ponedjeljak, 26.03.2007.
PUTNIK ŠESTI: MELANKOLIJA
U jednom od onih pajzlova sa kariranim stolnjacima i nekrštenim vinom
Umalo da me Potiski đilkoši konačno dotuku violinom…
(Napokon gledam u to lice što se mjesecima skrivalo u sjenkama nekih bezbrižnih osmjeha…)
…Pesma beše o suncokretu,
do zla boga žalosna…
Dobra ti noć, najbolja moja prijateljice…
Privučena mirisom tihe samoće napokon si stigla… i sjediš tu kraj mene gutajući svaku moju misao tim ogromnim očima…
Oprosti, mila, ali biti ću iskrena. Nisam uopće razmišljala o tebi otkako sam ti ono bila otvorila širom svoja vrata, i otkako me umjesto tvoga daha zapuhnuo samo nježan miris kasne jeseni (da, ove godine nevjerojatno nježan)….
Tek si mi nekoliko puta nakratko namignula iz prikrajka i svaki se put izgubila u onim nekim dubinama nepostojećeg…
(Ponekad mi se učini da svaki čovjek ima svoju Melankoliju koju udomljuje preko zime… netko manju, netko malo veću… nečija se mirno skrasi drijemajući kraj kamina, nečija je ipak malo nemirnija…)
…Kis napraforgo, lepi goropadni cvet
Zbog kog se Sunce s neba spustilo na svet
Da sazna što u sene glavu okrenu?
Da sazna kom se sveti
Kad ne gleda za njime ko svi drugi suncokreti?…
Proljeće je stiglo, zar ne vidiš? Da, znam bile su pomalo zbunjujuće one blage kiše što su ispirale zaostale mirise ljeta koje se, umjesto da nas napusti, mjesecima pretvaralo u novo proljeće.
Kao da si čitavo vrijeme stajala zbunjena pred vratima ne znajući da je stiglo vrijeme da pokucaš… I kao da te odjednom prevarilo to cvijeće…
Ovu haljinu protkanu svježim mirisom ljubičica još nisam vidjela na tebi i moram priznati da ti stoji mnogo bolje od onih zagasitih boja uvelog lišća…
Ni tvoje lice nije onako tužno i umorno, ali ipak pružaš svoje ruke prema meni blago… da bi me brižno zaogrnula tom tihom sjetom…
I tako predivno mirišeš… još dugo, dugo nakon što siđeš, u kočiji sa mnom će se voziti taj opojni miris cvjetova iz tvoje kose…
…U suzici što blista
Čuda se trista vide…
Zagrli me, mila… i pričaj mi…
* * *
To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Otkud sada to? Da, ovakve stvari teško legnu na dušu ako su donesene tvojim šapatom… Ali me u ova predivna proljetna jutra, obasjana toplim suncem što jasno oslikava te daljine, ne možeš ubiti time… kad ih vidim da su još uvijek dovoljno daleke da izgledaju kao sreća što se nazire iza prostranih obronaka budućnosti.
Ovaj put to ti ne prolazi, probaj dalje…
…tvoja je sreća samo tvoja stvar,
al' zato tvoja tuga
to je već priča druga,
to na moj račun ide…
Ne, ne govori mi o njemu, ima on svoju pratiteljicu koja mu je tisuću puta vjernija nego što si ti meni… i ne navraćaj nikako još i ti u njegov dom... znam ja da ti povremeno voliš leći i na njegovu dušu… ali težinu tvog dodira ovaj put ne bi podnio…
…Da, rekli su mi da je lepa…
Ali baš tako? To nisu rekli…
Neke su riječi toliko snažne u svojoj nježnosti da i ne primijetimo da smo im se prepustili… Ne, ne, ne…
Odsjaj ljubavi u nečijim očima najmanje je što nam sada treba, ma bio on tisuću puta netko naš…
Dogovorile smo se davno kojim putem idemo, sjećaš li se? Da, baš tim beskrajnim poljem… Same… ja i ti…
…ja nemam nigdi nikoga,
al moja priča prosta je…
što god ih manje zavoleš,
manje ti njih nedostaje…
Najdraža moja, vidim da si tu i da je sada sve u redu.
Volim kad puštaš u mene taj čudesan, zajedljiv otrov… kada mi šapućeš loše stvari tim nepostojanim zagrljajima koje toliko trebam da bih preživjela…
Hajde, pričaj mi, višak će ionako poteći kroz one nevidljive i neshvatljive suze….
