Marketing
Pod dojmom
Dok putujem na duže pruge, navikla sam od filmova koji se prikazuju u autobusima ne očekivati puno. Većinom se u playerima vrti nešto po izboru šofera, a što se izbora šofera tiče, o zloglasnosti njihovih već i glazbenih izbora ispisane su stranice i stranice mučeničkih svjedočanstava istraumatiziranih putnika. Šoferski ukus nije puno sofisticiraniji ni što se filmova tiče, obično su to neke isprazne seagalovsko-akcijske vratolomije ili povraćotine poput Sexa i grada kupljene na kiosku za 19,99kn. Takvi celuloidni uratci od putnika ne zahtijevaju uključivanje mozga, već osiguravaju popunjavanje višesatnog praznog hoda kroz navodnu filmsku razonodu (po meni još jedan oblik mučenja i tjeranja putnika na povraćanje, ali dobro, mene se ne pita).
Moj je lijek za takve torture, automatski prelazak u spavajuće stanje hibernacije. Pobjeći iz busa ne možeš, buljiti u daleke horizonte također ne možeš dovijeka, najefikasnije je zabaciti glavu i zatvoriti oči, a povrh čela nabaciti kakvu kapu ili šal. No ovaj su put moje oči ostale prikovane za ekran.
Radnja se naime počela odvijati u Bosni. Vidim strani film, djeluje američki (zapravo je kanadski), Bosna je naravno studijska, snimljena tko zna gdje, ali jasno i glasno riječ je o ratnoj i postratnoj Bosni, sve odreda glumačka prva liga, oskarovci, poneke scenarističke nespretnosti ali vrhunska produkcija, prizorima defiliraju Štrumfovi (kako smo ih već za rata zvali), dakle uloga UNa u BiH, ali film meni do sada potpuno nepoznat i nerazglašen. Pitam se zašto? I gledam dalje...
Film definitivno nije Sex i grad. Film težak. Mračan. Na momente mučan. Ali ne mogu svrnuti oči sa ekrana, priča mi je itekako poznata i čudim se kako za razliku od nekih nije razvikan, a trebao bi biti. Po neobičnoj tišini koja je zavladala, osjećam da i ostatak autobusa netremice prati radnju. Sa svakom novom scenom postaje sve jasnije zašto nije razvikan.
Film Zviždač/The Whistleblower sa oskarovkom Rachel Weisz u naslovnoj ulozi naime govori o trgovini bijelim robljem pod pokroviteljstvom UNa u BiH. Film govori o svim onim nesretnim ukrajinskim, istočnoeruposkim i domaćim djevojčicama i ženama, koje su moderni trgovci robljem, ratni profiteri i psi rata, kroz lanac trgovine bijelim robljem, na prevaru dovukli u BiH i tjerali na prostituciju u noćnim barovima i restoranima, cajkaškim i plesnim klubovima, a koje su uglavnom posjećivali pripadnici međunarodnih misija.
Film je snimljen prema istinitim događajima zasnovanima na iskustvu i knjizi Amerikanke Kathryn Bolkovac, koja je radeći u snagama UN-a BiH kao istražitelj, razotkrila nevjerojatnu istinu o privatnoj tvrtci DynCorp, koja je po ugovoru sa State Departmentom, angažirala i štitila policajce UN-a koji su svi bili dio lanca trgovine bijelim robljem.
Nakon što je progovorila o trgovini ženama i seksualnom iskorištavanju i nakon što je razotkrila upletenost čak i visokih dužnosnika međunarodnih snaga, Kathryn Bolkovac je dobila otkaz.
I zato film nije razvikan, jer dira u osinje gnijezdo. Progovara o nečemu mučnom i sramotnom što bi svijet htio zaboraviti i gurnuti pod tepih. Govori o nečemu zbog čega je velikim igračima neugodno. Masovna silovanja, trgovina bijelim robljem, prisilna prostitucija. Muški spolni organ koji u ratu i ratnim okolnostima postaje pištolj, puška, nož. Penis kao oružje potpune nadmoći, oružje potpuna poniženja.
Razmišljam kako je žrtve rata, a pogotovo žene, jezivo lako gurnuti pod tepih. Nekima gotovo prirodno. Što je to, često se pitam, što je to što u očima agresivnog muškarca, u ratnim okolnostima, ženu čini lakom žrtvom? Gotovo samorazumljivom žrtvom? Žrtvom koja je prva pri ruci? Što je to i kakav je to klik u muškoj glavi, koji ženu iz osobe pretvori u savršeni predmet iživljavanja, poniženja, uništenja? Klik koji, svakom muškarcu ravnopravno ljudsko biće - ženu, u njegovim očima pretvori u krpu, najobičniji komad mesa. U robu i roba kojeg se može gaziti, masovno silovati, kasapiti, njome raspolagati kao predmetom, prodavati, kupovati, mučiti, zatući je kao psa. Valjda onaj isti klik koji ženu oduvijek vidi kao krpu, kao komad mesa kojeg se može gaziti i silovati, kao predmet kojeg se može posjedovati. Koji je vidi kao stvar ili trofej, a ne kao ljudsku jedinku.
