Svaka priča ima svoju glazbu. Ovo je Bijela glazba…Bijela je glazba neobična glazba, katkada zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada je dobro sviraš, zvuči poput tišine, a oni koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima…
A. Baricco
... ...
Mogla bih sada ponovno ulupati
sav taj dragocjeni zanos u neke svoje note...
Ili barem pokušati prevesti
jedan dijelić te ljepote
u one čudne nakupine
zaobljenih znakova
što ih ljudi obično izvlače
po listu praznog papira...
Nebom leti šuštavi veo
Preminuloga lišća.
Zapanjena gledam
Kako ga ovaj put
Ne raspiruje vjetar,
Već gutava goropadna cijev;
Vrte se, naklanjaju
i odlaze s pozornice
Zadnje niti šarenila
Smrvljene u stroju.
Prolazi puteljkom
Neki smrznuti čovjek.
Razmišljam,
Razbacuje li se i on svojim danima?
Dopremili su s maglom
Novo jutro
Dvanaesti novembar
Uskoro minule
Dvije tisuće još jedne.
Prosipam dane
U svom nekom talasu.
Opraštam se s bojama,
Ignoriram minulost,
Ni korak ti više ne pamtim. Samo skupljam glazbu.
Došljacima s nekog drugog svijeta
čini se smiješnim kako ovdje može
obećanje ispred predstavnika zakona
ili poglavara blagoslova
vrijediti više
od spoznaje Susreta,
i beskonačnosti prvog dodira usana;
Neka se i ne broji naše postojanje
kad smo već nespretne korake prvoga plesa
uskratili očima znatiželjnika
kojima izlizanih nekoliko riječi
ispred dvoje regularnih svjedoka
i pijane, nakićene povorke
obećaju više
od svakog našeg tajnog previranja
nasmijanog neiscrpnim talasima pod prstima
u one dane s kišom;
Znam da nisu baš poznati ti neki odabiri
koji ustraju
samo po svojim prirodnim pravilima
i lagano se usklađuju s ritmovima
novo otkrivanih melodija;
Ali tek onako, usput,
ipak je potrošeno i par centimetara tinte
po komadu papira
prije točno tri godine
u policijskoj postaji
na šalteru za prijavu privremenog boravišta;
...i dok u ispraćanju
savršenog nesavršenstva
još jednog dana
ipak nespretno kreneš sakupljati pobrkana slova
s usnulih trepavica
usnama,
a blago se usklađuju
izdasi
oplahnuti koprenom zaustavljene prolaznosti...
samo jedno do samog kraja ostaje neizvjesno -
koje li će boje zavrtjeti zvijezde
nad amfiteatrom
ove godine?
Protječe rijeka.
Osluškujem zajapureni šum kapljica
od Trga slobode do Kanižlićeve.
Prelijeva se
po licima
nezainteresiranih prolaznika.
Volim gledati kako brižljivo
ispire s njih ostatke umornoga dana
u nestajanju... (Jednom ću bolje naučiti tu igru)
* * *
Prolaze ulice.
Promatram letargiju podvlačenja asfalta u kotače autobusa.
Ili je vjerojatnije da ipak
to samo ja
klizim niz njih -
isto kao što nikad
ne zaboravljam sići na Stanici Doma,
u inat kletvi
nevoljenog zavičaja.
(ili ti neželjeni pogled kroz prozor, 7. travnja, na osječku zaobilaznicu u daljini...)
Kao da je jasno vidim.
Upire prstom i svraća
zbunjene oči
dvogodišnjaka na bljesak vatre –
jedan od onih što bezmilosno kidaju harmnoniju noći
u neshvatljivu slavu prolupalih vrijednosti.
Napipavam nit tišine
u nadi da ipak
ne može izumrijeti tek tako
vrsta
dobrovoljno izgubljenih
i da se možda
baš u toj glavici
podrugljivo smješka
ćudljiva narav
vuka.
Teško je riješiti se nedorečenih trenutaka
smrvljenih u crvenu prašinu
pod udarom racionalnog uništenja.
Mahnito letimo čarobnom krpom
natopljenom
tekućinom sakupljenom s trepavica
ispod onih nekih pogleda
uzalud
ispiremo podove
zamrljane
stopama čežnje.
Družimo se s vremena na vrijeme
u mraku tavana
njegujući tako
krhotine sentimentalnih figurica
ogrnute bezazlenim tilom
krvave boje
i spašavamo
rijetke osmjehe
(kao leptire izblijedjelih krila)
zarobljene
u mreže krivice
nedozrelih raskršća.
Kiša, kiša.
Kiša se sručila u plahtama te noći.
A ti i ja osvrtali smo se oko sebe.
