< | travanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dok putujem na duže pruge, navikla sam od filmova koji se prikazuju u autobusima ne očekivati puno. Većinom se u playerima vrti nešto po izboru šofera, a što se izbora šofera tiče, o zloglasnosti njihovih već i glazbenih izbora ispisane su stranice i stranice mučeničkih svjedočanstava istraumatiziranih putnika. Šoferski ukus nije puno sofisticiraniji ni što se filmova tiče, obično su to neke isprazne seagalovsko-akcijske vratolomije ili povraćotine poput Sexa i grada kupljene na kiosku za 19,99kn. Takvi celuloidni uratci od putnika ne zahtijevaju uključivanje mozga, već osiguravaju popunjavanje višesatnog praznog hoda kroz navodnu filmsku razonodu (po meni još jedan oblik mučenja i tjeranja putnika na povraćanje, ali dobro, mene se ne pita). Moj je lijek za takve torture, automatski prelazak u spavajuće stanje hibernacije. Pobjeći iz busa ne možeš, buljiti u daleke horizonte također ne možeš dovijeka, najefikasnije je zabaciti glavu i zatvoriti oči, a povrh čela nabaciti kakvu kapu ili šal. No ovaj su put moje oči ostale prikovane za ekran. Radnja se naime počela odvijati u Bosni. Vidim strani film, djeluje američki (zapravo je kanadski), Bosna je naravno studijska, snimljena tko zna gdje, ali jasno i glasno riječ je o ratnoj i postratnoj Bosni, sve odreda glumačka prva liga, oskarovci, poneke scenarističke nespretnosti ali vrhunska produkcija, prizorima defiliraju Štrumfovi (kako smo ih već za rata zvali), dakle uloga UNa u BiH, ali film meni do sada potpuno nepoznat i nerazglašen. Pitam se zašto? I gledam dalje... Film definitivno nije Sex i grad. Film težak. Mračan. Na momente mučan. Ali ne mogu svrnuti oči sa ekrana, priča mi je itekako poznata i čudim se kako za razliku od nekih nije razvikan, a trebao bi biti. Po neobičnoj tišini koja je zavladala, osjećam da i ostatak autobusa netremice prati radnju. Sa svakom novom scenom postaje sve jasnije zašto nije razvikan. Film Zviždač/The Whistleblower sa oskarovkom Rachel Weisz u naslovnoj ulozi naime govori o trgovini bijelim robljem pod pokroviteljstvom UNa u BiH. Film govori o svim onim nesretnim ukrajinskim, istočnoeruposkim i domaćim djevojčicama i ženama, koje su moderni trgovci robljem, ratni profiteri i psi rata, kroz lanac trgovine bijelim robljem, na prevaru dovukli u BiH i tjerali na prostituciju u noćnim barovima i restoranima, cajkaškim i plesnim klubovima, a koje su uglavnom posjećivali pripadnici međunarodnih misija. Film je snimljen prema istinitim događajima zasnovanima na iskustvu i knjizi Amerikanke Kathryn Bolkovac, koja je radeći u snagama UN-a BiH kao istražitelj, razotkrila nevjerojatnu istinu o privatnoj tvrtci DynCorp, koja je po ugovoru sa State Departmentom, angažirala i štitila policajce UN-a koji su svi bili dio lanca trgovine bijelim robljem. Nakon što je progovorila o trgovini ženama i seksualnom iskorištavanju i nakon što je razotkrila upletenost čak i visokih dužnosnika međunarodnih snaga, Kathryn Bolkovac je dobila otkaz. I zato film nije razvikan, jer dira u osinje gnijezdo. Progovara o nečemu mučnom i sramotnom što bi svijet htio zaboraviti i gurnuti pod tepih. Govori o nečemu zbog čega je velikim igračima neugodno. Masovna silovanja, trgovina bijelim robljem, prisilna prostitucija. Muški spolni organ koji u ratu i ratnim okolnostima postaje pištolj, puška, nož. Penis kao oružje potpune nadmoći, oružje potpuna poniženja. Razmišljam kako je žrtve rata, a pogotovo žene, jezivo lako gurnuti