četvrtak, 22.02.2007.
PUTNIK ČETVRTI: NEKAD MOJ NEKO
Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domaćin a ko je bio gost…
(osvrćete se i čudite, dragi prolaznici gledajući te bijesne konje dok jure pored vas noseći tu kočiju… iz koje dopire neka buka, urlici i preteško crnilo što ga bacam iz sebe…
i polako se gubi negdje u daljini... zamijenjeno nježnim, mekim zvucima što umiruju dušu…)
Dal' je sve bilo samo fol,
Dal' je sve samo jeftin trik…
Ne boj se, u kočiji si siguran. Ali čekaj samo da te uhvatim na onoj vašoj planeti…
Ne volim te odavno, ali boli me kako se sve ono što sam nekada voljela rasplinulo u tisuće komadića…jer sve je bila laž…
Bole me ona prelijepa sjećanja sretnijih dana jer su zasjenjena tvojom pakošću skrivenom pod slatkim osmjesima i nevinim pogledom djeteta što od mene traži samo jedno…da ga volim…
…Il' sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik…
Mislim da je to malo drugačija vrsta dvoličnosti od one za koju mene optužuješ. Zbog nje si postao nedostojan ovog mjesta kraj mene.
…ali eto, ponekad provozamo kraj sebe ološ i šljam… i ne sluteći…
Vrebam te, mileni. Hrabro puštam da me i dalje obavijaš tom laži i živim samo za jedno: da te uhvatim na djelu.
Meni si nešto govorio?
Mene si pratio i provjeravao??
Licemjerni gade.
One tvoje priče… kako se samo zezaš sa tim curama… ja sam mislila da mi pričaju upravo o tim nevinim flertovima kada su mi govorili da pripazim malo… da, mogla je mene malo i štrecnuti primisao istinitosti proletjevši mi kroz glavu, ali nikad se tamo ne zaustavivši…
Ma moje zlato samo se malo šali….
Ma ne znate vi njegov smisao za humor…
Nevjerojatno kako si samo samouvjeren… kako samo računaš na tu mušku solidarnost, a tek godinu-dvije ste si „dobri“.
Budalo jedna, ta on i ja smo još u vrtiću dijelili žvake i kockice… i njegova je zaručnica moja najbolja prijateljica…
I zato je na ovo malo teže odmahnuti rukom..
Stvarno si mislio da ovo može ostati tajno?
Gade.
Ovaj put malo si pretjerao. Pred njim?? Pred mojim prijateljem?? Zlo mi je od tebe…
Ovome se nisam nadala dok sam žalila tvoju ljubav i one suze kojima si se zaklinjao da ti je moja sreća najvažnija…
(O jadno moje maleno, znam da me voliš, znam da znaš da ja ne volim tebe, ali ti mene tako voliš da možeš to zanemariti…)
Ne, ovom se nisam nadala…
Licemjerni gade.
I kada sam napokon dopustila sebi da saznam, nije mi izlazila slika te…što već je… kako je izgledala kad ste izišli otamo gdje ste se zaključali…
(Si siguran da si dobro vidio?? Si siguran???)
…otada ne podnosim tvoj dodir, ni onaj naučeno bezazlen pogled…
U mojoj glavi ludilo pomiješano sa razumom…ne, ne smijem sve pokvariti, moram biti jaka…
Ulovit ću te gade, živim za to da vidim tvoje lice u trenutku…
Ne boj se, dušo, bit ću dama…
…da nikad ne zaboraviš ni mene, ni taj trenutak …
Dal' je sve bilo samo fol,
Dal' je sve samo jeftin trik…
I prezirala sam te, odbacivala zbog nekih tamo sitnica koje si mi bio slučajno skrivio, dok me tvoja blizina užasavala i ispunjavala neodoljivom potrebom da te na licu mjesta ubijem…ili barem bacim u glavu nešto teško…
Te večeri sam se ipak slomila... možda ipak još malo slaba na tebe, možda zaista još uvijek ne vjerujući… Ili sam ti samo htjela pokazati što ćeš izgubiti?
(Čitaš li u tim zagrljajima konačnost? Osjećaš li da su posljednji?)
Gle, gade, ovo ćeš izgubiti! I ovo…
I ovo…
I ovo…
Pa vidi, jel ona bolja od mene.??