Kiša se sručila i činilo se kao da se prokletstvo ruga
kroz svjetlodan mraka.
Oblaci, oblaci.
Oblaci su brzali jesenjim nebom.
A ti i ja tragali smo kako reći zbogom
Nismo bili stranci
Koji se boje pogledati jedan drugome u oči.
jedne nevidljive kočije... u beskonačnoj vožnji kroz mnoge perivoje na ovoj i svim drugim planetama... u potrazi za skrivenim zrncima posebnosti... na svakom dijeliću tog puta... na svakom i najmanjem raskršću... i u sebi samoj...
ŠTO DA VAM DARUJEM?
OSIM TOG SVJETLOCVIJEĆA I TUGOLIŠĆA MOJIH RIJEČI.
JA PRIPADAM SVOJIM RIJEČIMA,
KOJE PRIPADAJU VAMA...
R. Ausländer
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.
Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.
Miroslav Antić
Tako putuju zvijezde
neshvaćene i uvijek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim
ti sve udaljenija blistaš.
Tvoj život je samo svjetlost!
Ako iz mojih tmina
pružim prema tebi čežnjive ruke,
ti se samo smiješiš, al' ti me ne razumiješ.
Hermann Hesse
Kao što radio glazbu lišava njezine čulne ljepote,
kvari je,
grebe
i zaslinjuje,
a ipak ne može posvema zatrti njen duh -
upravo se tako život,
takozvana zbilja,
oko sebe razbacuje prekrasnom slikovitom igrom svijeta...
Ako nismo magarci, tomu se smijemo...
Hermann Hesse
U spiljama neizrecive tuge,
Kamo me Sudbina bacila već prije,
Gdje niti zraka svjetlosti ne sije,
I uz mrzovolju, gdje su noći duge,
Ja sam kao slikar za koga još vrijede
Zlobne osude, da slika u tami,
Ili sam ko kuhar, koga samo mami
Da priprema srce svoje da ga jede.
Na časove sjaji, pruža se i blista
Prikaza divote, a i sve miline,
Po zasanjanosti to je ona ista,
Kada dosegne do pune veličine,
Da je prepoznajem jer je tako jasna,
To je Ona, mračna, ali ipak krasna.
C. Baudelaire
Sastavila sam te kao pjesmu
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš predamnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet.
O što sam ono htjela tobom reći?
Vesna Krmpotić
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješis!
I ništa te kao ne boli.
Enes Kišević
Svakome je od nas zapisano da putuje od nemila do nedraga i da nema ni ceste ni noćaja. (T.Ujević)
Stani za tren,
Ti koji voziš ostatke mojega sjaja
Uz brzu rijeku!
Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.
Ne kori moje prazne ruke.
One su oprezne kao grobari
Koji štede stare pjesme
Za jedan kameni stol pod lipom
Gdje se svetkuje tišina.
Uzalud pališ ognjeve na brijegu,
Uzalud zoveš moja stada
Razbježana po humcima
Od straha pred surovom trubljom
Onoga koga sam voljela radosnije nego tebe.
Ti ih ne možeš dozvati natrag.
Pusti ih neka tumaraju
Po izgaženim travnjacima!
Ne kori moje izgubljene dane.
Moje godine, tužne sestre
Tvoje obeshrabrene mladosti.
Trebalo bi noćas biti raskošan
Kao vrt suncokreta, bujan
Kao kiša i lijep kao jezero,
Da razveselimo ova stabla
U kojima već krila klonulih ptica
Plaše nepostojano sunce.
Mnogo moraš tražiti od mene
Da se naviknem na tvoje želje
Kao na šumu i oblake.
Moraš mi pričati jednostavne bajke
Da glas tvoj umiri moje oči
Da se ne osvrćem više
U tuđinu prošlosti.
Gle! Ne stigosmo li već
Do one okuke gdje šum
Nagle vode postaje tjeskoban!
Priđi! Ljeto je izblijedilo
I hlad se prostire povrh stijena.
Ovo raskršće
Neće se više vratiti. Ovo je svadba
Omorike i jezera.
Krenimo mili!
Opijmo kočijaša što vozi naše dane
Da ne zna kud se uspinje naš put
Ni pred kojom provalijom će stati
Razigrani vranci ljubavi.
Vesna Parun
kamo li idemo
bez briga, budi bez briga
kada se smrači i postane hladno
budi bez briga
ali
s muzikom
što nam je činiti
veselo s muzikom
i misliti
veselo
u lice kraja
s muzikom
i kamo nosimo
najbolje
naša pitanja i breme svih godina
u praonicu snova, bez briga, budi
bez briga
što se dešava
najbolje
kada mrtvačka tišina
nastupa
(I.Bachmann)
SADRŽAJ ROMANA
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
