nedjelja, 28.01.2007.
GOST DRUGI: PROFESOR IVICA
Ni med cvjetjem ni pravice.
(Uvuci se na tren u ovu toplu i ugodnu kočiju jer hladni su zidovi tamnice i tvrd je krevet zatvorski… uđi na tren i provozaj se sa mnom…na prstima bježimo od usnulih stražara….)
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
Samo vile lete, ili bure jezde;
A nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!
Jedan si od onih posebnih koji zavređuju mjesto u mojoj kočiji. Žao mi je samo što je ovo najvjerojatnije naš posljednji susret.
Da, većina nas ipak ima kapaciteta nošenja sa životnim nedaćama i bez profesionalne pomoći, jer je Bog jade dao najprije stijenama, a kada je uvidio da ih one ne mogu izdržati... prepustio ih je ljudima…
Ali neka sigurna toplina oko srca…dok znaš da postoji netko… I gdje ga potražiti u trenucima u kojima ti može zatrebati… sigurnost, zaštita, nada, putokaz za novi početak...
No zbog nekih ljudi, ni oni kojima si u ovome trenutku mnogo, mnogo potrebniji nego bi meni ikad mogao biti, sve se sručilo.. Rasplinulo. Smrvilo. Nestalo pokošeno lavinom javnog linča.
Jer je u Lijepoj ovoj Našoj čovjek kriv dok mu se ne dokaže suprotno.
Znam ja da nisi mario mnogo o tome šta ko misli il smatra, ali zanima me što sada imaš za reći o tome?? Svi mi smo samo 'bezjaci' koji za razliku od tebe SLUŠAMO bezjačke vijesti. Znaj samo da se i bezjaci razlikuju po tome koliko vlastitog mozga upotrebljavaju dok to čine…
Sud je sud??
Da, vidjeli smo tko je sud u ovoj državi.
(glupava novinarka Novog lista koja je od onim slikovitim nagađanja htjela otkriti svijetu svoj skriveni talent kojim će zaokrenuti svoju karijeru. Makar to bilo pisanje loših krimi-romana koji će se prodavati na kioscima. Ni ona jadna valjda ne želi biti lešinarka do kraja života. Istovremeno će fikciju napokon staviti tamo gdje joj je mjesto. Jer korištenje iste u informativnim medijima za bezjake može biti prilično opasno.)
Ne, nije me iznenadila naslada i zadovoljstvo onih čija je hrana tuđi jad. Valjda im je to utjeha da nije, eto, baš njihov život najnesretniji. Mene je sablaznio ledeni odsjaj u očima nekih do tada meni dragih ljudi…
U meni oluja i žestoki otpor… članak nisam ni mogla pročitati do kraja. Bilo mi je previše mučno…
Gle, nije uopće stvar u tome jesi li ili nisi napastovao one djevojke.
Ako si kriv, ima tko će suditi…
Želim vjerovati da nisi, ali nisu moja vjerovanja i naivna nadanja tema današnjeg razgovora.
Zašto bi ti meni uostalom polagao svoje račune??
(nažalost ostatak ovog provincijskog gradića od – koliko ono stotina tisuća stanovnika? – ima drugačije mišljenje)
Ovo je pobuna protiv jedne nepravde. Pobuna naivne djevojčice koja još uvije nije zakoračila u surovu stvarnost, zagledana u daljine sa sigurnog trijema, koja vjeruje da svijet, ako već nije ružičast sasvim, da je onda barem pravedan…
Ovo je pobuna u ime svih koji te znaju. Iz jednog iskustva jednog specifičnog odnosa koji su imali sa tobom… pozitivnog, ugodnog, očinskog… drugačijeg od onih hladnih pogleda koji šakom i kapom dijele Praxitene, Helexe i slična čuda.
Pravio si se malo važan, da. U redu je kada sam sebe percipiraš boljim od većine i sve to..ali nije mudro cijelom svijetu vrištati da si bolji. Ivice, to ti narod ne voli… Može sto puta biti istina, ali prije ili kasnije netko će te dočekati u zasjedi i zatući te tvojim vlastitim riječima..
Tribine protiv kolega?? Protiv Plive i ostalih farmaceutskih tvrtki?? Novinara???
(da ne nabrajam više…)
Da, divila sam ti se, pa malo i toj smjelosti tvojoj, mada mi se činila bedastom, ali… nisi time zavrijedio mjesto u kočiji.
Gledala sam te i vidjela tu pticu…
…Iznad mora osrednjih, podno nebeskog plavetnila lete…albatrosi…
Izdvajaju se i osvajaju riječima…
Otvaraju oči… uče letu one koji su tek raširili svoja krila…
…one male tiće koji se tek izdižu iznad tih čvrstih tala, za koja ih čitav život lijepe oni čiju većinu trenutno izglasamo… (…Svijet je okrutan…Živimo u realnosti, drugovi i drugarice... Živjela EU..)