pod tepih. Nekima gotovo prirodno. Što je to, često se pitam, što je to što u očima agresivnog muškarca, u ratnim okolnostima, ženu čini lakom žrtvom? Gotovo samorazumljivom žrtvom? Žrtvom koja je prva pri ruci? Što je to i kakav je to klik u muškoj glavi, koji ženu iz osobe pretvori u savršeni predmet iživljavanja, poniženja, uništenja? Klik koji, svakom muškarcu ravnopravno ljudsko biće - ženu, u njegovim očima pretvori u krpu, najobičniji komad mesa. U robu i roba kojeg se može gaziti, masovno silovati, kasapiti, njome raspolagati kao predmetom, prodavati, kupovati, mučiti, zatući je kao psa. Valjda onaj isti klik koji ženu oduvijek vidi kao krpu, kao komad mesa kojeg se može gaziti i silovati, kao predmet kojeg se može posjedovati. Koji je vidi kao stvar ili trofej, a ne kao ljudsku jedinku. Bilo je to prije dosta godina, ovlaš sam prelistavala novine, bacim oko na tv program, vidim kratku najavu izvrsne ratne drame Casualties of War/Žrtve rata (1989.), sleđena i užasnuta čitam rečenicu tzv. novinara: „Američki vojnici otimaju i muče vijetnamsku prostitutku...“ Uzimam olovku i pišem glavnom uredniku istih novina pismo: „Ne, vojnici ne otimaju i ne muče vijetnamsku prostitutku! Vojnici otimaju i siluju vijetnamsku djevojku! Djevojka nije činom silovanja postala prostitutka već žrtva silovanja, a film je usput rečeno snimljen po istinitom događaju. Vašeg kolegu koji film nije gledao, a više se užasavam slutnje da ga jest gledao (i potom takvo što u svojoj gluposti izvalio), upozorite na ove činjenice.“ Šaljem pismo, jer znam, jasno mi je kao dan, u umu novinara koji je takvu rečenicu složio i napisao ta je djevojka automatski postala prostitutka jer je silovana, jer je njeno tijelo iskoristilo više muškaraca, jer u njegovoj prosječno „normalnoj“ glavi sve žene koje imaju više od jednog seksualnog partnera (pa i nametnutog) ne mogu biti ništa drugo nego kurve. Ona za njega nije prvo žrtva, nego prostitutka. Uskraćeni um tog novinara čin brutalnog silovanja ne razlikuje od dobrovoljnog seksa, njemu je i nasilni seksualni čin izjednačen sa nenasilnim. Štoviše, njemu je i silovanje i bilo kakva seksualnost žene dokaz ženinog nedostatka morala, pa ako je ta žena čak bila i protiv svoje volje prisiljena na seksualni čin, ona je ta koja je za to kriva i snosi odgovornost. Ona je, po njemu, iako žrtva, u njegovom umu prostitutka, koju je valjda dopušteno silovati jer je prostitutka. Užas! Kako onda žrtve trgovine bijelim robljem, te nesretnice koje su bile prisiljene na prostituciju, koje su brutalno silovane, kako ih zvati prostitutkama? Izuzetno me smeta ta nesvjesnost i bešćutnost, ta glupost i tupost koja alibira klasičan zločin i zločince. Ta ideja srama, "sramote silovanja" i "okaljanosti", taj nametnuti teret i stigma koju ne nose silovatelji (kako bi trebalo), već traumatizirane žrtve silovanja, kao svoj dodatni križ. Taj društveni idiotizam i primitivizam koji koči žrtve da prijavljuju zločince i otvoreno progovore o činu nasilja koji je nad njima ženama počinjen. Gorka je i jeziva istina da nema onog klika, zar ne. I nema onog trenutnog i neobjašnjivog pretvaranja iz „normalnog“ čovjeka u zvijer. Zvijeri već jesu. Baš ti prosječni, „normalni“, stopljeni, u društvo uklopljeni muškarci među nama. Oduvijek jesu. Ti muškarci čija izopačena poimanja odaje samo kakva slučajna opaska. A najčešće ih ne odaje ništa, jer je takvo mizogeno razmišljanje dio općeg mentaliteta, običaja, patrijahalnog naslijeđa i kulture, dakle posve "normalno". Takvi