisivala sam se s drugim. Upočetku su to bile poruke tipa dobro jutro, kako si, laku noć... A kasnije se pretvorilo u nešto više. Znala sam čekati satima da mi se javi. I kada bi mi doša neka poruka mislila sam da je on. I s nestrpljenjem uzimala mobitel kako bi što prije mu odgovorila.
Kako je to počelo?
Našao me putem facebooka? Slučajno? Možda... Više vjerujem da je to sudbina.
Bezazleni zahtjev za prijateljstvo pretvorio se u nešto više.
Nisam ga odprije poznavala. Bio je stariji od mene i nismo se kretali u istom društvu. Bio je enigma. Razmjenjivali smo poruke, prepričavali si kako smo proveli dan, brige i probleme. Znao je da imam momka. Rekla sam. Ali nije mu bilo previše bitno.
U to isto vrijeme imala sam probleme kod kuće.
Kao djete rastavljenih roditelja našla sam se jednoj jako šakljivoj situaciji.
Očuh, kod kojeg sam živjela sa majkom, me je tjerao van iz kuće.
Izbila je svađa.
- Navršila si 18 godina. Dosta sam te trpio i školovao. Gubi se van iz moje kuće. - vikao je divljačkim glasom.
Zbog čega svađa? Ne znam.
Danas znam. Nisam bila njegovo djete. Zvao me kopile. Srpsko djete. Jer mi je otac živio u mjestu gdje je većinom pravoslavno stanovništvo. Nije me volio od početka. Uvijek sam mu smetala. Bila sam višak. Uvjek je kritizirao sve moje postupke. Ništa nikad nije bilo dobro što bih ja napravila.
Pitate se gdje je bila moja majka? Stajala i gledala kako divljački viće na mene. Što mu je rekla? NIŠTA. Nije ispustila glasa.
Nakon sto je otišao, suze su mi navrle na oći, bila sam jadna, bespomoćna. Trebala sam utjehu.
- A pusti ga, a znaš da je on takav. - moja vlastita majka nije stala u moju obranu. Niti se trudila mu protiviti. Baš ništa.
Sve dalje sve sam se više zatvarala u sebe.
Jedino kome sam se mogla povjeriti je bio on, tajanstveni dečko s kojim sam se dopisivala. On me je shvaćao. Bio je tu uz mene.
Te večeri kada sam se vratila kući došla mi je poruka:
- Kak si? Kaj radiš? Idemo na pijaču da se napokon upoznamo kak treba?
Htjela sam ga upoznati, ali opet sto ću reći C.? Mora li baš sve znati? Pa to je samo običan izlazak s prijateljem.
- Idemo - kratko sam odgovorila.
Dogovorili smo se da se nađemo poslije 10 navećer, jer ne može prije ima još nekih obaveza. A meni je odgovaralo što kasnije da mogu C. poslati da sam umorana da idem spavati. Lagala sam. Zašto? Mislila sam da bi ga bezveze uzrujalo da idem s nekim prijateljem kojeg nikad nisam vidjela u živo na pijaču tako kasno. Odlučila sam prešutjeti izlazak.
Silazila sam niz ulicu, bilo je poprilično mračno. Na parkiralištu kod trgovine stajao je crni Golf baš kako je i rekao. Niko ne izlazi iz auta. Što sad? Kada sam prišla autu vidjela sam da netko sjedi u autu. Hrabro sam primila kvaku i otvorila vrata.
- Bok - izustila sam i sjela na suvozačevo mjesto.
- Bok - reče on i upali auto - Kuda idemo? - upita me
- Ne znam. Vozi bilo gdje.
- 10:09 -
petak, 10.02.2017.
Prva ljubav
Bilo je to prije deset godina.
Škola je govova, a ljetni praznici su tek počeli.
Svako popodne družili smo se na igralištu kod škole.