Najvažnija životna lekcija koju sam od tebe naučila – da u životu svoju sreću i uzde svoje budućnosti svatko u rukama svojim drži. Ima tu sposobnost.
Ma znala sam ja to i prije, naivno zagledana u one daljine... Al TI si bio odraz stvarnosti.
I u najsjebanijoj državi (i više od ove Predivne Naše) svatko je odgovoran za vlastiti uspjeh i svatko može izgraditi svoju sreću.
Koga briga što se Europa nabacuje s nama, koga briga što nam se ne servira na pladnju koliko klincima u Skandinaviji…(dame i gospodo, sve nijanse svijetle budućnosti, želite sa snijegom, ili kockicama leda?..)
Možeš biti što god poželiš, možeš letjeti do svih mogućih visina, samo ako dovoljno raširiš svoja krila i uzmeš dovoljni veliki zalet…
Te sam riječi čitala između redaka tvojih…
Ali… postoje mornari koji ne vole te goropadne ptičurine.
(Što se imaš tu bahatiti? Sjedni ponizno tu i moli za svoje, poticaje, doplatke, stipendije… )
Cap.
(hehehe)
Odurno zajedljiv osmjeh jedne tvoje kolegice, nakon tvog uhićenja, u jednom od onih članaka.
Zaista mogu svašta podnijeti. Ali od tog prizora tog neskrivenog cinizma mi se okrenuo želudac. Da ne spominjem reakcije koje je pobudila izjava dotične velecijenjene doktorice.
Bio si moj uzor u mnogočem i to se nije promijenilo, samo to da znaš… mada se osjećam nemoćno naspram svega ovog. I zato što znam da sve nas čekaju negdje neki okrutni mornari. Vrebaju nas na nekim predjelima našeg životnog puta, gdje im se najmanje nadamo, skriveni pod maskama ljubaznosti…
Znam, ovo je tek nekoliko sirotih kapljica vode što se hrabro uzdižu niz poludjeli vodopad…
Ali ove moje riječi, riječi su potpore. Tek da znaš… da postoje ljudi koji su uz tebe.
Ja možda jesam naivna djevojčica koja vjeruje u pravedan svijet… ali sigurna sam da će se ovo sve dobro završiti.
Sretno, profesore.
Vidimo se među oblacima ;)
srijeda, 10.01.2007.
PRVI PUTNIK: VESNA PARUN
Opijmo kočijaša što vozi naše dane. Kao prvo, oprosti, Vesno što posudih ovaj stih kovan u inspiraciji i pjesničkom žaru za naslov ovako nečeg ljudskog i svakodnevnog ko što je blog.
Imaš, dakle, čast da sjedneš prva na tu stolicu, na to mjesto do mene, u mojoj kočiji…
Gle, ja nemam pojma da li si ti uopće još među nama... živa i to... (zbirka koju držim ispred sebe je iz osamdeset i neke, a ti si rođena dvadeset i druge…)
Ne čitam ja ničije biografije (osim katkada svoje otužne i neobjavljene) i ne može čovjek puno naučit od mene o takvim stvarima. Kao ni o životu, jer jadno i slabašno je breme godina mojih.
Srećom, svi mi jesmo gospodari sveta, tu negde s dvadeset i šest… (mudra misao lako utkana u note vještinom jednog za mene i više nego posebnog umjetnika). I još većom srećom, dvadeset i šesta u mom slučaju okrenut će se tek za 4 proljeća pa mirne duše još neko vrijeme mogu glumiti gospodaricu svijeta.
No, Vesno, ako ipak jesi živa i ako vidiš ovo, oprostit ćeš mi što sam te na prepad posjela ovdje ovako. Uostalom neću te kuditi okrutno kao što ću neke druge..
(i ispričavam se što smo na ti..ja mislim da Englezi neke stvari razumiju bolje od nas..svi smo mi jednaki, samo je bog iznad nas…ako uopće postoji)
Krenimo, dakle.
Kao prvo, neizmjerno se divim tvojoj grandioznoj snazi koja isparava iz tvojih stihova. Divim se mnogo tvojoj posebnosti. I osjećam neku čudnu bliskost s tobom.
Ali Vesno…čemu takva tuga i crnilo u svim tvojim stihovima??
Kažeš, dakle, da si ljubila najljepše mladiće u svojoj dolini i u svim dolinama..i kažeš da..
…Kada su prepoznali u mojim očima osmijeh kojim žena sebe dariva zauvijek
Onome s kim će podijeliti tajnu,
Oni su odvrnuli svoje lice od mene…
… Eh, da. Gle, meni se to desilo isto par puta i mislim da je sasvim OK da se čovjeku koji put dese i neke ružne stvari…
…bez crne bela ne bi vredela…
(često ću citirati ovog čovjeka, a neću navoditi referencu, no oni koji ga znaju neće mi to zamjeriti, a onima koji ga ne znaju neće biti ni važno)
Samo što...iz usta jedne ovako iskusne, i žene godinama poznim, zvuči nekako stvarno i sudbinski…
Vrijeme u kojem si ti živjela svoju mladost i vrijeme u kojem ja živim svoju. Dvije planine i duboki ponor ispunjen žestokom pobjedom ravnopravnosti. Ali…zar JOŠ UVIJEK da bi bile željene i voljene moramo glumiti da smo preuzvišene i nedohvatljive??