muškarci, koji u ratu postanu nasilnici i silovatelji, koji jesu nasilnici i silovatelji, oduvijek ženu smatraju nižim bićem, točnije nebićem, kurvama, krpama, štracama, droljama, vic „damama koje pričaju o poštenju“, vrećama za šutanje, predmetima, komadima namještaja. A rat, kaos i nered takvim muškarcima samo donose ozračje, dopuštenje i poticaj, u kojemu svoje zvjerstvo i agresiju mogu nesmetano i nekažnjeno ispoljiti. U kojemu će kao odvratni psi rata za svoje zvjerstvo i agresiju čak biti i nagrađeni, od strane svojih nadređenih, dobačenim komadom mesa sa bogate trpeze, kakvom nesretnom ženom, nad kojom će se iživljavati a da joj neće znati ni ime, dokazujući zatiranjem te žene svoju nadmoć, svoju potentnost, a u biti posvemašnju moralnu i mentalnu impotentnost. I tako oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, diljem planeta. Uvijek po istom, nimalo filmski razonodnom scenariju. |
Startala je potpuno krivo nekakvim orwellovskim nebulozama o video-nadzoru kontejnera, čipiranju i redarstvenom praćenju kretanja ekološki neposlušnih građana. Nes(p)retne izjave, zlokoban koračić do tetoviranog bar-koda na nadlaktici, dovoljno da se maštovitiji čovjek koji se ježi svakog totalitarizma naježi. Ali ovo guranje sortiranja otpada je prava stvar, to pozdravljam. Papir posebno, staklo posebno, plastika posebno, organski otpad posebno i nema tu neke velike mudrosti. Pitanje je samo svijesti, navike i discipline. Moji ionako većinu organskog otpada odavno ne bacaju, već koriste za humus. Kore od banane recimo čine čuda za ruže. Ljupetine od krumpira i sve ostalo povrtno divno kompostira, bez prevelikog smrada. No za one bez vrta, za građane okružene urbanim betonom to je teško izvedivo, i zato je obvezno sortiranje otpada odlično. Ako ne možeš sam, netko će drugi preuzeti koristan otpad umjesto tebe i njime raspolagati. Na tome zaista treba inzistirati i ministričinu upornost u tom pravcu podržavam. Organizirano i trajno sortiranje otpada i gospodarenje otpadom (trenutno vrlo popularan izraz) dugoročno može postići puno-puno više (sjetimo se superbrzog nestanka plastičnih boca iz prirode) nego bilo kakve masovne, više propagandne nego konkretne, jednodnevne akcije, iako svim srcem pozdravljam i njih. Pozdravljam sve što zaziva osviješteno i odgovorno ponašanje čovjeka/nas prema prirodi. World Cleanup 2012. - Let's do it! Zelena čistka - Jedan dan za čisti okoliš Rekla bih sažeto - Svijet ćeš najbolje održati čistim ako ga ne šporkavaš. |
Svi se furešti koji putuju niz našu obalu prema Dubrovniku, redovito zalijepe za one prozore na desno i oduševljeno gutaju modre morske prizore i jadranske horizonte. To se odmah vade kamere, non-stop škljocaju aparati, nespretno zumiraju detalji. Naprijed se komešaju Englezi, desno kikoću Španjolke, Norvežani šire ruke, Japanci iza marno i nečujno dokumentiraju, Ameri brbljaju, Austrijanci kliču, svi se redom opijaju azurnim morem i otocima. Ne i Hans. Nazvala sam ga Hans, iako je jednako tako mogao biti i Kurt, Fritz ili Friedrich, ali mi je djelovao nekako mekše i simpatično kao Hans, pa ga u sebi imenovah Hans. Hans je bio kontraš, jedinstvena ptica, čovjek kontra svih. Iako je i sama gospođa Hans strateški zauzela sjedalo na desnoj strani autobusa, njen je suprug odabrao one od sviju zaboravljene prozore na lijevo. Valjda su njih dvoje večer prije razradili taktiku kako u duetu pokriti što više ljepota Hrvatske, a da im ne promakne ni jedna. Mislim da su vrlo brzo shvatili da im za