Odnosno… Jel ijedna od njih bolja od mene?
I čekam te svakoga dana kada dolaziš kući sva mila i draga, dok u meni bjesne oluje. Čekam te lijepa, najljepša...da vidiš bez čega ćeš ostati…poklanjam ti svoje posljednje osmjehe da ih čitavog života tražiš u tuđim osmjesima…
…Il' sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik…
Jučer sam eto, napokon saslušala do kraja i one neke druge izvore, kojima sam se prije smijala… Pa budalo jedna neambiciozna, jel barem ijedna od njih bila da je išta vrijedila… kud s najvećim…
Slabo mi je dok se sjetim tko su zapravo one… kroz čije je to odurno prljave ruke prošlo ono što sam nazivala svojim…
Ma uostalom, koga briga s kim i gdje…
Gade.
Pitaš da li te mrzim?
…ostat će okrugli trag na mestu šatre…
(mala, šuti, rekla sam ti da spavaš!!)
Žao mi je što se nismo rastali kao prijatelji, što tada nisam imala dovoljno hrabrosti, i… žao mi je što nisam ostala naivna djevojčica.
Odlazi cirkus za sve je bolje tako
Mnogi su predstavu shvatili do sad…
A sada se lijepo gubi iz mog života. Zauvijek!
Ma sve je bilo samo fol
Sve je to samo jeftin trik
I sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik…
Nestani, samo nestani….
Laku noć dame i gospodo,
Eto i ova predstava je završena
Nadam se da ste uživali u njoj…
….
Otkud sad te suze, moja mila?
utorak, 13.02.2007.
GOST TREĆI: DI
E moja lepojko…
(Prvo ću te malo kuditi, a onda ćemo ti Đole i ja zajedno otpjevati uspavanku)
…odavno se svoje pesme bojim…
Jer ideš mi na živce. Izluđuješ me. Remetiš sve moje planove i rasipaš dragocjene trenutke jedine mi mladosti.
I nisi ništa posebno. Ne bez mene.
Kočiš me svojim strahovima i onom prokletom nesigurnošću, ne dajući mi da od života uzimam kada mi odluči nešto pružiti. Ispred tvog krhkog pogleda blistave daljine čine se okrutne, a novi svjetovi prepuni zlih ljudi.
Lako nas je zavoljeti, ali nismo previše spretne u tome da zadržimo ljude u svom životu. Ti se zbog toga osjećaš nevoljeno i usamljeno – valjda zato svaku mrvu ljubavi grčevito stišćeš…
Pusti ga, malena, nije za tebe…
Pusti ga…
…Okopnit će moj otisak na tvom jastuku…
još kako…
kao jezuška u snegu…
Ponekad te poželim da nestaneš zauvijek. Teško te uspavati, ali ubiti te bilo bi mnogo lakše.
Samo što… bez tebe... od mene bi ostala tek sebična okrutna gadura koja ne mari za ničije osjećaje osim vlastitih, koja misli da se svijet vrti oko nje i zbog nje, koja uživa iskorištavati druge radi vlastite dobrobiti i koja manipulacijama testira svoju moć nad drugima…
(ne gledaj me tako…)
Možda nisi ni svjesna, ali kada me satireš preneražena ovim hladnim zločinima protiv čovječnosti, zapravo mi pomažeš… Jer upravo zbog tvog slatkog nevinog lišca i krokodilskih suzica, koje ne ostavljaju ravnodušnim nikog, i žrtve mojih najokrutnijih igara omekšaju i zapitaju se same nad sobom…
Zahvaljujući tebi i kad sam kriva ispadam žrtva. I dobijem što želim.
Srećo moja, mi nadopunjavamo jedna drugu. I jedna drugoj smo potpora.
I zato se prestani bojati, zajedno smo u ovome.
Možda bi bilo najbolje najbolje da usniš malo sada… Dok ovo ne prođe…
Djevojčice…
(Postoje mišljenja da nas ima i desetoro, ali mi znamo da smo ipak samo dvije... iako se ne ispoljavamo svaki put u čistom obliku. Ta borba u koju često upadamo zapravo je jedno predivno, ali i pomalo zbunjujuće izmjenjivanje… Ja, ipak, najviše volim kada se boje malo ispremiješaju… kada slivene jedna u drugu u pojedinim od mogućih nijansi djelujemo tako savršeno… kada nam onim staklenim pogledom i sa drhtajem u glasu govore: „Jednostavno si predivna“ …)
Ne, nemam te pod kontrolom. I to je taj najveći problem.
