Odvojenost

subota , 26.11.2016.

duhkham ity eva yat karma
k
ya-kleśa-bhay
t tyajet
sa k[tv
r
jasaA ty
gaA
naiva ty
ga-phalaA labhet

Bhagavad Gita 18.8.

Prijevod:

Za svakog tko se odrekne svojih propisanih dužnosti zato što su mukotrpne ili iz straha od tjelesne neudobnosti kaže se da se odrekao u guni strasti. Takvi postupci nikada ne vode ka uzdizanju do odvojenosti.

U četvrtak sam bila na lekciji Bhagavad Gite i jako me se dojmio ovaj stih. Najviše zato što sam prepoznala svoj strah od neudobnosti i želju za odricanjem od mukotrpne dužnosti u kojoj sam se našla. Pošto ništa nije slučajno i pošto je sve za naš osobni razvoj, tako je i ta određena mukotrpna dužnost tu upravo zbog našeg razvoja. Mi ju, doduše, često ne želimo priznati kao dužnost, a hrvanje s njenom težinom najčešće prijeđe u frustraciju i jadikovku. Odgovor je predanost, no predanost se čini kao preveliki zalogoj. Je li uistinu?

Kako se čovjek u današnje vrijeme suočava sa svojim dužnostima? I ako je sve već predodređeno i njemu namijenjeno, koliko je njegov bunt na određenu dužnost dozvoljen? Je li to onda nezahvalnost za situaciju koja mu je dana za razvoj? Ili je to samo trenutak slabosti? Nekada je teško razlučiti što je. Ali da, želimo li biti odvojeni, i od bola, i od sreće, moramo se predati dužnostima, kakve god one bile.

A ja sam još u nekom svijetu mašte, prisjećam se paralelnih svjetova punih ljubavi. Razmišljam o dušama koje su prolazile kroz moj život. Jednu koja mi je bila bitna sanjala sam sinoć, a s kojom sam se razišla još ljetos. I nemam ni tuge ni faljenja, samo su ostala lijepa sjećanja. Primjećujem kako se sve rjeđe vežem. Je li to moja odvojenost? Ako je, zahvalna sam jer to je težak proces, a meni kao društvenom biću koje voli sklapati odnose i veze teško je bilo kada bih ih morala rezati. Možda sada napokon znam što hoću pa se ne zadržavam na krivim obalama.

Nekada se ipak zaželim one ideje da s nekim prolazim kroz život. Uistinu je lakše koračati sa suputnikom. Taj netko je oslonac i pomagač. Umiri svojim bićem. No, onda se sjetim da sam izabrala izgraditi sebe i da teško da ću naći pratnju sa svim onim što bi meni u ovom trenutku trebalo. Odlučiti se za svoj put koji je sam po sebi put odvojenosti, a istovremeno imati suputnika, zvuči kontradiktorno. I je i nije zapravo. Svi smo nekako odvojeni, na svojim putovima, ali opet smo jedni s drugima. Isprepleteni su ti svjetovi naših vlastitih mikrokozmosa i našeg druženja u ovoj dimenziji. Dosta sam o tome danas razmišljala. Zimska osamljenost ili dublje poniranje u sebe? Ne znam još, no saznat ću, kontemplirajući na žalu svog oceana.

Oznake: Bhagavad Gita, odvojenost