provedbu plana fali još najmanje dva para očiju, za one ostale nepokrivene strane svijeta (ah, kad taj prokleti krug ima neuhvatljivih 360°). No kako se ispostavilo, simpatični gosn Hans nije bio kontraš samo po poziciji sjedoguza. Već se na prvoj okuci otkrilo da je gosn Hans čovjek koji, kontra svima, voli stijene. Debeli okviri njegovih naočara naprosto su caklili od radosti kad su se nad dužobalnom cestom nadvili zazelenjeni obronci suncem obasjanog Mosora. Kako je planinski hrbat sivih vrhova nastavljao pratiti cestu i autobus na njoj, tako je Hansov nos sve više ljubio prozore, a oćale kuckale o staklo, ne obazirući se na oduševljene usklike i pozive gospođe Hans koju je poslovično omađijalo naše plavo more. Štoviše, sa rastom planinskih vrhunaca Hansov je osmijeh bio sve širi, uzdasi sve dublji, a stakla njegovih naočala skoro se sjajila kao i njegova uglancana ćela. Njegove su se oči lijepile za planine. Stijene, njega su zanimale stijene! Tako da uopće nije čudno da su se ulaskom u Omiš, busom odjednom prolomili uzvici - Majn Got, Majn Got! Hansova su se ramena u oduševljenju i nevjerici tresla, a vrat se uzvijao visoko uvis pogledom prateći strme i proljetnom kišom friško oprane omiške stine – Majn Got! Das ist Fantastiš! Majn Got! Sve vrteći glavom i pokušavajući drhtavim rukama opaliti koju sliku, očima je doslovce gutao okomite litice koje se onako opasno i zlokobno nadvijaju nad kućama, cijelo vrijeme neumorno poskakujući na sjedalu kao Duracellov zeko – Majn Got, Majn Got! Tu sam se već zabrinula. Ako Hans ovako reagira na omiške litice, što će tek biti kad dođemo na Dubce. Burna i strmoglava Vruja je tek pred nama, a da ne spominjem Biokovo i sv.Juru. Moglo bi još biti svašta. Uhvatila me ozbiljna briga za Hansovo zdravlje. Pogotovo kada je na goleme čelične mreže protiv odrona, postavljene nad samom cestom, Hans opasno problijedio i stao živo povlačiti zanesenu gospođu Hans za rukav. Majn Got, Majn Got!, napredovao je bus dalje ka jugu. Morskim ljepotama zaslijepljena gospođa Hans i ostatak autobusa škljocali su na sve spektakularnije jadranske horizonte, na brački kamenolom, na nebo pometeno burom, na svjetlucavu površinu mora, na procvjetalo raslinje, a penjanjem ka Dubcima pred njima je pukao veličanstven pogled na otoke, na more koje poslije obilnih kiša naprosto u Vruji vrije od izvora, na sniježno i glomazno Biokovo koje se prostire ka jugu, prizor koji ih je sve doveo u maltene foto-ekstazu. Eksplozija klikanja pratila je eksploziju oduševljenja. JA-JA-JA-JA-JA!!! – sav je van sebe izgleda samo za sebe ponavljao i Hans, dok je toptao nožicama i pljeskao ručicama kao malo dijete. Njegovu veselju i oduševljenju prirodnim ljepotama nije bilo kraja, samo što je on potpuno osamljen upirao prstom i zazivao na krivu stranu autobusa. Od velike sreće niz nos su mu sklizle i cvike, a niz ćelu su mu se kotrljale teške graške znoja dok se u svojim mislima očito verao uza te kamene litice. JA-JA-JA!!! – skičao je na viseće gromade, na vjetrom i vodom oblikovane pećine i špilje, na nasipe i odrone, na more našeg kamena, siva, bijela i sura. A gospođa Hans je skičala razrogačivši oči nad nevjerojatnom provalijom ne obazirući se na skičanje supruga, i neumorno hvatajući turistički jedrenjak na putu iz Makarske u krilo svojih Krila Jesenica. Moćni objektiv nijemog Japanca, koji uopće nije skičao, hvatao je jednog dalmatinskog galeba u letu (koji možda i jest, ali tko ga je mogao čuti). Jadni i obzirni Hans na izmaku snaga naprosto