Taman kada mi neočekivano okolnosti krenu na ruku i izbacim na svjetlo dana ono što sam mjesecima kovala u sebi…i prije nego sam mislila, i lakše nego sam sanjala... i sa manje boli... (o da, ima i u meni gorčine)… Tada mi se ti slomiš.
O, lakovjerna, naivna djevojčice..
Pusti ga…
Pa nisi valjda mislila da će se zbog tebe promijeniti... Zbog nas…
…zalud izgužvana svila…
Ja sam se smijala. Ali ti si zamišljenim pogledom uprtim u te njegove oči, zamišljeno i prepuna nade…
…Naposletku, ti si navek znala da sam svirac,
brošić što se teško pribada…
…utapljala se po ko zna koji put u ona prazna obećanja…
Prešao je preko svih ponosa i povukao očajnički potez, da…
Ali ipak...
Pusti ga…
Nemoćno sam gledala kako mu sa suzama u očima daješ novu priliku. Kako tvoja blagost i dobrota potiskuju moju beskrupuloznu odlučnost.
Iza tvog blagog smiješka ja sam umirala od smijeha… pitajući se koliko dugo će ovaj put potrajati ta iluzija ljubavi koja nadilazi sve nedaće.
Lako sa takvima kao što si ti, hahaha!
…fali ti baš ovaj cigan?
Ne, dušo…
Smijala sam se, iako mi te bilo žao... Smijala sam se, iako sam znala da ćeš se začas opet sakrivati uplakana u mome krilu…
Zar ne znaš da je moja mladost i tvoja mladost, da su sve moje propuštene prilike bile i tvoje??
Jadna moja mala naivna djevojčice…
O zašto ne vidiš da nema smisla…
Pusti mojoj odvažnosti da preuzme kontrolu…
A njega pusti neka ide svojim putem..
…Tek u jesen otkriju se boje krošanja
sve su slične u leto zeleno…
Ja ga više ne volim. I on zna da ga ne volimo više, ali učinile smo ga slabim i ne može se odlijepiti od nas… zato je sve na nama. Ali… ti, žrtva navike i sigurnosti stojiš ukopana sred bojišta. Zatvaraš oči i gledaš naprijed. Probijaš se kroz kišu metaka i nevolja i nadaš se novom i boljem sutra. Sanjaš zelene livade kroz koje koračaš sretna sa njim… Ne, ni ti ne voliš njega. Ali zato voliš te livade. I njegovu sliku koji si gradila četiri godine i sada kada se zamutila ne možeš sama sebi priznati... da je on oduvijek takav samo si ga gledala krivim očima… svojim očima… djevojčice koja žudi za toplinom nečije ljubavi… i obožavanja…
…Naposletku ti si dobro znala ko sam ja
Čemu suze, lepa ženo?…
Bilo je teško i sa onim prije njega. Sjeti se samo. Ali smo preživjele. Zato smo dvije
Ne, bez tebe ne bih bila potpuna.
Ti, plemenitiji, topliji, emotivniji, čovječniji dijelu mene…
Spavaj sada i sanjaj… Dok ovo ne prođe. Naći će se negdje neka ruka koja će nas spojiti u jedno. Znaš i sama kako je predivno bilo pred četiri godine, slivene u jednoj od onih savršenih kombinacija… kako smo lebdjele povrh sretnih obronaka…
A kada sam ja otvorila oči, ti si stala mlatarati ručicama da me ušutkaš. Da ne čuješ što ti govorim…
Nismo mi krive malena moja što kad malo bolje pogledaš… on i nije nešto naročito
…Draga moja ti si navek znala da sam pajac
Moj je šešir šatra pomična
Usne tice rugalice, a u oku tajac;
Da sam kaput sa dva lica
Da sam gospon propalica obična…
Pusti ga…
Sve će biti dobro. Jer… Ja te volim puno.
