Ni med cvjetjem ni pravice.
(Uvuci se na tren u ovu toplu i ugodnu kočiju jer hladni su zidovi tamnice i tvrd je krevet zatvorski… uđi na tren i provozaj se sa mnom…na prstima bježimo od usnulih stražara….)
Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
Samo vile lete, ili bure jezde;
A nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!
Jedan si od onih posebnih koji zavređuju mjesto u mojoj kočiji. Žao mi je samo što je ovo najvjerojatnije naš posljednji susret.
Da, većina nas ipak ima kapaciteta nošenja sa životnim nedaćama i bez profesionalne pomoći, jer je Bog jade dao najprije stijenama, a kada je uvidio da ih one ne mogu izdržati... prepustio ih je ljudima…
Ali neka sigurna toplina oko srca…dok znaš da postoji netko… I gdje ga potražiti u trenucima u kojima ti može zatrebati… sigurnost, zaštita, nada, putokaz za novi početak...
No zbog nekih ljudi, ni oni kojima si u ovome trenutku mnogo, mnogo potrebniji nego bi meni ikad mogao biti, sve se sručilo.. Rasplinulo. Smrvilo. Nestalo pokošeno lavinom javnog linča.
Jer je u Lijepoj ovoj Našoj čovjek kriv dok mu se ne dokaže suprotno.
Znam ja da nisi mario mnogo o tome šta ko misli il smatra, ali zanima me što sada imaš za reći o tome?? Svi mi smo samo 'bezjaci' koji za razliku od tebe SLUŠAMO bezjačke vijesti. Znaj samo da se i bezjaci razlikuju po tome koliko vlastitog mozga upotrebljavaju dok to čine…
Sud je sud??
Da, vidjeli smo tko je sud u ovoj državi.
(glupava novinarka Novog lista koja je od onim slikovitim nagađanja htjela otkriti svijetu svoj skriveni talent kojim će zaokrenuti svoju karijeru. Makar to bilo pisanje loših krimi-romana koji će se prodavati na kioscima. Ni ona jadna valjda ne želi biti lešinarka do kraja života. Istovremeno će fikciju napokon staviti tamo gdje joj je mjesto. Jer korištenje iste u informativnim medijima za bezjake može biti prilično opasno.)
Ne, nije me iznenadila naslada i zadovoljstvo onih čija je hrana tuđi jad. Valjda im je to utjeha da nije, eto, baš njihov život najnesretniji. Mene je sablaznio ledeni odsjaj u očima nekih do tada meni dragih ljudi…
U meni oluja i žestoki otpor… članak nisam ni mogla pročitati do kraja. Bilo mi je previše mučno…
Gle, nije uopće stvar u tome jesi li ili nisi napastovao one djevojke.
Ako si kriv, ima tko će suditi…
Želim vjerovati da nisi, ali nisu moja vjerovanja i naivna nadanja tema današnjeg razgovora.
Zašto bi ti meni uostalom polagao svoje račune??
(nažalost ostatak ovog provincijskog gradića od – koliko ono stotina tisuća stanovnika? – ima drugačije mišljenje)
Ovo je pobuna protiv jedne nepravde. Pobuna naivne djevojčice koja još uvije nije zakoračila u surovu stvarnost, zagledana u daljine sa sigurnog trijema, koja vjeruje da svijet, ako već nije ružičast sasvim, da je onda barem pravedan…
Ovo je pobuna u ime svih koji te znaju. Iz jednog iskustva jednog specifičnog odnosa koji su imali sa tobom… pozitivnog, ugodnog, očinskog… drugačijeg od onih hladnih pogleda koji šakom i kapom dijele Praxitene, Helexe i slična čuda.
Pravio si se malo važan, da. U redu je kada sam sebe percipiraš boljim od većine i sve to..ali nije mudro cijelom svijetu vrištati da si bolji. Ivice, to ti narod ne voli… Može sto puta biti istina, ali prije ili kasnije netko će te dočekati u zasjedi i zatući te tvojim vlastitim riječima..
Tribine protiv kolega?? Protiv Plive i ostalih farmaceutskih tvrtki?? Novinara???
(da ne nabrajam više…)
Da, divila sam ti se, pa malo i toj smjelosti tvojoj, mada mi se činila bedastom, ali… nisi time zavrijedio mjesto u kočiji.
Gledala sam te i vidjela tu pticu…
…Iznad mora osrednjih, podno nebeskog plavetnila lete…albatrosi…
Izdvajaju se i osvajaju riječima…
Otvaraju oči… uče letu one koji su tek raširili svoja krila…
…one male tiće koji se tek izdižu iznad tih čvrstih tala, za koja ih čitav život lijepe oni čiju većinu trenutno izglasamo… (…Svijet je okrutan…Živimo u realnosti, drugovi i drugarice... Živjela EU..)
Najvažnija životna lekcija koju sam od tebe naučila – da u životu svoju sreću i uzde svoje budućnosti svatko u rukama svojim drži. Ima tu sposobnost.
Ma znala sam ja to i prije, naivno zagledana u one daljine... Al TI si bio odraz stvarnosti.
I u najsjebanijoj državi (i više od ove Predivne Naše) svatko je odgovoran za vlastiti uspjeh i svatko može izgraditi svoju sreću.
Koga briga što se Europa nabacuje s nama, koga briga što nam se ne servira na pladnju koliko klincima u Skandinaviji…(dame i gospodo, sve nijanse svijetle budućnosti, želite sa snijegom, ili kockicama leda?..)
Možeš biti što god poželiš, možeš letjeti do svih mogućih visina, samo ako dovoljno raširiš svoja krila i uzmeš dovoljni veliki zalet…
Te sam riječi čitala između redaka tvojih…
Ali… postoje mornari koji ne vole te goropadne ptičurine.
(Što se imaš tu bahatiti? Sjedni ponizno tu i moli za svoje, poticaje, doplatke, stipendije… )
Cap.
(hehehe)
Odurno zajedljiv osmjeh jedne tvoje kolegice, nakon tvog uhićenja, u jednom od onih članaka.
Zaista mogu svašta podnijeti. Ali od tog prizora tog neskrivenog cinizma mi se okrenuo želudac. Da ne spominjem reakcije koje je pobudila izjava dotične velecijenjene doktorice.
Bio si moj uzor u mnogočem i to se nije promijenilo, samo to da znaš… mada se osjećam nemoćno naspram svega ovog. I zato što znam da sve nas čekaju negdje neki okrutni mornari. Vrebaju nas na nekim predjelima našeg životnog puta, gdje im se najmanje nadamo, skriveni pod maskama ljubaznosti…
Znam, ovo je tek nekoliko sirotih kapljica vode što se hrabro uzdižu niz poludjeli vodopad…
Ali ove moje riječi, riječi su potpore. Tek da znaš… da postoje ljudi koji su uz tebe.
Ja možda jesam naivna djevojčica koja vjeruje u pravedan svijet… ali sigurna sam da će se ovo sve dobro završiti.
Sretno, profesore.
Vidimo se među oblacima ;)
Post je objavljen 28.01.2007. u 13:50 sati.