(hajde, Vesno reci…»mala što melješ gluposti, pa ti barem taj odgovor znaš.. taj fenomen znanost o čovjeku može fino pojasniti. Riječ je naprosto muškoj prirodi lovca i osvajača.»… iako se i desila u međuvremenu neka emancipacija … Jeb ga, kad evolucija uzima maha samo u intervalima milijuna godina..)
Pjesma je to u kojoj se NE nađoh ja mlada.. Srećom. Ali je ujedno i pjesma koja bi mogla biti crna vizija moje budućnosti. Nesrećom. Jer odražava moj duh (ŽELIM SVE SVE SVE..ČARI OVOGA SVIJETA U SVOM NJIHOVOM SJAJU I OČAJU.. I JOŠ MNOGO VIŠE OD TOGA…). Pjesma je to, dakle, o robinji i gospodarici. Pjesma u kojoj je žena u jedan tren pokorna i mila košuta, a ne okreneš se ona je snažna i okrutna grabežljivica…pjesma o privrženoj djevojčici i nesputanoj… lutalici (zar nema nijedne ženske imenice ovog značenja, a da ima pozitivnu konotaciju?!)…Pjesma o ljubavi i pjesma o vjeri u ljubav….pjesma o izgubljenoj vjeri u ljubav… pjesma o okrutnom propadanju snova i ideala.
A za mene… to je tek obična pjesma o životu. Valjda zato jer sam je tek bila načela…
Mudra si ti. I imaš dara. Eh, gdje su meni te riječi duboko skrivene u zabačenim kutovima duše (jel duša ovo što ja krijem u grudima?), a ti ih prosto i lako vadiš i oblikuješ, igraš se...
Čitajući tvoje stihove zamišljam te kako stojiš uspravno prkoseći orkanima života…ledenog odsjaja u toplom pogledu... neslomiva i nepobjediva, u crnom oklopu u kojem ostaješ dama. U isti tren ti se divim i ježim te se.
Nekim novim stihom, opet, prosto rasplineš taj oklop… darujući nam svoje ogoljelo srce na dlanu…
…Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
Svojim suzama…
Svoje hrabro i nesebično srce.
Vesnice, ma što si dala da te slome?
Reci mi… zašto imam osjećaj da su ti tvoji sjajnomodri stihovi, koji poput spužve upijaju depresivne sate mog života, tek crni ispljuvak iz tvojih ponosnih njedara? Bolesni tumor koji si prkosno izbacila iz sebe.
Da preživiš i da nastaviš.
I neuhvatljivu mladost ti pokušavaš zaustaviti pjesmom. Okovima rime robiš je u stihove bolno svjesna svake bore i svakog novog dana što taloži breme života.
Ali, ja sam mnogo mlada i zato ni riječi više o tome neću reć..
Ne vole te puno, Vesnice moja. Ni tvoje dekadentne stihove nikad nisu previše slavili. A ti, Kraljica margine nepostojećeg Svijeta i ne mariš mnogo o tom.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih...
(dopusti mi Vesno, dopustit će mi i Đole mi da ovdje stavim, te nježnošću i divljenjem protkane riječi namijenje, znam nekom drugom)
Jer upravo su one tajanstvena spona naše bliskosti, o kojoj smo pričale na početku.. Dopusti mi da te vidim u tom galebu u kojem svakim danom sve više i više sebe prepoznajem. Na vlastiti užas. (I krišom omaknutim smiješkom ponosa)
I za kraj, da ti kažem, Vesno – uspjela si. Uspjela si u tome da mene izbirljivu i do zla boga zahtjevnu (ženu sa srcem djevojčice) dirne poneki tvoj stih. Stoga, neka tvoju veličinu hrane i ove mrvice mog priznanja rasutog u beskraju ovog virtualnog prostora.
A tvoje knjige neka i dalje počivaju na policama prašnjavim. I ova koju eto držim u svojoj ruci uskoro će se opet trunuti tamo.. do novih ruku žednih patetike i tuđeg očaja.
Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Kočijaš je umirio na tren divlje konje i mirno stojimo sred još jednog raskrižja koje se neće vratiti nikada.
Gle, i ja stojim i osluškujem..
I lagano nas dotiče tek blagi povjetarac.. neka na tren u nježni smiješak razvuče te tvoje naborane usne (ako ikad budeš čitala ovo). Sa ovog svijeta il sa onog..
Idi sada, Vesno.
Možda te zovnem još koji put.