Tonka, s kojom sam se tad družila, svaki dan me nagovarala da idemo kod škole da ga vidi. Bila je zaljubljena u dečka koji je dolazio tamo.Nije mogla doći tamo sama, bilo bi preočito. Ovako dok smo došle zajedno izgledalo je da su dvije prijateljice išle u šetnju pa su usput stale kod škole da malo odmore noge i da popričaju na klupi. Bar smo mi tako mislile.
Oni su znali da dolazimo "zbog njih". Da se želimo s njima družiti.
U toj ekipi bilo je par dečki, većina razgovora vodili su oko motora.
Tonka i Ivan su se sprijateljili, mogu reći da su počeli hodati. I sve ćešće ubro nakon što smo došle, ona bi s njim otišla na vožnju motorom kako bi bili sami a ja sam ostala s ostatkom ekipe. Dečki su bili ok, bilo je tu ponekog uleta ili komplimenta, pričanja o svemu.
Jedne večeri Tonka otišla na vožnju, a već je bilo kasno i odlučila sam sama otići doma. Ponudio se da me doprati do doma. On nije imao "jaki" motor nego skuter i znao je doći dosta kasnije navećer kada je išao sa skejt parka. Ali tu većer bio je pješice.
Drugi dan mi dolazi poruka na mob: - Dolaziš gore?
-Tko je to? -nisam znala da netko od njih ima moj broj.
-Cartman -odgovori
To je bio on. Tako su ga zvali, po onom liku iz onog šašavog crtića.
Sve dalje počeli smo se sve češće dopisivati, nalazili smo se negdje gdje nas nitko nije mogao vidjeti. Meni je tako odgovaralo, a njemu? jednostavno mu je bilo svejedno.
C. je bio vrlo iskrena osoba, pravi materijal za prijatelja, bez obzira što je bio " zaljubljen" u skejtanje i računala, s njim nikad nije bilo dosadno i moglo se razgovarati baš o svemu. Imao je dugu smeđu kosu i bio je punašniji. Ali to mu nikad nije smetalo, naprotiv znao je sam o sebi i svojoj težini nizati šale. A meni? Meni je u početku bilo neugodno jer ako bi nas i ponekad vidli skupa, odmah bih me zezali što radim s debelim. Zato smo se i nalazili možda pola godine da nitko ne zna. Mislim da je i znao što me mući jer od kad smo se počeli družiti on je počeo sve češće trčati, pazio je što jede, da ne jede iza 7 navećer...odlučio je smršaviti.
Meni je bilo sve teže. Imala sam potrebu nekom reći da imam dečka ali bilo me sram. ( sad dok ovo pišem, vidim koliko sam bila glupa i površna ali bila sam jako nesigurna djevojka i stalno sam mislila što budu dr. rekli)
Ostavila sam ga. Govorila sam neki glupi razlog. Napravila svađu zbog gluposti da mi da povod da ga ostavim.
Poslije svađe nismo se čuli neko vrijeme. Nakon nekoliko mjeseci javi se on meni da mi je snimil CD koji sam ga zamolila još dok smo bili skupa. Htio je da se nađemo kao i prije da mi da CD-a.
Bilo je kasno navećer. Krenula sam pješice prema "našem" mjestu gdje smo se prije nalazili. U susret mi dolazi netko. Vidim samo siluetu u mraku. Tko se šeće tako kasno ovim putem koji je slijepa ulica. To je bio prećac do škole, inaće slijepa ulica za aute, ali pješaci su imali put po kojem se može doći do škole.
To je on...shvatila sam tek kada je došao do ulične lampe koja je osvjetljavala put. Ali bio je nekako mršaviji, ošišao je kosu skroz na kratko. Promjenio je čak i način odjevanja. Uže hlaće. Zbog frizure više su mu se isticale plave oći i osmjeh. Bio je nekako zgodan. Srce mi se steglo. Ja sam ga ostavila, a on se zbog mene promjenio jer je znao što mi smeta.
Nakon toga dana počeli smo se opet nalaziti. Ali više ne u tajnosti.
- 07:53 -
