subota, 25.02.2017.
Izgubljeni prsten
Kada smo se prije dvije godine uselili u stan imali smo samo par stvari. Krevet, ormar, stol i ploča za kuhanje. Bili je sve pusto. Skoro prazne sobe.
Uselili smo se silom prilika. Muž mi je znao reći: Ja bi još uvijek bio sa starcima da ti nisi htjela doseliti ovamo.
Ispadalo je da je naše preseljenje u taj stan bilo zbog mene. Meni to i nije previše smetalo. Već sam bila ponosna na sebe, na nas zajedno i sretna što napokon je sve kako treba. Možda i nismo u početku imali sve stvari, ali imali smo nešto puno bitnije: ljubav i međusobno poštovanje.
Sjećam se kao da je bilo jučer.
Kuhala sam za ručak grah. Pristavila sam sve kuhati na ploču koju mi je muž privremeno postavio na stol. Stol je bio onaj školski s metalnim nogama i pločom od plastificirane iverice. Sad dok se sjetim nije ni to tak loše izgledalo.
Odjurila sam na vrt još po svježeg povrća, oprala ga vani pod pipom u hladnoj vodi i vratila se u kuću. Pošto nisam imala sudoper, suđe sam prala u plastičnom škafu i bacala zmazanu vodu u wc.
Negdje u međuvremenu sam izgubila vjenčani prsten. Prsten za koji smo tako dugo skupljali novce i koji je bio simbol naše ljubavi i braka. Pretražila sam čitav vrt, voćnjak i stan. Nigdje ga nije bilo. Da bi stvar bila još gora. Baš u to vrijeme muž i ja imali smo nekih nesuglasica, bili smo posvađani. Kada sam mu rekla za prsten on je poludio i rekao mi da sam to namjerno napravila. Zbog toga sam bila van sebe. Plakala sam danima. I molila Boga da ga nađem. Još mi je teže bilo kad sam čula babske priče da tko izgubi prsten izgubit će muža.
Danas šećem tim istim voćnjakom, gledam taj vrt na kojem je proklijao mladi luk. Gledam u nadi da će zablistati negdje u travi ili ispod blata. Cijelim tijelom mi prolazi nada, ali njega nema.
Samo da se ne ostvare babske priče...
- 13:14 -