se kupao u znoju, rastrzan i razapet između ljepota s jedne strane i ljepota s druge strane autobusa, razapet između nerješive dileme na koju stranu gledati. Silaskom niz Dubce, aparati su na kratko prestali škljocati i ekstaza, a i mučna dilema je splasnula, ali samo na kratko. Zaboravljeni Hans je, primijetila sam, opet počeo disati. Ali i to na kratko. Znala sam da ga pred nama tek čeka prostrta arkadija koja se pod planinskim masivom pruža ka jugu. Makarska rivijera, zemlja netaknutih uvala i nepreglednih okuka, koje sa svakim svojim zavojem otvaraju i u trenu (ako ih nisi uhvatio na vrijeme) zatvaraju neviđene prizore pune divote. Bližili smo se Baškom polju. A u trenutku kada se s lijeve strane kroz neraskrčenu šumu borova ukazao golemi zid biokovskih vrleti i u veličanstvenoj modrini izdigao nad mladim vinogradima i sitnim kamenim kućicama pod njegovim skutima, Hans nije rekao ništa. Samo je zatreptao očicama, pun strahopoštovanja skršio ruke i svim osjetilima zalijepljen za tu nevjerojatnu grandioznost, nijemo kao riba, ustima u prazno, hvatao zrak. Znala sam. To je bilo to. Trenutak Hansove potpune kapitulacije. Na njegovom licu, punom širinom, od uha do uha, od zuba do zuba, širio se zamrznuti osmijeh blaženstva, a iz očiju su mu nijemo tekle suze radosnice. Shvatila sam, Hans je u blaženom stanju. Hans se jednostavno rastopio u sjedalu, sjedalo i Hans su postalo jedno. A kako je hipnotizirana gospođa Hans do tada u potpunosti preuzela kontrolu nad njegovim foto-aparatom, a priroda kontrolu nad njegovim glasom, nije mu preostalo ništa drugo doli svoje oduševljenje neviđenim ljepotama iskazivati minimalnom tjelesnom gestikulacijom. Hans je onijemio od ljepote. A još nismo došli ni do Makarske. Iako potpuno svjesna da baš nikakvog udjela niti zasluge nemam(o) u čaroliji majčice prirode koja nam je sva ta bogatstva baš tako posložila i nezahvalnima pozajmila na korištenje, osobno me raduje i pobire moje simpatije svako iskreno radovanje Hansa i njemu sličnih osebujnih i jedinstvenih zaljubljenika u ljepotu. Veselje stranaca i moje je veselje, njihovo iznenađenje nekako mi čini srce tri puta većim, a njihovo oduševljenje ispunjava mi i širi grud nekom neizrecivom toplinom i čisto iracionalnim ponosom. Jer kao što je i Hans iskusio, nema tih riječi kojima bi se moglo opisati ono milinje koje čovjeka obuzme kad... ma nema tih riječi koje bi mogle opisati... nema tih riječi... Klik, rekao bi Japanac. |
u potragu za izgubljenom dušom jedne pjesme koju je žeđala moja duša čuti, izvornu, ranjivu, mišljenu, življenu Desilo se da krenuh prateći nečije davno u bjelinu utisnute stope... Žedna je pronašla i više od toga, zaboravljenu priču, zrelost koja opsjeda te progonjenog koji sada proganja tragača, buđenjem, predivnim nemilosrdnim buđenjem... Koje potiče na korak dalje, novi trag, još jedna stopa, instinkt (u)lovljenog lovca koji slijepo slijedi, koji lovi onu drhtureću, iskreno ogoljelu dušu koja će ga uloviti. I pod novim nanosima snijega nalazi njene duboke izvore. Za svoju iz njih pijem žedno, halapljivo |
Zanimljivo je to s operom. Nije baš da je mnoštvo sluša na svakodnevnoj bazi. Većina je ne shvaća, ne poznaje, ne voli ili jednostavno drži napornim davljenjem mačke. Rijetki će je s namjerom potražiti na radio stanicama. A opet baš ništa toliko u trenutku ne kupuje mase, ništa nam ne zaustavlja dah, ništa nas ne smrzava u mjestu, ništa nam ne izaziva ganuće, ništa nas ne diže na noge, kao što to čine neki novi pavarottiji. |