E moja lepojko…
(Prvo ću te malo kuditi, a onda ćemo ti Đole i ja zajedno otpjevati uspavanku)
…odavno se svoje pesme bojim…
Jer ideš mi na živce. Izluđuješ me. Remetiš sve moje planove i rasipaš dragocjene trenutke jedine mi mladosti.
I nisi ništa posebno. Ne bez mene.
Kočiš me svojim strahovima i onom prokletom nesigurnošću, ne dajući mi da od života uzimam kada mi odluči nešto pružiti. Ispred tvog krhkog pogleda blistave daljine čine se okrutne, a novi svjetovi prepuni zlih ljudi.
Lako nas je zavoljeti, ali nismo previše spretne u tome da zadržimo ljude u svom životu. Ti se zbog toga osjećaš nevoljeno i usamljeno – valjda zato svaku mrvu ljubavi grčevito stišćeš…
Pusti ga, malena, nije za tebe…
Pusti ga…
…Okopnit će moj otisak na tvom jastuku…
još kako…
kao jezuška u snegu…
Ponekad te poželim da nestaneš zauvijek. Teško te uspavati, ali ubiti te bilo bi mnogo lakše.
Samo što… bez tebe... od mene bi ostala tek sebična okrutna gadura koja ne mari za ničije osjećaje osim vlastitih, koja misli da se svijet vrti oko nje i zbog nje, koja uživa iskorištavati druge radi vlastite dobrobiti i koja manipulacijama testira svoju moć nad drugima…
(ne gledaj me tako…)
Možda nisi ni svjesna, ali kada me satireš preneražena ovim hladnim zločinima protiv čovječnosti, zapravo mi pomažeš… Jer upravo zbog tvog slatkog nevinog lišca i krokodilskih suzica, koje ne ostavljaju ravnodušnim nikog, i žrtve mojih najokrutnijih igara omekšaju i zapitaju se same nad sobom…
Zahvaljujući tebi i kad sam kriva ispadam žrtva. I dobijem što želim.
Srećo moja, mi nadopunjavamo jedna drugu. I jedna drugoj smo potpora.
I zato se prestani bojati, zajedno smo u ovome.
Možda bi bilo najbolje najbolje da usniš malo sada… Dok ovo ne prođe…
Djevojčice…
(Postoje mišljenja da nas ima i desetoro, ali mi znamo da smo ipak samo dvije... iako se ne ispoljavamo svaki put u čistom obliku. Ta borba u koju često upadamo zapravo je jedno predivno, ali i pomalo zbunjujuće izmjenjivanje… Ja, ipak, najviše volim kada se boje malo ispremiješaju… kada slivene jedna u drugu u pojedinim od mogućih nijansi djelujemo tako savršeno… kada nam onim staklenim pogledom i sa drhtajem u glasu govore: „Jednostavno si predivna“ …)
Ne, nemam te pod kontrolom. I to je taj najveći problem.
Taman kada mi neočekivano okolnosti krenu na ruku i izbacim na svjetlo dana ono što sam mjesecima kovala u sebi…i prije nego sam mislila, i lakše nego sam sanjala... i sa manje boli... (o da, ima i u meni gorčine)… Tada mi se ti slomiš.
O, lakovjerna, naivna djevojčice..
Pusti ga…
Pa nisi valjda mislila da će se zbog tebe promijeniti... Zbog nas…
…zalud izgužvana svila…
Ja sam se smijala. Ali ti si zamišljenim pogledom uprtim u te njegove oči, zamišljeno i prepuna nade…
…Naposletku, ti si navek znala da sam svirac,
brošić što se teško pribada…
…utapljala se po ko zna koji put u ona prazna obećanja…
Prešao je preko svih ponosa i povukao očajnički potez, da…
Ali ipak...
Pusti ga…
Nemoćno sam gledala kako mu sa suzama u očima daješ novu priliku. Kako tvoja blagost i dobrota potiskuju moju beskrupuloznu odlučnost.
Iza tvog blagog smiješka ja sam umirala od smijeha… pitajući se koliko dugo će ovaj put potrajati ta iluzija ljubavi koja nadilazi sve nedaće.
Lako sa takvima kao što si ti, hahaha!
…fali ti baš ovaj cigan?
Ne, dušo…
Smijala sam se, iako mi te bilo žao... Smijala sam se, iako sam znala da ćeš se začas opet sakrivati uplakana u mome krilu…
Zar ne znaš da je moja mladost i tvoja mladost, da su sve moje propuštene prilike bile i tvoje??
Jadna moja mala naivna djevojčice…
O zašto ne vidiš da nema smisla…
Pusti mojoj odvažnosti da preuzme kontrolu…
A njega pusti neka ide svojim putem..
…Tek u jesen otkriju se boje krošanja
sve su slične u leto zeleno…
Ja ga više ne volim. I on zna da ga ne volimo više, ali učinile smo ga slabim i ne može se odlijepiti od nas… zato je sve na nama. Ali… ti, žrtva navike i sigurnosti stojiš ukopana sred bojišta. Zatvaraš oči i gledaš naprijed. Probijaš se kroz kišu metaka i nevolja i nadaš se novom i boljem sutra. Sanjaš zelene livade kroz koje koračaš sretna sa njim… Ne, ni ti ne voliš njega. Ali zato voliš te livade. I njegovu sliku koji si gradila četiri godine i sada kada se zamutila ne možeš sama sebi priznati... da je on oduvijek takav samo si ga gledala krivim očima… svojim očima… djevojčice koja žudi za toplinom nečije ljubavi… i obožavanja…
…Naposletku ti si dobro znala ko sam ja
Čemu suze, lepa ženo?…
Bilo je teško i sa onim prije njega. Sjeti se samo. Ali smo preživjele. Zato smo dvije
Ne, bez tebe ne bih bila potpuna.
Ti, plemenitiji, topliji, emotivniji, čovječniji dijelu mene…
Spavaj sada i sanjaj… Dok ovo ne prođe. Naći će se negdje neka ruka koja će nas spojiti u jedno. Znaš i sama kako je predivno bilo pred četiri godine, slivene u jednoj od onih savršenih kombinacija… kako smo lebdjele povrh sretnih obronaka…
A kada sam ja otvorila oči, ti si stala mlatarati ručicama da me ušutkaš. Da ne čuješ što ti govorim…
Nismo mi krive malena moja što kad malo bolje pogledaš… on i nije nešto naročito
…Draga moja ti si navek znala da sam pajac
Moj je šešir šatra pomična
Usne tice rugalice, a u oku tajac;
Da sam kaput sa dva lica
Da sam gospon propalica obična…
Pusti ga…
Sve će biti dobro. Jer… Ja te volim puno.
Post je objavljen 13.02.2007. u 02:51 sati.