Bilo je to prije dosta godina, ovlaš sam prelistavala novine, bacim oko na tv program, vidim kratku najavu izvrsne ratne drame Casualties of War/Žrtve rata (1989.), sleđena i užasnuta čitam rečenicu tzv. novinara: „Američki vojnici otimaju i muče vijetnamsku prostitutku...“
Uzimam olovku i pišem glavnom uredniku istih novina pismo: „Ne, vojnici ne otimaju i ne muče vijetnamsku prostitutku! Vojnici otimaju i siluju vijetnamsku djevojku! Djevojka nije činom silovanja postala prostitutka već žrtva silovanja, a film je usput rečeno snimljen po istinitom događaju. Vašeg kolegu koji film nije gledao, a više se užasavam slutnje da ga jest gledao (i potom takvo što u svojoj gluposti izvalio), upozorite na ove činjenice.“
Šaljem pismo, jer znam, jasno mi je kao dan, u umu novinara koji je takvu rečenicu složio i napisao ta je djevojka automatski postala prostitutka jer je silovana, jer je njeno tijelo iskoristilo više muškaraca, jer u njegovoj prosječno „normalnoj“ glavi sve žene koje imaju više od jednog seksualnog partnera (pa i nametnutog) ne mogu biti ništa drugo nego kurve. Ona za njega nije prvo žrtva, nego prostitutka. Uskraćeni um tog novinara čin brutalnog silovanja ne razlikuje od dobrovoljnog seksa, njemu je i nasilni seksualni čin izjednačen sa nenasilnim. Štoviše, njemu je i silovanje i bilo kakva seksualnost žene dokaz ženinog nedostatka morala, pa ako je ta žena čak bila i protiv svoje volje prisiljena na seksualni čin, ona je ta koja je za to kriva i snosi odgovornost. Ona je, po njemu, iako žrtva, u njegovom umu prostitutka, koju je valjda dopušteno silovati jer je prostitutka. Užas!
Kako onda žrtve trgovine bijelim robljem, te nesretnice koje su bile prisiljene na prostituciju, koje su brutalno silovane, kako ih zvati prostitutkama? Izuzetno me smeta ta nesvjesnost i bešćutnost, ta glupost i tupost koja alibira klasičan zločin i zločince. Ta ideja srama, "sramote silovanja" i "okaljanosti", taj nametnuti teret i stigma koju ne nose silovatelji (kako bi trebalo), već traumatizirane žrtve silovanja, kao svoj dodatni križ. Taj društveni idiotizam i primitivizam koji koči žrtve da prijavljuju zločince i otvoreno progovore o činu nasilja koji je nad njima ženama počinjen.
Gorka je i jeziva istina da nema onog klika, zar ne. I nema onog trenutnog i neobjašnjivog pretvaranja iz „normalnog“ čovjeka u zvijer. Zvijeri već jesu. Baš ti prosječni, „normalni“, stopljeni, u društvo uklopljeni muškarci među nama. Oduvijek jesu. Ti muškarci čija izopačena poimanja odaje samo kakva slučajna opaska. A najčešće ih ne odaje ništa, jer je takvo mizogeno razmišljanje dio općeg mentaliteta, običaja, patrijahalnog naslijeđa i kulture, dakle posve "normalno". Takvi muškarci, koji u ratu postanu nasilnici i silovatelji, koji jesu nasilnici i silovatelji, oduvijek ženu smatraju nižim bićem, točnije nebićem, kurvama, krpama, štracama, droljama, vic „damama koje pričaju o poštenju“, vrećama za šutanje, predmetima, komadima namještaja.
A rat, kaos i nered takvim muškarcima samo donose ozračje, dopuštenje i poticaj, u kojemu svoje zvjerstvo i agresiju mogu nesmetano i nekažnjeno ispoljiti. U kojemu će kao odvratni psi rata za svoje zvjerstvo i agresiju čak biti i nagrađeni, od strane svojih nadređenih, dobačenim komadom mesa sa bogate trpeze, kakvom nesretnom ženom, nad kojom će se iživljavati a da joj neće znati ni ime, dokazujući zatiranjem te žene svoju nadmoć, svoju potentnost, a u biti posvemašnju moralnu i mentalnu impotentnost.
I tako oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, diljem planeta. Uvijek po istom, nimalo filmski razonodnom scenariju.
Post je objavljen 23.04.2012. u 19:45 sati.