Da, možda su njihovi pogledi suviše plitki i nikada ne zavire do naših dubina, isto kao što nikada ne bivaju preplašeni magnetskom privlačnošću onog blještavog sjaja što se nazire iz tih bezdana… (…no nevješto zaigrane riječima nikad ga ne dodirnusmo… što mu se više približavamo pružajući ruke prema njemu, to nam on više izmiče…)
I možda su njihova krila preslaba za let do naših oblaka… (sretnemo mi na nekim visinama ponekog starog znanca, i radosno mu mahnemo… i onda žalosno gledamo kako nestaje pred našim očima dosežući neke svoje vlastite visine…)
Ali… Zašto svaki put nestaneš rasplinuvši se u djeliću sekunde? Zašto me ostavljaš sasvim samu sred tog prostranstva?
* * *
S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo…
Eto, već mogu zamisliti i onaj trenutak u kojem se polako budim i osvrćem oko sebe… u kojem ponovno sabirem komadiće svoje svjesnosti što sam ih pogubila u prostranstvima oblaka i u onim dubinama… i u kojem na lice stavljam ovozemaljski osmijeh, otvaram vrata svojih misli i osjećaja ljudima… i ponekom Čovjeku…
Čekaju oni mene, znaš… iznenadila bi se koliko strpljivosti i sposobnosti praštanja kriju ta uboga ljudska bića…
Ali još nije stigao taj čas…
Jer sred ovog suncem okupanog, mirisnog prostranstva, u ovome trenutku stojimo samo nas dvije… nasmiješene i zagrljene…
Krenimo, mila…
Ova vožnja još će potrajati…
...a preda mnom put za do vraga…
Sjedi tu kraj mene… i sačekajmo skupa sljedećeg putnika…
petak, 16.03.2007.
PUTNIK PETI: LAURA
Ako tražiš put u moju dušu,
odvedi me moru olujnom.
Prijateljice moja… dugo te ne vidjeh.
Hajde, uđi, ti čežnjo uminulih snova vitezova mnogih, nepredvidiva princezo tame…
O, lijepo mi izgledaš :)
Ima jedna tužna priča, u knjizi koju sam kao malena djevojčica često imala u rukama. Svaki bi me put do suza rastužio njen završetak. Ne pamtim njen naziv – jer to je valjda ta struktura ličnosti koja memorira samo bajke koje završavaju sa živjeli su dugo i sretno… No sjećam se sam je uvijek iznova otvarala i strepila… sa nekom čudnom nadom… možda će ovog puta sve završiti sretnije?
Kako god, tvoju smrt, Lauro, oplakala sam već tri puta.
Plakala sam mada su te streljali i mada si to zaslužila.
A kada se onaj jadni očajnik zapalio i umro sa tvojim imenom na usnama, nisam ni trepnula. Zar da me dirne sudbina jednog pasivnog, povodljivog mlakonje koji se lako prepušta vodama okolnosti da ga nasuču kud ih volja?
Ti si bila ta koja se znala boriti i koja je od surovog života umjela preoteti i zadnju kap ljepote. Iako si na kraju išla preko leševa, u početku je ta borba bila kristalno čista i sveta… tužno je što je taj tvoj gnjev sasvim preuzeo kontrolu nad tobom…
To jedino što mi nikako ne ide u glavu… nije trebalo tako biti! Ma šta ti je samo došlo??
(Ante, Ante, što si od nje napravio?)
Nema dana koji ne bi hitali, ljepote koja ne teče.
Žalosno je drvo, jer kuda odlaze u jesen ove zvijezde?
Svojom pronicljivošću i vječnom sposobnošću da se uvijek i bez obzira na sve dočekaš na noge, bila si kadra bila ostaviti zadivljenom mene… ma čitav svijet bio bi zadivljen, samo se zna zagledati u prave dubine… Iako bi već u sljedećem trenutku sve to meko obavila nekim okrutnim i ubojitim prkosom. Padale su glave, ti si se smijala. Ja sam ostajala zgranuta. Ne razočarana, samo zgranuta.
Zašto, Lauro?
Znam, ružno je sve to što ti se dešavalo.
Čak i ako s prijezirom odbacimo ona praznovjerna seoska naklapanja o plodu grijeha, o nesretniku čija je sudbina predodređena načinom na koji je začet, ipak se baš na tvojim leđima neumorno lomila neka okrutna sudbina…
…bez crne bela ne bi vredela…
Naravno, ali previše crnila… e, to je priča druga. Bila si tek malena nezaštićena djevojčica bačena u okrutni svijet. Ja sam samotna grana na ovome svijetu. Nemam nigdje baš nikoga… Gledam te kako se još jednom ogledavaš sve oko sebe, brišeš suze, sliježeš ramenima….i krećeš…
Uze čovjek zavežljaj i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i dom moj.
I sva ta nemilost okrutnog svijeta nije te slomila, već te polako pretvarala u samouvjerenu mladu ženu, u spretnu lukavicu koja zna iskoristiti životne okolnosti u svoju korist. Tvoj snažni duh je ono što u tebi cijenim, ono što si činila kasnije vođena njime…samo je ružna nuspojava, ništa više.
I kada si napokon slučajno naletjela na sreću i mir, na nekog tko te mogao zavoljeti… onako iskreno… samo da si znala ostati… ali ti kao nisi znala prepoznati ljubav u nečijem pogledu…. I odjednom je iz tvojih grudiju iznikla neka strast za životnim uzbuđenjem… da zamijeni taj glupi dosadni spokoj….
…I Ni želja ne traje navijek, i čežnja ostari.
I gradovi umiru, tvrđave pustoši vjetar morski.
Uostalom, bila si navikla da je svaki dan borba za preživljavanjem, da od goreg može biti itekako gore, da se najgori neprijatelj ponekad skrije baš iza onih očiju koje su nas godinama milovale brižnim pogledima…
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj strašan
kada se odmaraju osvajači
i kada se u njihovu zahvalnom glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Lauro, ponekad stvari krenu nizbrdo. Postoje neke okolnosti u kojima svi mi poželimo zamahnuti mačem, iskaliti svoj bijes na čitavom svijetu, uzburkati živote svih onih koji mu pripadaju, možda sasvim nedužne živote… ili ipak krive barem time što su sretniji od našeg…
Istina može ubiti. Postoje neke tajne za koje je bolje da ostaju zauvijek skrivene u nekim mračnim škrinjicama.
Da. Znam. Bila si lutka
na pozornici života
i sudbine bezdušne rob.
(hvala, Snježana
)
Sve u sve mu, ti si, Lauro, jedan od rijetkih likova iz tuđe mašte koji je u mojoj postao objekt nekog čudnog divljenja.
Možda je malo teže razumjeti zašto ću svoju djevojčicu jednog dana nazvati upravo po tebi… da, i unatoč tome što svako moje gostovanje na tvom životnom putu završi zaključkom da si baš ti glavna negativka u cijeloj priči.
(mislim da je Ante mogao općenito malo pozitivnije pričati o tebi… Obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv i grozan lik… ne sviđa mi se ta nagla transformacija s bijelog na crno… što je, lutko, na njega nisi imala utjecaja?).
Ne znam…možda na neki način i ja želim posjedovati tu tvoju snagu, fatalnost, imati te neke tajne čari i vještine, neiscrpnu snagu, pronicljivost, žilavost… pogled koji se ne osvrće, nego neumorno grabi naprijed…
Živjet ću, živjeti! A sve ostalo, sve do sad bijaše puki san!…
I želim da i moja Laura bude svjesna da je sva snaga svijeta u njoj i da njome može okretati planine ako želi... ma što je zadesilo u životu. Zato ćete i jedna i druga imati čast da budete imenjakinje. Eto.
Prijateljice moja….nadam se da ti je dobro tamo negdje. I ako postoje neki drugi svjetovi… Bože ima li te tamo? Jesmo li sami? …mislim da je tvoj sadašnji dom ipak nije onaj u kojima je ljudima obično ne-dobro. Jer tvoja priroda u osnovi nije zla. Ma hajde, ljepoto, svakom se može desiti da u naletu bijesa pobije par stotina ljudi. Ili ne?
E moja hajdučice…
Vraćam te sada tvome svijetu, izaći ćeš iz moje kočije, a ja ću dovršiti ovu tvoju priču, koju još uvijek, eto, držim u rukama… po četvrti put… i znam da ću opet ostati razočarana…
Samo ono što je zapisano može se nazvati sudbinom.
Srećom, pisac je jedini bog koji zapisuje živote svojih stvorenja…
Večer je crvenozlatna i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama
zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
* * *
Što mi kazuješ?
Da, znam, mogu ja podnijeti i tragičan ishod događaja…. Ma.
Do viđenja, draga.
